Popis svih objava

Zvane je Črnja bio viđen i poštovan intelektualac svoga vremena i vodećih misaonih ljudi istoga doba, pa i u protivnika i čak neprijatelja mu (kojih nije manjkalo), njegovo sveukupno djelo (poezija, esejistika, kulturološke sinteze i studije, kritika i polemike, memoaristika, filmologija, književni prijevodi, dramski tekstovi, publicistika...) čini ga žanrovski najsvestranijim hrvatskim piscem iz Istre u XX. stoljeću. A kako bi on djelovao u današnjim uvjetima i prilikama europskim, hrvatskim i poglavito istarskim, posredno i riječkim i onoga kraja, kako bi se nosio i kako bi reagirao, što bi činio ili pokušao napraviti bar na polju kulture, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, a kamoli znati. Ali, da ne bi šutio, da bi poticao, stvarao i angažirao se ondje gdje mu je mjesto, svakako u epicentru živa zbivanja i duhovnih kretanja, najprije onih zavičajnih, u to nema sumnje, čemu su potvrdom upravo život mu i djelo. Ni Istra, poglavito ona kulturna, zacijelo bez njegove pojave ne bi bila ista, naprotiv. Ako „ništa“ drugo, kulturna bi slika zavičaja bila znatno skromnijeg sadržaja, još manje snošljiva, humanistički i stvaralački zacijelo, a i ljudski sigurno siromašnija. I zato Zvane Črnja – uzevši ukupnost njegove kreativne pojave sa svim proturječjima i, prema vlastitu priznanju, svojedobnim ozbiljnim komunističkim „aberacijama“ – ponovimo, bez sumnje i bez ostatka jest najznačajniji hrvatski pisac podrijetlom iz Istre u čitavu 20. stoljeću. Danas je to bjelodana činjenica.

Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.

U ovoj zbirci ne postoji pjesma kojoj bismo dali zamjerku s ijedne literarne razine. Sve je poetički koherentno, stilski uglačano, pjesnički domišljeno. Mogli bismo reći kako je pjesnički izraz Darije Žilić jako razvijen i kako će u budućnosti tražiti nove izazove da bi se i dalje razvijao. Moja bi skromna kritičarska želja bila da i dalje ostane u ispovjednoj poetici.

Ovaj „naš“ Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući „ljude iz sjene“ koji vuku konce tuđih života.

U vremenu i kulturi postmoderne, koja je umnogome urušila cijeli sustav tradicije i na njoj izgrađenih vrednota, u kojoj se knjiga preselila na mreže, a komunikacija pismima svoje mjesto prepustila inbox pretincima sa SMS-porukama, knjiga je i pohvala (zaboravljenoj) kulturi pisama, olovci i dobrome starom pisaćem stroju, koji su Maroevićevu i Paljetkovu prijateljsku odanost ustrajno bilježili!

Godišnja doba duše još je jedna osebujna autobiografska knjiga pjesnikinje Božice Jelušić, filigranska meštrija prepuna reminiscencija, refleksija i impresija o sebi i svijetu oko nje i u njoj, iskrena i duboka pohvala životu i svakome njegovom danu. Ona je u isto vrijeme dragocjen prilog našem autobiografskom štivu i dokaz njegovoga još uvijek rastućeg trenda.

U temelju je prije svega ljubav prema jeziku i svim njegovim denotativnim i konotativnim značenjima koje autorica istražuje, spajajući nespojivo, donoseći pjesme koje doista kao sige vise nad tom mrežom, u raskoraku između sna i stvarnosti, povijesti i svagdana, poetizirajući ljubav. 

Neovisno o autoritetima, Milanovo pjesništvo izvan svake sumnje odlikuje snažni ludizam slamnigovskog tipa, tj. poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanje na književnu baštinu. Pisana slobodnim ili vezanim stihom, ritmički je ova poezija pomno osmišljena, k tome naš pjesnik vješto spaja svoju svakodnevicu i erudiciju. Neke pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter...

Osim pjesničkih slika u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost Bilosnićevih pjesama, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje... Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje pjesnik, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama.

Ovdje možete pogledati snimke cjelokupnog programa 22. Pulskih dana eseja, održanih 25. i 26. listopada 2024., s temom „Je li vrijeme časopisa prošlo?“ Usto, snimak proglašenja dobitnika i dodjele Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja te predstavljanje zbornika „Fala delu i težaku!“ posvećenog akademiku Josipu Bratuliću.

Paićeva Knjiga lutanja ponajmanje je lutanje bespućima suvremene misli i svijeta o kojemu progovara. Ona je ozbiljna, poticajna i obvezujuća knjiga, pisana diskursom u kojem je filozofska misaonost duboko prožela esejističko ruho, pa se čita sa zanimanjem i bez teškoća ili opterećenja. Na mjestima poput zrele intelektualističke proze...

Stilski i sadržajno knjiga je po sebi kapitalno umjetničko djelo, na kraju lanca neumrlih vulkana, još jedna bravurozna obrana ljudske seksualnosti, mješavina oprosta i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke.

Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme „nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti odvojeni točkom. Nakon nekog vremena, ipak, pripovjedač može postati nekako naporan, naročito ako ste čitali druga autoričina djela...

Monografija je velik nakladnički pothvat. U njega je trebalo uložiti jako mnogo istraživačkog rada kako bi se rekonstruirala povijest Hrvatske glazbe u Mostaru kao društva i institucije, pronašla povijesna i arhivska građa, knjige, ali, važno je naglasiti, i vrlo brojna i kvalitetna foto-dokumentarna građa. Stoga je riječ o djelu koje je obogatilo svekoliku hrvatsku kulturu i hrvatsku kulturnu povijest. Ovo izdanje riječju i slikom pokazuje i dokazuje veliku ulogu glazbe u čuvanju kulturne baštine i nacionalne samobitnosti Hrvata – ne samo u Mostaru već u cijeloj Hercegovini.

Originalnošću i opsežnošću svoga poetskog izričaja pjesnik Pero Pavlović zacijelo je jedna od jedinstvenih književnih pojavnosti u hrvatskoj lirici... I Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige doli onaj tko je u pisanju Riječi ostao ponizan i ustrajan, nadasve plodan u niskama stihova koje su općeljudske, duboko humanizirane, otete od prolaznosti, a zagovornice čistoće i ljepote koju današnji svijet nemilosrdno uništava i gazi, a neumski bard spašava stihovima ispisujući poetsku krunu Božjoj ljubavi.

Izvorno polazište Maxova lutanja, zajedničko gotovo svim filozofskim, literarnim i umjetničkim pravcima njegova doba – koje je s jedne strane izrodilo i komunizam, i fašizam, i anarhizam, pa egzistencijalizam... u filozofiji, kao što je s druge dalo vrhunske mislioce i niz značajnih umjetničkih pravaca – jest potraga za slobodom. Bezuspješna je to potraga, kako pokazuje i ovaj iznimno dotjeran roman, koji doslovno odr(a)žava izvedbenu i stvarnu napetost između života potrošenog u sebičnosti, nihilizmu i ništavilu te smrti kojom je knjiga ispunjena kao atmosferom vječnoga duha vremena.

Poezija Ivana Šarolića dekonstruira se interijerom životnog prostora. Trpjeti prostor iznemoglosti ognjištarskog svijeta na umoru mogu tek rasni „zatvorenici što traže nadu gledajući u bodljikave žice“... Jest Šarolić originalan i specifičan u hrvatskome pjesništvu, ta je ubikacija točna, međutim, i sam snosi krivicu u kritici otežavajući nam tiskanjem mimo redoslijeda nastanka i kombiniranjem iz različitih vremena i raznih zbirki. To je svakako teškoća koja ostavlja dojam neodlučnosti, što duži vremenski interval može naglasiti kao upitnost, ali ujedno i prednost s obzirom na to da kroz nju osjećamo istinu – ništa se nije promijenilo: „...kod nas, kada je riječ o književnosti, odlučuju isti ljudi koji su to činili i prije, odnosno za vrijeme komunizma.“ ... Ti isti, svi oni vjeruju u Krista, ali Isus nije živio po njihovim zakonima! ... Ivan Šarolić, pjesnik ili „niškoristi“ hrvatskoga pjesništva, „jednog umornog i iscijeđenog poetskog prostora, zasjenjenog smrću poezije, u kojem stradava svaka zdrava pjesnička vlastitost“.

Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress... U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

U krajnostima pojmova mala pjesma i veliki svijet izostaje moguća skromnost ili preuzetnost jer se već u prvoj pjesmi Mali stih pjesnički iskaz određuje prema poeziji kao prema nečemu časnom i vrijednom, a možda i najvrjednijem u svijetu u kojemu su mnoge „velike stvari“ daleko od vrijednosti koje zagovaraju poezija i umjetnost uopće... Riječ je o prizorima i portretima darovanima stvarnosti dvama različitim pjesničkim postupcima – od tradicijskoga lirskoga patosa do suvremene ludičnosti u humornome i ironijskome tonu.

Susrete povezujem s nečime ugodnim, s prijateljstvom i spajanjem svjetova, s prevladavanjem daljina i s bliskošću među ljudima... Vuković „s lakoćom“ putuje s jedne strane svijeta na drugu i s jednakom se lakoćom izražava različitim novinarskim i književnim oblicima. Posebno do izražaja dolazi njegova svestranost i tematska raznolikost napisanoga: piše o književnosti, umjetnosti, povijesti, iseljeništvu, športu. Reportaže su mu iznimno zanimljive, a intervjui otkrivaju oštroumnoga i načitanog sugovornika zahvaljujući kojemu pred čitateljevim očima promiču slikari, književnici, prevoditelji, iseljenici, poneki političar. To su susreti: približavanje ljudi, razmjena misli, dojmova, informacija...