Popis svih objava

Istinski se znalac možda najbolje i najpotpunije otkriva u detalju koji izmiče običnome oku, detalju koji može rasvijetliti ono što je od presudnog značaja za pojedinoga pisca i njegovo djelo. Sve to, zapravo, nije moguće zamisliti bez primarne radosti čitanja i otkrivanja onoga što su drugi napisali, bez ljubavi i zanosa prema književnu stvaralaštvu, bez duboke i istinske potrebe za knjigama, koje za našega autora u pravome smislu život znače.

Kao i „Mučnina“, „Stranac“ antedatira fenomenološki roman, a jednako bismo mogli reći i za „Isušenu kaljužu“; kako antedatira početak modernoga – fenomenološkog hrvatskoga i europskoga romana. Jer se „Isušenom kaljužom“ roman apsurda života već početkom dvadesetoga stoljeća ogledao u zbilji hrvatske književnosti, a tako i na stranicama europske književnosti. Problem je samo u tome što je „Isušena kaljuža“ objavljena pola stoljeća kasnije; pisana je od 1906. do 1910., a objavljena 1957. godine... A. Camus piše „Stranca“ 1942.

Ostalo je jedno jedino uporište – sinov grob na Mirogoju. Grobovi su oduvijek bili svjedoci života. Stoga je objašnjivo zašto su četnici groblja razarali s posebnim užitkom. Trebalo je dokazati da tu život nije postojao. Bez smrti kao posljedice nema ni života.

Ovo su urednički odlično odabrane koordinate; pjesnikinje poetskoj gradbi pristupaju s iznimnim respektom prema supstancijalnoj formi pjesme kao ritmizirane sinestezijske kreacije. Osviješteni momenti tekstovne figuracije unose se osjećajem za mjeru, izbjegavanjem redundancije, ali i dostupnošću spontanosti koje nam se takvima čine (jer ih izazivlju rime, asonance, aliteracije?), dok to mogu biti i ne baš ad hoc domišljene strukture. Nazorovska sprega forme i sadržaja, povezanost intencije i ostvarenja – a stari bi strukturalisti još rekli označitelja i označenog...

Napisao je Delimir Rešicki knjigu jednostavnu i duboku, majstorskim stilom, stilistički (postmoderno) minimalističku, ali zato pjesnički iznimno bogatu. Pjesme su duboke i višeznačenjske, proročanske i mudre, prepune referencija na religiju (anđeo smrti, kadiš, molitve...), filozofiju (Heidegger, Heraklit, Nietzsche, Benjamin...), rock-kulturu (Bowie, Sinead O’Connor, Cohen...), književnost (Blake, Esterházy, Maruna...), slikarstvo (Brueghel, Kipke, Knifer...), mitologiju i film, pa s posvetama i autorovim fotografijama pružaju cjelovit i jedinstven umjetnički doživljaj.

Uistinu je teško nakon uspješnice kakav je „Tigar“ (po mome mišljenju ipak najbolje Bilosnićevo ostvarenje) napisati nešto jednako dobro. Ali, izgleda da je moguće. Upravo to dokazuje ova zrela zbirka pjesama o tijelu, koja sažima pjesnikove bogate spoznaje i nemala životna isustva. Tematikom i načinom pisanja, kao i mnoštvom mogućih tumačenja ovoga jedinstvenog djela, Bilosnić je još jednom dokazao kako pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije.

Matičević razvija svojevrsnu argusovsku poziciju, te vidi i ono što je desno i lijevo, što stoji u tekstualnoj podstavi, a što u autorskim pretenzijama i možebitnim nakanama. Njegov kritičarsko-esejističko-suautorski sud najčešće je izrečen eliptičnom metaforom ili sažetkom autorskih napora.

Nakon Mihalićeve poezije, tj. usvajanjem njegovih pjevnih rečenica-stihova, govor nam je donekle obogaćen. A to spada u najviše zadaće što ih pjesništvo u nekom jeziku može obaviti... Ne postoji u suvremenome hrvatskom pjesništvu opus koji bi tijekom tolikih desetljeća zadržao svoju od početka izgrađenu vlastitu koherenciju. A ona je razvidna na svim razinama diskurza, od stiha do čitavih zbirki, čitava opusa.

Odnos lirskoga subjekta prema smrti ne promatra se isključivo kao razmatranje gubitka. Naime, mjestimice se uočava njezina interpretacija kao entiteta sazdanoga na suosjećajnosti – lišavanju onoga vida boli proizašloga iz vremenski uvjetovanoga fizičkoga propadanja, čemu nije moguće semantički suprotstaviti nadu u produljenje agonije, već smrt kao potpuno psihofizičko razrješenje... Zbirka predstavlja jedan od ključnih pjesničkih trenutaka hrvatske pjesničke proizvodnje u 2017. godini te zahtijeva vrlo „gusto“ i trezveno, višestruko čitanje.

Važna je ovdje relacija otok-grad, jer lirska junakinja živi između ta dva pola i definira svoj identitet u odnosu prema otoku – kao mjestu sjećanja, djetinjstva, drugačijeg protoka vremena i, s druge strane, prema gradu, uz koji veže socijalne teme, angažiranost, kritiku neoliberalizma i „apolitičnih mirnih ljudi“.

Premda je odreda riječ o putovanjima, klasični elementi putopisnoga žanra (poput deskripcije – gradova, ambijenata, ulica, pejzaža itd.) rijetko su prisutni, češće se zapravo problematizira samospoznaja... Junaci Gavranove, često u poziciji izmještenosti iz uobičajenih, svakodnevnih svojih domicila, upoznaju vlastitu osobnost u susretu s novim, nepoznatim (ljudima, običajima, podnebljima). Upoznavajući druge i drugo, junaci autoričinih priča osvješćuju sebe, nerijetko iznenađeni svojim neočekivanim reakcijama u pojedinim situacijama, pa tako spoznaju i osobne karakterne mane i slabosti.

Misao koja je gotovo najintimniji dio putopisa kao sudbine odnosi se na esene, skupinu židovskih vjernika koja se odvojila od svećenstva živeći izdvojeno u pustinji kao „sinovi svjetla“, proučavajući Sveto pismo. U toj izdvojenosti autorica prepoznaje svoju i suprugovu sudbinu: „Susrećemo se očima i prisjećamo se našega esenskoga, najdragocjenijeg razdoblja života“.

Sabrane kajkavske priče i druge kratke proze u „Techno gostu“ većinom su već vrijednosno ovjerene brojnim književnim nagradama, ali i antologiziranjem. U njima Peričić – uz neoekspresionističke, ali i metatekstne osobitosti hrvatske prozne postmoderne – afirmira i visoko inovira stilskofunkcionalne osobitosti kajkavskoga jezika u bogatoj mu višestoljetnoj književnoj (i komunikacijskoj) dijakroniji – sve do suvremenosti (kakvu razinu dijalektolozi obično zovu „sintetskom kajkavštinom“, za razliku od lokalnih govora, zavičajnih idioma).

Svojim tekstom Žigmanov s pravom ističe veliku odgovornost svih koji odlučuju o tome koja će književna djela postati dijelom onih nastavnih planova i programa čija je ključna zadaća prenositi kulturu nacionalne manjine na mlađe naraštaje i izgrađivati njihovu nacionalnu svijest. I o ovoj se zbirci Žigmanovljevih rasprava i kritika može govoriti kao o respektabilnoj monografiji koja na visokoj razini registrira i problematizira aktualne kulturne, u prvome redu književne teme „zagraničnih Hrvata na Istoku“.