Popis svih objava

ODGONETAVAJUĆI „ŠUMU“ ZNAČENJA – petoljetka hrvatskoga romana   DUNJA DETONI DUJMIĆ: MALA NOĆNA ČITANJA, Alfa, Zagreb, 2017., 394 str.   …

O Ljerki Car Matutinović ne treba puno govoriti – držim je apsolutnom caricom suvremene hrvatske poezije, uz to sjajna je esejistica, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica, dječja spisateljica, dakle netko tko gotovo čitav život živi književnost i za književnost. Jednom riječju, nezaobilazna je pojava na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni. Njezina je poezija prepoznatljiva jer je romantična, ispovjedna, jasna, zvonka, životna...

Ma kakvo bilo, susjedstvo je uvijek ono što nas omogućuje i što nas ovjerava. I zato ga moramo ne samo osluškivati i s njime komunicirati nego i pratiti ga i upoznavati, s njime živjeti da bismo i sami živjeli. O rasponu tema ovoga zbornika najbolje svjedoči izbor ključnih riječi iz nekoliko naslova: talijansko-hrvatske književne veze, hrvatska književnost u Slovačkoj i Moravskoj, hrvatske i crnogorske književnokulturne veze, hrvatska književnost na makedonskoj ćirilici, pjesnici Hrvati u Boki kotorskoj...

Da bi nam se svidio, ne moramo ovome romanu tražiti značenjske slojeve koji nadilaze inače jako dopadljivo, dinamično i napeto ispričanu priču. Likovi okupljeni u tršćanskom svratištu obični su mali ljudi, ali sa stavovima, ili pak zabludama, o aktualnim političkim, nacionalnim i vjerskim prilikama koje pred drugima zdušno brane. Predočena je i zorna moralna slika toga vremena, poglavito kada je riječ o traumama nastalima zbog potisnutog erosa. Moralnu dimenziju imaju i epizode u kojima izviruje pitanje domoljublja ili odanosti režimu...

Riječ je o izabranim pjesmama uz 60. obljetnicu Gervaisove smrti. Istančana jednostavnost, senzibilnost sjećanja i neposredna percepcija međusobno izvrsno funkcioniraju. Osebujne lirske minijature i duhovito poantirani detalji esencija su Gervaisova čakavskog idioma. Jednom je prilikom napisao: „Sumnjam da bih ikada napisao koji čakavski stih, da nije bilo emigracije“. I nakon tolikih desetljeća otkako je otišao „kud za vazda gre se“, njegove poetske skladbe odzvanjaju lakoćom duhovitih i istinski nadahnutih pjesmotvora.

Nije posrijedi „običan“ kriminalistički roman koji pripada tzv. lakom štivu. Iza jednostavne radnje, opisa i dijaloga krije se puno toga. Posrijedi je knjiga o traganju za životnim smislom, svojevrstan razgovor sa samim sobom, roman koji teži spoznaji nekih životnih vrijednosti; u njemu se postavljaju ključna pitanja o čovjekovoj egzistenciji, našemu „boravku“ na Zemlji, odnosima među ljudima, ulozi ljubavi u našim životima...

Boris Domagoj Biletić i u svojoj se novoj zbirci pjesama pokazuje kao umjetnik riječî koji je sposoban geografiju i morfologiju ljudskoga duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma.

Knjiga „Ljudi ne znaju šutjeti“ podijelila je književnu kritiku. Marko Pogačar i Davor Ivankovac zbirku su ocijenili negativnom ocjenom. S druge strane, Livija je Reškovac o knjizi pisala vrlo pohvalno. Ovim tekstom pokušat ću obrazložiti razloge ove podijeljenosti te ukazati na kvalitativne oscilacije rukopisa neupitno iznimnoga potencijala, ali mjestimično upitne izvedbe. Dojam je kako se iza dijela kritičkih osvrta na ovu zbirku Šojatove krije izvanknjiževna pozadina koju bismo, žestokoj ispolitiziranosti medija usprkos, morali znati zanemariti kada ocjenjujemo estetsku vrijednost teksta.

POHVALA ŽIVOTU I RADU MARIJE CRNOBORI JELENA LUŽINA: MARIJA CRNOBORI, eseji o fragmetima, Istarski ogranak DHK-a, Pula, 2016., 355 str. …

Ugledni hrvatski talijanist, akademik Mladen Machiedo ponovno se našao u hispanskim vodama – nakon prijevoda španjolskih klasika Ramóna Gómeza de la Serne i Pedra Salinasa, objavio je prijevod pjesama, lirskih proza i misli španjolskoga nobelovca Juana Ramóna Jiméneza...

U času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.

Može se reći kako novi pjesnički rukopis Gorana Rema u kontekstu njegova opusa donosi bitne novosti na stilskome području, i to u oblikovanju subjekta, teme i forme, dok je kreiranje označiteljske razine i dalje mjesto prepoznavanja removskoga jezika – uživanja u igri elastičnošću jezičnoga znaka.

Sva četiri prvoosobna pripovjedača zatočenici su svojih prostornih kobi s kojma se nose kako znaju. Isprepleteni naracijski tijekovi preslika su kaosa zbog podvojenih osobnih i kolektivnih percepcija zbilje te u rastočenim i sablasno netransparentnim scenskim postavima; u njih stoga prodiru elementi tzv. magijskog realizma. Ljudsko je okruženje nerijetko tajnovito pa i sablasno, s maglama koje izjednačuju krajolike, stvari, pojave, ljude.

Lidija Pavlović Grgić ne slijedi u suvremenoj književnoj produkciji razmjerno popularan model stvarnosne poezije. Njezina poetika počiva na minucioznom stvaranju znakovnih sustava nastalih na složenoj metaforici u kojoj naglasak nije na prezentiranju slika iz vanjskoga svijeta, već unutarnjih (najčešće tjeskobnih) stanja lirskoga subjekta.

Potaknuti naslovom ove proze, pitamo se isprva radi li se ovdje o sadržajima koji proizlaze iz lirskog imaginarija pohranjena u „sjećanju“ neke personificirane šume pune fobičnih simbola ili je pak naglasak na onomu tko pripovijeda o sebi i pritom oživljuje vlastite djetinje strahove izazvane nespoznatljivim prostranstvima iz kojih je poniknuo? Riječ je možda o istodobnom, narativno vrlo vještom združivanju obiju nepoznanica...

Istinski se znalac možda najbolje i najpotpunije otkriva u detalju koji izmiče običnome oku, detalju koji može rasvijetliti ono što je od presudnog značaja za pojedinoga pisca i njegovo djelo. Sve to, zapravo, nije moguće zamisliti bez primarne radosti čitanja i otkrivanja onoga što su drugi napisali, bez ljubavi i zanosa prema književnu stvaralaštvu, bez duboke i istinske potrebe za knjigama, koje za našega autora u pravome smislu život znače.

Kao i „Mučnina“, „Stranac“ antedatira fenomenološki roman, a jednako bismo mogli reći i za „Isušenu kaljužu“; kako antedatira početak modernoga – fenomenološkog hrvatskoga i europskoga romana. Jer se „Isušenom kaljužom“ roman apsurda života već početkom dvadesetoga stoljeća ogledao u zbilji hrvatske književnosti, a tako i na stranicama europske književnosti. Problem je samo u tome što je „Isušena kaljuža“ objavljena pola stoljeća kasnije; pisana je od 1906. do 1910., a objavljena 1957. godine... A. Camus piše „Stranca“ 1942.

Ostalo je jedno jedino uporište – sinov grob na Mirogoju. Grobovi su oduvijek bili svjedoci života. Stoga je objašnjivo zašto su četnici groblja razarali s posebnim užitkom. Trebalo je dokazati da tu život nije postojao. Bez smrti kao posljedice nema ni života.