Popis svih objava

Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress... U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

U krajnostima pojmova mala pjesma i veliki svijet izostaje moguća skromnost ili preuzetnost jer se već u prvoj pjesmi Mali stih pjesnički iskaz određuje prema poeziji kao prema nečemu časnom i vrijednom, a možda i najvrjednijem u svijetu u kojemu su mnoge „velike stvari“ daleko od vrijednosti koje zagovaraju poezija i umjetnost uopće... Riječ je o prizorima i portretima darovanima stvarnosti dvama različitim pjesničkim postupcima – od tradicijskoga lirskoga patosa do suvremene ludičnosti u humornome i ironijskome tonu.

U pogledu pjesničkog senzibiliteta Goran Rem nije pjesnik koji se mijenja. To znači da je od prve do najnovije knjige riječ o istom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu. Ono što se mijenjalo bili su interesi, bila je promjena fokusa, pojačavanje žarišne točke ili re-kreativno istraživanje mogućih formalnih promjena na razini stiha, pasusa, rečenične fraze, sintagme, poezije ili proze...

U moru raznih tema, nastalih u dugom vremenskom rasponu, teško je pronaći neke uporišne točke, određujuća mjesta Marasovih dubokih i snažnih, jasnih i preciznih, jezično pomnjivo isklesanih opažanja. Nama se ipak čini da se uz ono što se može nazvati „miscellanea“, a što čini najveći dio knjige, razaznaju dvije „zavičajne“ teme – ona s rodnih Studenaca i ona vezana uz Poreč i Istru, gdje je proboravio deset nezaboravnih godina.

Protagonist često prolazi kroz fantastična stanja koja nerijetko tumači kao san ili ludilo. No nije riječ o običnome snu i ludilu, već o sasvim originalnim fantastičnim doživljajima. Lik prolazi kroz različite i osebujne dimenzije i svjetove. Prvenstveno je riječ o misaonoj prozi. Autor piše iznijansirano, uzimajući u obzir mnoge aspekte vlastitih misli. Ponekad kao da piše misaone oglede o fantastici. Ovom je knjigom Jurčić izvrsno obogatio hrvatsku fantastiku.

Božinovićevo je pjesništvo raznovrsno, tematski raznoliko, različitih poetičkih i kronoloških naglasaka, unatoč mjestimičnoj oporosti lišeno površne dopadljivosti, koje izrazom uspijeva uvjeriti da su njegovi razlozi bitno uzbudljiviji i otporniji od primjetne želje da se oknjiže u samo jednoj knjizi.

Akademik Bratulić glagoljaš je današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.

Važno je da su u Hrvatskoj napokon objavljene pjesme Mary Oliver, kako bi naše čitateljstvo više doznalo o iznimnoj poeziji američke pjesnikinje koju su kritičari uvrstili među velike pjesničke vizionare poput, primjerice, jednoga Ralpha Walda Emersona.

Prijevod Ramousova romana, koji sada imamo i na hrvatskome jeziku, svakako je dobitak za čitavu današnju našu kulturu, i to ne samo u Rijeci, njenoj okolici i Istri, nego daleko šire. Ovo djelo nema samo lokalni značaj te je više negoli dobrodošlo, bez obzira na to što stiže s popriličnim zakašnjenjem. Uostalom, književna djela imaju svojstvo da ne zastarijevaju, jer ih se uvijek može čitati na nov način, dakako ukoliko u sebi nose univerzalnu ljudsku poruku.

Poezija Nevene Mlinko zagrijava srca, tali okamenjeni smisao riječi, na zaigran i uistinu duhovit način oslobađa ono najsuptilnije i najbitnije što očvršćuje unutarnji život čovjekov.

Albino Crnobori, hrvatski književnik, novinar i esejist, već se dokazao kao majstor kraćih književnih formi koje suvremena scena stavlja u zavjetrinu dok se opet ne vrate na velika vrata kao popularan žanr... Crnoborijeve se priče ulančavaju i zbog usuda i zbog manične brzine našega doba. Ni jedna priča nije samostalna i konačna ni u egzistencijalnom ni u esencijalnom smislu, jer sam je život nerazmrsivo pletivo. Pogotovo u modernom svijetu, u kojem se nadglasavaju vanjska buka i nutarnji muk. A tu disharmoniju autor je dočarao tako živopisno da ćemo se prije sprijateljiti s hirovitim i prevrtljivim životom negoli se posvađati s njime.

Za nekoliko desetljeća dionice iz knjige Film hrvatskoga romana mogli bismo čitati s nostalgijom kao dokument koji nas informira kako je – sudeći prema anketnim rezultatima koji se tradicionalno objavljuju u Noći knjige – možda posljednja generacija čitatelja književnosti u Hrvata mislila i razgovarala o pročitanome, pri čemu u ovom slučaju aluzije na Fahrenheit 451 nisu, naravno, dobrodošle, ali su sasvim dopuštene, pa čak i opravdane s obzirom na to kakva nam se potencijalna budućnost sprema. Kada iščitamo s ovih stranica čime se sve to današnjoj mladeži puni glava na katedrama književnosti, onda nam postaje jasnija dramatičnost sustavnih napora da se danas iz repertoara sveučilišnog obrazovanja škartira sve što se doima kao puko bacanje novca ukoliko se taj novac ne vraća višestruko. Suvremeno visoko školstvo danas je ustrojeno fašistički jednostavno u smislu crno-bijele simplifikacije: zahtijeva se samo funkcionalna korisnost, samo pitanje je u čiju korist?

Ljudski ego nadrastao je razinu dužne potrebe čovjeka, otrgnuo se od svog ionako „grješnog“ korijena. Nije samo „čovjek po državi“, već je još više „država po čovjeku“. Ako nismo u stanju obračunati se s time, uzalud „proliveno mlijeko“ i ratovi. Tehnologija će to samljeti, ali krv žrtve neće poteći. Jer nije riječ o pesimizmu „Zapada“, već o realnosti svijeta u kojoj živimo danas. Rat u Ukrajini upravo potvrđuje koliko je čovjeku stalo do granica. I baš na toj točki uspostavlja se odnos između genealogije i tla, onog što još uvijek jesmo, i onog što će post mortem sutra biti, zauvijek ostati...

Knjiga Gorana Rema nije samo sveučilišni udžbenik nego prije svega znanstvena monografija autonomne vrijednosti, no uz to je i paradigmatskim primjerom inovativne predavačke metode u novomedijskom okružju. Transkript je usmeno izgovorenih predavanja prilagođenih posebnom (kriznom) razdoblju prelaska nastave iz predavaoničke u internetsku, nastavu „na daljinu“.

Hvala čitateljima i suradnicima koji nas podržavaju u tako velikome broju; idemo dalje!

Sažetak o knjizi Revizija zla: uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji na nekoliko jezika...

Italija je tijekom prošloga stoljeća prošla kroz teška razdoblja, čija su bitna obilježja fašistička diktatura i mukotrpan prijelaz iz monarhije u demokratsku republiku, no bez „talijanskoga Nürnberga“, bez defašizacije i uz masovnu amnestiju nacifašističkih zločina(ca). Povijesna revizija u novije vrijeme započela je proglašenjem Dana sjećanja te ciljanim zatajivanjem zala koja su talijanski kolonijalizam i fašizam u XX. stoljeću počinili – od Afrike do istočne jadranske obale.

„Si ammazza troppo poco!“ – „Premalo se ubija!“ (gen. Mario Robotti o „stanju“ i ponašanju okupatora u Hrvatskoj i Sloveniji 1942.).

„Ne može nam se fašizam vratiti, kada on Italiju nikada nije ni napustio!“ (Emilio Gentile, povjesničar.)

Krpetić je visoko postavio ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije. Kad više ne bude imao gdje, kapitalizam će leći na Sunce. Sile prirode svemira pak čovjeka vraćaju natrag. Koliko je u tomu proturječja? Ladica puna svjetla više je od vjere, vidimo je u punoj fizičkoj spremi Čovjeka-povratnika. Postoji skriveni karakter naših susreta s nepoznatim, što nas zapravo i nagoni da istražujemo ono što jest, a ne ono što izaberemo reći. Premda usmjeruje k redizajniranju društvenoga položaja pojedinca, spram patibuluma Križa zbirka ne izražava pesimizam, dapače, pršti nadom ostavljajući okosnicu u nemiru. Ako kršćansko opravdanje svega stvorenog na zemlji i u svemiru nije dovoljno, što to onda jest, što to pokreće mašineriju duhovnoga pjesništva? Apsurdno, ali iz ne-odgovora – upravo te „košnice“ – bit će rođeno „vječno vraćajuće otkriće: da je ovo naše postojanje dar nebesa i da će se tamo, u izvor (nebesku svjetlost ili tamu) i vratiti“.

Prošavši ratište riječi i stvarno ratište kao sudionik rata i vojnik, pjesnik se od surove stvarnosti otkupljuje kao odličan stvaralac novih svjetova; njegovo je pjesničko putovanje započelo retrospektivno – iz dubina i daljina postanka gdje čovjek čovjeku nije vuk. Nije vuk ni svemu što ga okružuje. Novi pjesnički svjetovi u zbirci Krljušti otkrivaju zagonetan, apstraktan svijet u kojemu različiti, živi i neživi oblici supostoje u stvarnosti i sakralnosti, no uz uvjet da se dogodi pomirba svjetla i tame, i tada, tek tada, kako nas pjesnik „nagovara“, možemo razumjeti da jedino ljubav nema svoje pra. Ona je uvijek moguća kao dio vidljivoga i nevidljivoga svijeta.

Knjiga Mrtvi vez Arsena Mužića intrigantno je, literarno bitno, inovativno i duhovito književno djelo. Autor iznimno dobro vlada hrvatskim jezikom, poznaje njegove nijanse na razini književnoga standarda, ali i one na razini žargona i dijalekta. Svim temama, pa i onima filozofskog i teološkog značaja, pristupa s finom aristokratskom ironijom. Neobično i korisno djelo.