Popis svih objava
Od prve do najnovije knjige, rockersko-punkerske bijele buke zbirke Malo prije svega odavno smo, riječ je o istom neusporedivom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu, ali i o, kako autor kaže, jedanaest različitih mrtvih autora koji su ostali iza svake od njih...
Pročitajte višeDa bi se napisalo ovakvo djelo, osim mašte i talenta, treba biti pomalo smion i znati plivati protiv struje. Davor Grgurić to razvidno zna...
Pročitajte višeTijekom plodnih desetljeća književne prisutnosti Nade Galant najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Galantova pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije...
Pročitajte više„Meni se ovdje sudi radi navodne nacionalne mržnje. Čitava moja mržnja sastoji se u tome što iskreno volim svoju domovinu Hrvatsku.“ ... Mirno i meritorno čitam knjigu o kojoj sam već u vrijeme studija znao mnogo, učio sam od najboljih. Ono što ni danas ne znam, a čini se nikada neću ni naučiti, to je uopćavanje s pristojnom dozom spletkarenja, to je kraljevsko odvjetništvo zlouporabe krivnje, svojevrsna pukotina kroz koju će biti moguće razbiti izvanrednu auru zaštite koja okružuje nevinog profesora. Tjesnac nalik zaboravu kroz koji će se brod provući i zaboraviti prvo svjetlo svijeta, majku, zemlju, ocean, sve što je život moglo dati. Ostali smo stiješnjeni među liticama notornih luđaka kapitalizma i okorjelih despota komunizma. Koliko će u tom jazu pomoći humanistički pristup konzumerističkom društvu nisam siguran, ali i u najžešćoj kritici ondašnjega društva socijalizma hrvatski je čovjek uvijek živio od svoga rada. Problem vidim utoliko što su takvu tradiciju pomeli pod tepih privatizacije utihnule pred zovom savjesti tehnokratskih struktura vlasti. ... Zato knjigu Marka Veselice treba čitati danas, u aktualnom vremenu, i ne toliko zbog počinjena zločina, znamo da u sječi šume strada najbolje stablo, koliko radi zapamćenja, da se nikad ne ponovi.
Pročitajte višeUz književne analitičare, i stilističari su ovime dobili produktivan tekst za sofisticirane stilske analize. Temeljno propitivanje o čudesnom životu, popraćeno prizorima biljnih i životinjskih vrsta, daje rukopisu predznak bio-poezije i evolucijske poezije, jednako poezije o smislu i protjecanju života. Posrijedi je poezija o krucijalnim pitanjima života i smrti, ostvarena na specifičan, gotovo djetinjski način, s gledišta subjektice koja iznutra, osobnim proživljavanjem a ne samo promatranjem s distance, sudjeluje u pitanju ZAŠTO, iako ga nijednom izravno ne spominje.
Pročitajte višeISTARSKI RAZVOD
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
ISTARSKI OGRANAK DHK
ČASOPIS „NOVA ISTRA“
Pročitajte više
Prijevod poezije, taj prijelaz s izvornoga na ciljni jezik, bio je uspješan u ovome slučaju, gdje je prijevod, osim što je dobar (o rimama se općenito može raspravljati je li važno održati ih, čak i na štetu drugih sastavnica), također upravo lijep, što nije nevažan detalj, pogotovo za poeziju, i to kad je ciljni jezik talijanski koji, što se poezije i melodije tiče, traži puno. Već zastupljen u raznim antologijama, Vesselizza je odradio izvrstan posao, a Biletić je napisao pogovor s mjerom, upravo za talijanskoga čitatelja, kojemu će tako pomoći u predstavljanju autora i percepciji djela.
Pročitajte višeImajući nešto dulji pa, usuđujem se napisati, i temeljitiji uvid u vrlo skrupulozan, temeljit, precizan i točan rad Uga Vesselizze (Pula, 1967.) na prepjevu, a ne tek šturom prijevodu, Tinove Kolajne – koje je djelo i predmetno-tematski, i motivski, i metaforikom, a pogotovo na razini izraza i jezika ove velike poezije zahtjevno i za današnjega hrvatskog čitatelja, a kamoli ne za stranca – izražavam radost što će i ovim izdanjem, želio bih vjerovati i nadati se, dvije susjedne, stare i razvijene kulture s obiju strana Jadrana postati bar još malo povezanijima. Pa makar i putem književnoga medija, danas globalno ipak potisnutoga, ali bez kojeg nema civilizacije koju poznajemo i etičko-estetskih, humanističkih vrijednosti koje još uvijek dijelimo.
Pročitajte višeCat Bohannon isporučila nam je, nama muškarcima, ne ženama, cjelovit „ušljivi“ (kako sama reče) reproduktivni aparat, taj nedokučivi perpetuum mobile... Napravila je to anatomski dosljedno, maštovito i vješto, inteligentno i za mačiste perfidno, suočavajući ih interdisciplinarno sa svojom evolucijski intrigantnom primatskom slikom. Tih njenih Eva je toliko, da se na kraju knjige „seronje“, poput raznih trumpova, „šupci“, hitleri, pol potovi, assadi..., jednom riječju čudovišta koja mijenjaju svijet, mogu postidjeti, a što vjerojatno neće učiniti... Čudovišta su svi koje „velika mama“ vidi kao „seronje“, koji će sebi asfaltirati ulicu, susjedu neće, koji se ističu u društvenim zadaćama, ali za vlastiti napredak (rođeni političari); oni „šupci“ zbog kojih će veliki dijelovi svjetske populacije biti siromašni, koji će narušiti povjerenje javnosti u pravosudni sustav, koji će podmititi i poštara, ili tipa koji upravlja mjesnom kanalizacijom, ili susjeda, ili policiju na autocesti kad idete na posao. „Mnoge nacionalne vlade funkcioniraju po načelima organiziranog zločina. Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala.“ Demagozi i autokrati i nisu poznati po tome da podupiru napredak čovječanstva. „Čudovišta u čijim se rukama nađe istinska društvena moć obično nas vode unatrag.“ ... Poslije čitanja knjige, nisam se mogao oteti dojmu: ako sam u nešto siguran, onda je to činjenica da Adam nije zagrizao jabuku, prije će biti naranču, nešto djeljivo, cjepljivo, narančasto-žuto na trasi evolucije! Dijelim s autoricom osjećaj matematičkoga izračuna koitusa!
Pročitajte višeKako nas obavještavaju nadnevci nakon svake uvrštene pjesme, zbirka je napisana od 23. veljače do 2. kolovoza 2022. Prva uvrštena pjesma već naslovom Daleko je blizu potvrđuje pjesničku angažiranost kada je riječ o stvarnome ratu, o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Napisana je 23. veljače 2022., dan prije no što je Rusija napala neovisnu državu Ukrajinu zgranuvši svijet brutalnošću, „razlozima“ i „opravdavanjem“ svoje „specijalne vojne operacije“... Domovićev pjesnički put, obilježen dosljednom vjernosti metaforičkom govoru i klasičnom pjesničkom iskazu, traje mimo popularnih, ali tako brzo prolaznih pjesničkih strujanja i orijentacija.
Pročitajte višePo povratku iz konfinacije u Bergamu, gdje je boravio od travnja 1941. do studenoga 1943., Božo Milanović, svećenik Tršćanske i Koparske biskupije, ponovno je u Trstu pokrenuo izdavačku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru. U novim političkim prilikama kada, nakon kapitulacije Italije, vlast preuzimaju Nijemci, Milanović je dopuštenje za izdavanje kalendara (za godine 1944. i 1945.) te Prve čitanke za hrvatske škole u Istri zatražio od njemačke vlasti u Trstu. Sve to izazvalo je lavinu napada iz redova Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) za Istru. Optuživan je da je dopuštenja dobio zbog suradnje s Nijemcima, a izneseni su i drugi „dokazi“ o njegovu „izdajničkom“ radu. Nakon potpisivanja sporazuma između predstavnika Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) i Milanovića u Trstu, 16. srpnja 1945., stvar se potpuno mijenja – od neprijatelja odjednom postaje poželjan suradnik. No, Milanovićevo traženje da se Prva čitanka koristi u hrvatskim školama ili slobodno prodaje nije prihvaćeno. Novoj je, komunističkoj vlasti njezin kršćanski temelj, izražen posebno u pričicama i pjesmicama, toliko smetao da im je prihvatljivijim bilo otkupiti gotovo čitavu nakladu (24.000 primjeraka), a potom je prodati, i to kao „stari papir“ Tvornici papira u Rijeci.
Pročitajte višeZbirka sadrži osebujan pjesnički idiolekt i, posebice, ostvaruje autorsku namjeru da nam podastre svjetonazor prema kojemu i male i najmanje stvari imaju svoju vrijednost te ostavljaju dublji trag i pobuđuju na spoznaje i refleksije o životu i svijetu u kojemu svakodnevno obitavamo tražeći i žudeći esenciju.
Pročitajte višeU knjizi nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.
Pročitajte višePoštovani čitatelji i suradnici, nakladnici i autori! Ovih je dana naš brojač pokazao preko petsto tisuća ulaza na stranice vašega i našega „STAVA“. Prvu smo kritiku objavili 5. veljače 2018. godine. Pa da nema književne kritike i da ju se ne čita... Svima hvala na suradnji, podršci i povjerenju. Idemo dalje!
Pročitajte višeNeće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.
Pročitajte višeVeselko Koroman autor je bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući... Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziramo njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.
Pročitajte višeČileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.
Pročitajte višeZvane je Črnja bio viđen i poštovan intelektualac svoga vremena i vodećih misaonih ljudi istoga doba, pa i u protivnika i čak neprijatelja mu (kojih nije manjkalo), njegovo sveukupno djelo (poezija, esejistika, kulturološke sinteze i studije, kritika i polemike, memoaristika, filmologija, književni prijevodi, dramski tekstovi, publicistika...) čini ga žanrovski najsvestranijim hrvatskim piscem iz Istre u XX. stoljeću. A kako bi on djelovao u današnjim uvjetima i prilikama europskim, hrvatskim i poglavito istarskim, posredno i riječkim i onoga kraja, kako bi se nosio i kako bi reagirao, što bi činio ili pokušao napraviti bar na polju kulture, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, a kamoli znati. Ali, da ne bi šutio, da bi poticao, stvarao i angažirao se ondje gdje mu je mjesto, svakako u epicentru živa zbivanja i duhovnih kretanja, najprije onih zavičajnih, u to nema sumnje, čemu su potvrdom upravo život mu i djelo. Ni Istra, poglavito ona kulturna, zacijelo bez njegove pojave ne bi bila ista, naprotiv. Ako „ništa“ drugo, kulturna bi slika zavičaja bila znatno skromnijeg sadržaja, još manje snošljiva, humanistički i stvaralački zacijelo, a i ljudski sigurno siromašnija. I zato Zvane Črnja – uzevši ukupnost njegove kreativne pojave sa svim proturječjima i, prema vlastitu priznanju, svojedobnim ozbiljnim komunističkim „aberacijama“ – ponovimo, bez sumnje i bez ostatka jest najznačajniji hrvatski pisac podrijetlom iz Istre u čitavu 20. stoljeću. Danas je to bjelodana činjenica.
Pročitajte višeRiječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.
Pročitajte više