Popis svih objava

Što se, zaboga, dogodilo s onim arhajskim („klasičnim“) i (tradicionalno) „utješnim“ filozofemima o carstvu nužnosti i carstvu slobode? „Iz tako izborene perspektive na ovom je mjestu moguće hipotetski nabaciti da carstvom nužnosti vlada – strah, a carstvom slobode – dosada“ – veli  Lučić. Odmah potom zaključuje: „...od ovog nabačaja nadalje istražuju se pojam straha i pojam dosade, anticipiraju se i pokušavaju potvrditi hipotetski iskazi o epohalnim događajima vremena, odnosno života, usukanog do puke rescendencije, do onoga što se već neko vrijeme, uglavnom bez refleksije, naziva i imenom europskog nihilizma koji je postao univerzalnim događajem“...

Posrijedi su priče o smrti usred civilizacije „velikoga napretka“ i svaka priča govori mnogo više od svih parola o globalizaciji. Premda je knjiga gotovo proročanska, nadajmo se da će ostati u okvirima fikcije. Dobre fikcije, dakako...

Arian Leka pjeva drugačije: poslije toliko smrti nevinih ljudi, ja sam i dalje za život koji se obnavlja nad morem, jer je more naša vječna domovina. Pred čitaocem se rađa mitološka epopeja antičke visine, stihovi neprolaznog sjaja o mučeništvu albanskoga naroda. Danas je očito (kako se obično dešava kad pjevaju mudraci o svome narodu) da su ODABRANE PJESME Ariana Leke testamentarna zbirka...

Riječ je o odlučnoj, iskrenoj i emotivnoj knjizi zapisa posvećenoj Hrvatskoj. Kao da cijelom knjigom odzvanja ona Kvintilijanova misao iz njegova djela „Institutio Oratoria“ da je samo moralan govornik dobar govornik. Ovu misao nemojmo miješati sa svijetom tzv. lijepe književnosti gdje su i najveće hulje i prevaranti bili izvrsni pjesnici i romanopisci i čije su fiktivne tvorbe na svoj način odredile čovjekov spoznajni habitus, već s potrebom da se u prostoru političke književnosti i funkcionalno-kritičkog društvenog diskursa progovori prema zakonima odgovornog, vjerodostojnog i humanističkog djelovanja...

Pjesnikov duh stalno je razapet između svijeta nestalog, imaginarno doživljenog sklada i konkretno prisutnoga suvremenog otuđenja i duševne opustošenosti...

Pjesnička zbirka Magnitude Ivana Klarića nesvakidašnja je knjiga. Ona združuje naplavine stvarnosti, bljeskove prošlosti, filozofične umišljaje, iznenađujuće poetske slike i zavidnu lirsku retoriku. Njezin je diskurz u isti mah etičan i estetičan, racionalan i oniričan, političan i ludičan...

Napeta i meditativna, surova i krhka proza o vukovima oko nas i vukovima u nama. Tako bi se dalo sažeto napisati o ovome romanu češkoga prozaika Antonína Bajaje. Autor je uvjerljiv u psihologizaciji likova ljudi i vukova, atmosferičan i sugestivan u opisima, naratološki i jezično zaigran, stilski cizeliran. Roman Za vukovima u isti je mah dramatičan i dirljiv, potresan i okrjepljujući. Svakako vrijedan čekanja, pa i ponovljenih čitanja...

Natječaj je otvoren do 10. rujna 2023.

U začudnim vremenima za čovjeka vode se još začudniji dijalozi. Teorijski fizičar reći će: „Život temeljen na ugljiku imat će svoj dan i tada će iščeznuti zauvijek.“ S druge strane, teist laik poslat će poruku: „Ako to nešto znači, u svom životu nisam vidio ništa bliže božjem otisku prsta na Zemlji od ovoga što radiš i mjeriš.“ Između tih dviju isprika budućnosti leži ovaj esej u koji ulazim potaknut aktualnom rukoveti pjesničke zbirke Atonalne strune (misling), splitskog autora Nikše Krpetića, nagrađivanog skladatelja, tekstopisca i pjesnika nadasve naglašena angažmana unutar hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva. Stratigrafski gledajući, možda aktualni geološki bezbojan sloj miriše na bezvoljkost, ali Zemlja je ista, ona od prije četiri milijarde godina. Tako je i s književnošću, nije nestala, samo se pojavio pogubniji neprijatelj od postmoderne komunizma – vrijeme na izmaku!...

Na 26. izdanje Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara pozvan je niz važnih sugovornika, znanstvenika i znanstvenica, kritičara i „praktičara“, autora i autorica, da na Okruglom stolu pokušaju sagledati odnos hrvatske književne kritike prema važnim djelima za djecu i mladež, koja su ključna, jer su to najčešće prvi susret djece s knjigom. Što to naša djeca čitaju ili štio im se to nudi na čitanje? Kakve je kakvoće ta brojem izdanja velika produkcija, zapravo i ne znamo jer ove knjige uglavnom prate (ako ih prate) tekstovi „tržišne kritike“ koja je „vođena marketinškim planom nakladničkog poduzeća i u najvećoj mjeri donosi s više ili manje uspjeha prikrivene hvalospjeve nakladničkih proizvoda (knjiga) neovisno je li riječ o novoproizvedenim uspješnicama ili dotiscima kanonskih tekstova. Temeljna je odlika „tržišne kritike“ neobjektivnost i usmjerenost na promociju teksta, autora i nakladnika kako bi se ostvarila prodaja knjige kao nakladničkog proizvoda...

Studijom o Antunu Gustavu Matošu i njegovim sonetima autorica je proširila znanstvene vidike kada je riječ o jednome od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Povezavši svoj govor o Matoševu poetskom radu s niskom soneta, koju je uvrstila u prvi dio knjige, Vlasta Markasović ostvarila je zanimljivo stručno djelo, svojevrsnu monografiju, osvijetlivši lik Matoša kao sonetista, te je svojim spoznajama dala značajan prinos hrvatskoj književnoznanstvenoj literaturi...

Početkom lipnja bit će postavljene nove, suvremenije i preglednije stranice našega časopisa!

Sadržaj ove knjige-vodiča zasigurno bi mogao poslužiti kao poticaj i osnova za proširivanje projekta. U suradnji s Društvom hrvatskih književnika, Hrvatskim društvom pisaca i Društvom hrvatskih književnih prevodilaca mogao bi se, uz potporu Ministarstva kulture i medija te sredstvima iz europskih fondova, izraditi sveobuhvatan projekt pod nazivom „Književnim stazama diljem Hrvatske“...

Boris Domagoj Biletić u trima knjigama zajedničkoga naslova 'Istarsko troknjižje' oblikuje zanimljivo i poticajno štivo koje se odlikuje visokom kritičkom sviješću i kvalitetom, zrelošću i ozbiljnošću. Istra je, kao što bi rekao njegov slavni zemljak Matija Vlačić Ilirik, za Biletića 'dulcissima patria', koju on promatra „očima duše“ (Hamlet). Dapače, njegov uvijek posebno nadahnut diskurs o Istri – koja je u doslovnom i prenesenom smislu riječi 'patrimonium', ono što smo baštinili od očeva kao vlastitu suštinsku, identitetsku, intelektualnu, duhovnu i humanističku...

Posebnost ovih tekstova i njihova „zahtjevnost“ jest u prilično strogoj ujednačenosti u okviru deseteračkoga ili jedanaesteračkoga katrena s naizmjeničnom pravilnom rimom. Autor je iznašao neobično mnogo rima. Motivirajući čitateljski i spoznajni trenutak jest svojevrsni oblik lagane zagonetke što se razrješuje upravo završnim stihom, koji automatizmom rime i igrivošću jezikom, prvenstveno mlađemu čitatelju, sugerira odgovor...

Pisac je ušao u ženinu dušu, vidio ju je; ne njezino posrnuće kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njezinu tugu i očaj, za nj ona je biće na gubitku. Pritom nije uljepšao njenu sliku – nije lijepa, opis njezina tijela, lica, hoda... odaje ženu koja već dotiče jesen života… S druge je strane slikar opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen…

U ove autorice ni akribijsko čitanje stihova ne može do kraja dati odgovor na pitanja o svim mogućim poetskim referencama, kao ni denotirati uvijek ono što stihovi kazuju, odnosno ono na što ukazuju. Nije to niti verbalna kalamburistika, već puno složenije pitanje. Riječ je o nečemu iznad i izvan samoga smisla riječi, eseju u poeziji, znanstvenom istraživanju u stihovima... – o posebnome i osebujnom (među)žanru gotovo bez usporedbe u suvremenoj hrvatskoj književnosti...

Šešeljev mediteranizam, koji zarazno prianja uz duh romanskih jezika – pa tako i španjolskoga – prepun je istančanih južnjačkih slika i osjetilnosti...

Prozni je prvijenac Stanka Krnjića obilježen impulsima nemirnih i bolnih prisjećanja, od kojih se bježi i kojima se pribjegava, kao u stihovima „Daorske“ Luka Paljetka: „Zašto me usred noći sjećanje na vas budi, Daorsi, braćno, ne znam/Ono što znam nije pouzdano/sve curi kroz prste kao zrnje proje, a nju smo jeli, još osjećam joj okus…“ Čudovišna stvarnost romana „Ostavljeni“ počiva baš na takvome sjećanju, na sjećanju koje se obnavlja stalnim podražajima da se trauma prošlosti nadiđe i preboli...

Osnovni ton poezije Miljenka Stojića strogo je osoban. Poetsko-prozni govor, u kojemu najprije naziremo prozni tekst pa tek onda poeziju, jasan je, razgovijetan i upečatljiv. Premda se često sve čini poznatim i proživljenim – te preko toga prelazimo ne osvrćući se, Stojićeve pjesme čine da zastanemo i promislimo o naoko banalnim stvarima. Tu je dubina. Taj način kako tražimo-izražavamo svrhu življenja u prolaznosti, kako doživljavamo svoju povezanost s darovanim nam vremenom, svoju povezanost s drugima...