Naslovi nakladnika

Pisac je ušao u ženinu dušu, vidio ju je; ne njezino posrnuće kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njezinu tugu i očaj, za nj ona je biće na gubitku. Pritom nije uljepšao njenu sliku – nije lijepa, opis njezina tijela, lica, hoda... odaje ženu koja već dotiče jesen života… S druge je strane slikar opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen…

Biletićeva poezija, kritičarski ocijenjena kao „poetofilozofski postulat“, kao „postmodernistička i strukturalističko-konceptualna zamka“, nije samo i isključivo to: „globalno hermetički koncipirana“. Ima naš pjesnik i svoj 'incanto', svoju metaforu bajkovitosti. U prethodnoj zbirci, „Zato što vrime ne prolazi“ (2018.), usuglašava se samoopstojnost i taj se poetski postulat osmišljava kao „Eros i Thanatos“. U svemu tome je i pjesnikova pripadnost autentičnom istarskom zavičaju. Usprkos „izmima“ (kojima ga „časti“ naša suvremena književna kritika)...

Ovom pjesniku pripada plemićka čast da na svojoj trpezi ispija i otrov ambrozije i lijek nektara. Hoće pjesnika jezik. Između njih dvoje uspostavljen je jezuitski odnos – za pjesništvo najbolja moguća saradnja. Riječi kod Biletića nisu lastavice, već kontrolisan let galeba – vjetru galebu, majstoru-letaču u korist. Silna je njegova odanost domaćem govoru, jer – kako biti pjesnik ako ne robuješ jeziku. Misionarska strogost spram napisanog. Stih i jezik njegova su najvjernija, najsažetija biografija – nema rasipanja...