Naslovi nakladnika

U upornosti toka Krasznahorkai podsjeća na Becketta, ali dok Beckett ostavlja prazninu, ovdje je riječ o svijetu prezasićenu smislom, pravilima i značenjima, svijetu u kojemu rutinska normalnost može biti opasna koliko i spektakularno nasilje... Krasznahorkai je rijedak pisac koji suvremenom svijetu ne govori ono što želi čuti, nego ono što mora čuti.

Tekst je romana do te mjere lišen viška riječi, pročišćen i sažet da na trenutke nalikuje kemijskom postupaku prekapljivanja, postaje svojevrstan jezični destilat kojim se proza toliko približila poeziji da je nedostajao samo korak do prekoračenja te lelujave granice...

Od početnih redaka do svojevrsnih epiloških slojeva teksta, uvijek se iznova postavlja pitanje cijene osobne slobode u škarama između kompromisa s političkim cinizmom na jednoj strani i lagodne svakodnevice na drugoj te naglašava etička nepredvidljivost „slučajeva“, posebno onih koji su obavijeni sindromom malih sredina u kojima pobuna protiv hipstersko-malograđanske tiranije može završiti na širokom i nestabilnom polju bitke za osobne slobode, ali i pod stalnom ugrozom sramotnoga pada u oportunizam nasuprot radikalnoj odluci o vlastitoj pogibli...    

Roman „Proslava“, osim što je dvojbeno pitanje žanra (poglavlja/priče povezane slabom instancom lika, prostora pogotovo!), nije Karakaševo najuspjelije djelo, bez obzira na hvalospjeve većine kritičara. Manjak bilokakve faktografije (povijesne, toponimske) čini eliptičnost narativa (po čemu je autor inače poznat i cijenjen) u ovome djelu njegovom slabom stranom..., izlet u opširno lirsko opisivanje prostora i stanja (dosadom na tragu lošega realizma, izvedbeno dosta slab) nije uspio, a cjelina djela ostavlja dojam nedovršenosti, nekoga neuspjelog eksperimenta i zbunjenosti...

Riječ je o poeziji koja čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim i koja ga suočava s najtežim pitanjima suvremenosti: neiskazivošću traume, granicom ženske patnje, tegobama porođaja, odnosno majčinstva, kao i, u konačnici, s nedomislivošću posthumane perspektive koja nam se približava. Sve su ove teme neizbježno povezane s tijelom i jezikom, a ovaj prepjev velik je podvig za hrvatsku književnu kulturu...

Sva četiri prvoosobna pripovjedača zatočenici su svojih prostornih kobi s kojma se nose kako znaju. Isprepleteni naracijski tijekovi preslika su kaosa zbog podvojenih osobnih i kolektivnih percepcija zbilje te u rastočenim i sablasno netransparentnim scenskim postavima; u njih stoga prodiru elementi tzv. magijskog realizma. Ljudsko je okruženje nerijetko tajnovito pa i sablasno, s maglama koje izjednačuju krajolike, stvari, pojave, ljude.