Naslovi nakladnika

Specifičnost ove zbirke priča je i to da su pisane biranim književnim jezikom i narječjem područja koje se opisuje. Neki su opisi pravi mali književni biseri. Radnja je dinamična, brzo se smjenjuju raznovrsni, ponekad neobični, ali u svakom slučaju zanimljivi događaji. Autor piše lako i vješto kombinira stvarnosne elemente s bogatom maštom i fantazijom svojih sunarodnjaka. Štivo mogu preporučiti za čitanje i stoga kako bi se kroza nj upoznalo jedan kraj i spoznalo da, iako zauvijek prošlo, određeno vrijeme vječno živi u nama.                  

Nema sumnje da je svaka Rošinova sličica podatna za dublju raspravu ili barem za dobar esej ili književnu vinjetu. Ne zadovoljavajući se tek njihovim nabrajanjem, svoj prilog Rošin uokviruje dopadljivim stihovima, s vedrom dosjetkom, kalamburom ili duhovitim poantama i komentarom kao prepoznatljivim ruhom, koje mogu čitati gotovo svi: od djece koja vole šarmantnu zvučnost i igrivost, do poglavito starijih koji u njihovim slikama mogu osluškivati dublji smisao i poruke.

U vremenu i kulturi postmoderne, koja je umnogome urušila cijeli sustav tradicije i na njoj izgrađenih vrednota, u kojoj se knjiga preselila na mreže, a komunikacija pismima svoje mjesto prepustila inbox pretincima sa SMS-porukama, knjiga je i pohvala (zaboravljenoj) kulturi pisama, olovci i dobrome starom pisaćem stroju, koji su Maroevićevu i Paljetkovu prijateljsku odanost ustrajno bilježili!

Poezija Ivana Šarolića dekonstruira se interijerom životnog prostora. Trpjeti prostor iznemoglosti ognjištarskog svijeta na umoru mogu tek rasni „zatvorenici što traže nadu gledajući u bodljikave žice“... Jest Šarolić originalan i specifičan u hrvatskome pjesništvu, ta je ubikacija točna, međutim, i sam snosi krivicu u kritici otežavajući nam tiskanjem mimo redoslijeda nastanka i kombiniranjem iz različitih vremena i raznih zbirki. To je svakako teškoća koja ostavlja dojam neodlučnosti, što duži vremenski interval može naglasiti kao upitnost, ali ujedno i prednost s obzirom na to da kroz nju osjećamo istinu – ništa se nije promijenilo: „...kod nas, kada je riječ o književnosti, odlučuju isti ljudi koji su to činili i prije, odnosno za vrijeme komunizma.“ ... Ti isti, svi oni vjeruju u Krista, ali Isus nije živio po njihovim zakonima! ... Ivan Šarolić, pjesnik ili „niškoristi“ hrvatskoga pjesništva, „jednog umornog i iscijeđenog poetskog prostora, zasjenjenog smrću poezije, u kojem stradava svaka zdrava pjesnička vlastitost“.

Božinovićevo je pjesništvo raznovrsno, tematski raznoliko, različitih poetičkih i kronoloških naglasaka, unatoč mjestimičnoj oporosti lišeno površne dopadljivosti, koje izrazom uspijeva uvjeriti da su njegovi razlozi bitno uzbudljiviji i otporniji od primjetne želje da se oknjiže u samo jednoj knjizi.

Prošavši ratište riječi i stvarno ratište kao sudionik rata i vojnik, pjesnik se od surove stvarnosti otkupljuje kao odličan stvaralac novih svjetova; njegovo je pjesničko putovanje započelo retrospektivno – iz dubina i daljina postanka gdje čovjek čovjeku nije vuk. Nije vuk ni svemu što ga okružuje. Novi pjesnički svjetovi u zbirci Krljušti otkrivaju zagonetan, apstraktan svijet u kojemu različiti, živi i neživi oblici supostoje u stvarnosti i sakralnosti, no uz uvjet da se dogodi pomirba svjetla i tame, i tada, tek tada, kako nas pjesnik „nagovara“, možemo razumjeti da jedino ljubav nema svoje pra. Ona je uvijek moguća kao dio vidljivoga i nevidljivoga svijeta.

Krpetić je visoko postavio ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije. Kad više ne bude imao gdje, kapitalizam će leći na Sunce. Sile prirode svemira pak čovjeka vraćaju natrag. Koliko je u tomu proturječja? Ladica puna svjetla više je od vjere, vidimo je u punoj fizičkoj spremi Čovjeka-povratnika. Postoji skriveni karakter naših susreta s nepoznatim, što nas zapravo i nagoni da istražujemo ono što jest, a ne ono što izaberemo reći. Premda usmjeruje k redizajniranju društvenoga položaja pojedinca, spram patibuluma Križa zbirka ne izražava pesimizam, dapače, pršti nadom ostavljajući okosnicu u nemiru. Ako kršćansko opravdanje svega stvorenog na zemlji i u svemiru nije dovoljno, što to onda jest, što to pokreće mašineriju duhovnoga pjesništva? Apsurdno, ali iz ne-odgovora – upravo te „košnice“ – bit će rođeno „vječno vraćajuće otkriće: da je ovo naše postojanje dar nebesa i da će se tamo, u izvor (nebesku svjetlost ili tamu) i vratiti“.

Pjesnička zbirka Magnitude Ivana Klarića nesvakidašnja je knjiga. Ona združuje naplavine stvarnosti, bljeskove prošlosti, filozofične umišljaje, iznenađujuće poetske slike i zavidnu lirsku retoriku. Njezin je diskurz u isti mah etičan i estetičan, racionalan i oniričan, političan i ludičan...

U začudnim vremenima za čovjeka vode se još začudniji dijalozi. Teorijski fizičar reći će: „Život temeljen na ugljiku imat će svoj dan i tada će iščeznuti zauvijek.“ S druge strane, teist laik poslat će poruku: „Ako to nešto znači, u svom životu nisam vidio ništa bliže božjem otisku prsta na Zemlji od ovoga što radiš i mjeriš.“ Između tih dviju isprika budućnosti leži ovaj esej u koji ulazim potaknut aktualnom rukoveti pjesničke zbirke Atonalne strune (misling), splitskog autora Nikše Krpetića, nagrađivanog skladatelja, tekstopisca i pjesnika nadasve naglašena angažmana unutar hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva. Stratigrafski gledajući, možda aktualni geološki bezbojan sloj miriše na bezvoljkost, ali Zemlja je ista, ona od prije četiri milijarde godina. Tako je i s književnošću, nije nestala, samo se pojavio pogubniji neprijatelj od postmoderne komunizma – vrijeme na izmaku!...

Posebnost ovih tekstova i njihova „zahtjevnost“ jest u prilično strogoj ujednačenosti u okviru deseteračkoga ili jedanaesteračkoga katrena s naizmjeničnom pravilnom rimom. Autor je iznašao neobično mnogo rima. Motivirajući čitateljski i spoznajni trenutak jest svojevrsni oblik lagane zagonetke što se razrješuje upravo završnim stihom, koji automatizmom rime i igrivošću jezikom, prvenstveno mlađemu čitatelju, sugerira odgovor...

Polazeći od postavke da „nema demokracije, ali ni književne živahnosti bez razmjene iskustava i stavova nešto oštrijim riječima“, Vidmarović navodi da je gotovo pogubno ne reagirati na „književnu laž, objedu i herostratizam“ jer tako „oni ulaze u sustav vrijednosti naše književnosti“...

Usprkos ne baš blistavim slikama današnjega svijeta i nimalo vedrim tonovima, usprkos mraku i pesimizmu koji danas vladaju, usprkos boli i tuzi te nostalgiji jedne profinjene duše za nekim drugim, puno boljim vremenima, ova nas misaona i duhovna knjiga (ipak) okrjepljuje i daje snagu da krenemo u novo sutra. Jasni i pročišćeni stihovi, izravnost govora i sklonost da se kaže istina, pod svaku cijenu, neka su od njenih obilježja...

Autorefleksivna poezija Ivana Babića izriče sebe, a ujedno i nerijetko originalnu i samosvojnu poetsku mistiku. Dominira pisanje o pisanju. Ali uvijek različito i izvorno...

Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti... Je li to daleko od istine?

ČUDESNE PJESNIČKE SVESTRANOSTI LUKO PALJETAK: SABRANE PJESME I. – VI., Naklada Bošković, Split, 2018.   U Metkoviću su 2. kolovoza …