Naslovi nakladnika

Od prve do najnovije knjige, rockersko-punkerske bijele buke zbirke Malo prije svega odavno smo, riječ je o istom neusporedivom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu, ali i o, kako autor kaže, jedanaest različitih mrtvih autora koji su ostali iza svake od njih...

Autoričin omiljeni postupak je intertekstualnost koju detektiramo na više razina, od onih prema tradiciji distopizma do popularne kulture, rocka i filma. Riječ je o pismu diskretne postmodernističke osjetljivosti koje, kako je napisao Bradbury, više nastoji spriječiti negoli predvidjeti. Jer sve je već sada i ovdje, iza ugla, a književnost, Paula Rem to zna, ima ulogu i moć upozoriti. Svoju distopijsku dionicu ona je uspješno odradila...

Knjiga „Zablaće“ izniman je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti i premda tek prva autorova, odmah se pozicionirala uz bok šibenskim velikanima Gulinu i Dediću, koje Grgas u nizu pjesama i priziva (uz Marunu, Mićanovića i Bagića); ona je ujedno i spomenik jednom naselju koje dosad takvog spomenika nije imalo, a pjesnik ga je snagom riječi izvukao iz predjezičnog zaborava, opisavši luk povijesti, kolektivnog i osobnog iskustva, sve do današnjih postvremena. Knjiga koja ostaje...

Roman izaziva različite odzive (i u tome je njegova vrijednost), istodobno ostavljajući gorak dojam u stalnom suočavanju s beznadnom društvenom i političkom zbiljom suvremene nam stvarnosti, ali i suosjećanje s različitim „istinama“ glavnih junaka...

Kad je riječ o autoru Miroslavu Mićanoviću, piscu i pismu sofisticiranja i mudrog kultiviranja hrvatskoga književnog prostora, s pravom možemo očekivati da će i knjiga „Ronjenje na dah“ potvrditi njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti, a pri tome procesno i procesualno slušajući pitanja koja postavljaju tekstovi koji su u njenu iščitavanju...

PAULA REM: ZLATNA HRVATSKA MLADEŽ, Matica hrvatska – Meandar media, Osijek – Zagreb, 2017., 207 str.   O Hrvatskoj revolucionarnoj …

Krećući se u širokom rasponu od filozofije i znanosti do vlastitih snova i tjeskoba, od službenih epidemioloških podataka do tabloida i društvenih mreža, od medicine i biokemije do politike i humanistike, Leo Rafolt knjigom „Virus in fabula“ upustio se u nezahvalnu, ali i pronicljivu višeperspektivnu raščlambu ne samo složene, nego i tekuće globalne krizne situacije, kojoj se pritom ne nazire kraj, barem ne onaj konačni...

Zbirka je pismo vrijedno posvećenoga čitanja i nerijetko estetski iznimnih trenutaka, kao i postojanoga, rekao bih nikada potrebnijega, angažmana inače svojstvenoga primarno stvarnosnoj poeziji (ukoliko je čitateljska koncentracija na pjesništvu postmodernizma). Dakako, bilo bi nepošteno prešutjeti povremene oscilacije, ali i kvalitativno odskakanje prvih dviju cjelina u odnosu na ostatak rukopisa; onih, naime, iskustvenih refleksa za koje čvrsto vjerujem da su rezultatom autoričina neposrednoga životnog iskustva. Možda bi smjer zadan tim dvjema cjelinama trebao postati putokazom njezinim budućim stvaralačkim naporima...

Rukopis Gordane Benić čitao sam upravo posegnuvši za bijelim šumom, a rezultati su na planu novopečena čitateljskoga iskustva bili očaravajući. Ravnozemljaštvo, na početku treće dekade informacijski hipervitalnoga stoljeća, teško je tumačiti drugačije no kao primitivizam projektiran u uskointeresnim krugovima čije je desemantizirajuće ludilo eskaliralo kao i, primjerice, kvantitativni zamah loše poezije. Zanemario sam jezičnu konvenciju te se počastio pročišćenom sintaksom bijeloga šuma koja me je, barem na časak, učinila sretnijom osobom...

Osim što je „dokument“ vremena, roman sadrži životne priče i psihograme dviju žena. „Rekonstruirajući“ dionice majčina životnog puta, obilježenoga empatijom i solidarnošću, čitatelju se otvara priča o odrastanju mlade žene. Roman posvećen majci vrlo sugestivno i uz mnoštvo citata, asocijacija i referencija zrcali autoričin svjetonazor, njezine umjetničke sklonosti, glazbeni i filmski ukus, karakterne osobine...

Sibila Petlevski: „Mirjana Buljan tek treba dobiti zasluženu recepciju koja bi je, opravdano, prema vrhunskim dometima njenoga proznoga izričaja, smjestila u plejadu kritički temeljitije obrađenih, vrsnih hrvatskih romanopisaca poput Fabrija, Jergovića ili Daše Drndić, autora koji također, poput Mirjane Buljan, rado i vješto prekoračuju žanrovske granice dnevnika, fikcionalne i ispovjedne proze, povijesti, autobiografije, biografije i memoara“.

Može se reći kako novi pjesnički rukopis Gorana Rema u kontekstu njegova opusa donosi bitne novosti na stilskome području, i to u oblikovanju subjekta, teme i forme, dok je kreiranje označiteljske razine i dalje mjesto prepoznavanja removskoga jezika – uživanja u igri elastičnošću jezičnoga znaka.