Naslovi nakladnika

Tijekom plodnih desetljeća književne prisutnosti Nade Galant najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Galantova pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije...

Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.

Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.

Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.

Veselko Koroman autor je bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući... Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziramo njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.    

Ovdje možete pogledati snimke cjelokupnog programa 22. Pulskih dana eseja, održanih 25. i 26. listopada 2024., s temom „Je li vrijeme časopisa prošlo?“ Usto, snimak proglašenja dobitnika i dodjele Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja te predstavljanje zbornika „Fala delu i težaku!“ posvećenog akademiku Josipu Bratuliću.

Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress... U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

Akademik Bratulić glagoljaš je današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.

Prijevod Ramousova romana, koji sada imamo i na hrvatskome jeziku, svakako je dobitak za čitavu današnju našu kulturu, i to ne samo u Rijeci, njenoj okolici i Istri, nego daleko šire. Ovo djelo nema samo lokalni značaj te je više negoli dobrodošlo, bez obzira na to što stiže s popriličnim zakašnjenjem. Uostalom, književna djela imaju svojstvo da ne zastarijevaju, jer ih se uvijek može čitati na nov način, dakako ukoliko u sebi nose univerzalnu ljudsku poruku.

Sažetak o knjizi Revizija zla: uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji na nekoliko jezika...

Italija je tijekom prošloga stoljeća prošla kroz teška razdoblja, čija su bitna obilježja fašistička diktatura i mukotrpan prijelaz iz monarhije u demokratsku republiku, no bez „talijanskoga Nürnberga“, bez defašizacije i uz masovnu amnestiju nacifašističkih zločina(ca). Povijesna revizija u novije vrijeme započela je proglašenjem Dana sjećanja te ciljanim zatajivanjem zala koja su talijanski kolonijalizam i fašizam u XX. stoljeću počinili – od Afrike do istočne jadranske obale.

„Si ammazza troppo poco!“ – „Premalo se ubija!“ (gen. Mario Robotti o „stanju“ i ponašanju okupatora u Hrvatskoj i Sloveniji 1942.).

„Ne može nam se fašizam vratiti, kada on Italiju nikada nije ni napustio!“ (Emilio Gentile, povjesničar.)

...Ta širina, bez ideološke isključivosti, utemeljena na nacionalnom i socijalnom programu, omogućila je da se u pokretu nađu razni, pa i ideološki suprotstavljeni slojevi istarskoga društva: hrvatski narodnjaci, svećenici, komunisti, Talijani... Kasnije, kad NOP prerasta u socijalističku revoluciju, u Istru dolaze dogmatsko-boljševički kadrovi da „discipliniraju“ neposlušne Istrane. I događa se drama – istinski antifašisti, među kojima susrećemo i pripadnike „Partije“, stigmatizirani su od te dogmatsko-staljinističke struje kao narodni neprijatelji i fašisti. Tako, prema riječima Oriane Fallacci, poznate talijanske novinarke, antifašizam ponekad postaje najopasniji fašizam...

Tema: KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST

Pula, 20. i 21. listopada 2023.

Upravo u Ujeviću, čijoj povezanosti s Nietzscheom posvećuje nekoliko najvažnijih eseja u knjizi, autor pokazuje da je on nietzscheanski „sumrak bogova“ u hrvatskoj književnosti izveo radikalnije i od samoga Krleže te da je oslanjanjem na čistu oslobođenost, neizvjesnost i rastvorenost duhovnoga svijeta izveo najtemeljitiju duhovnu pustolovinu hrvatske poezije pa i cijele književnosti. Time Lučićevi eseji postaju fundamentalni i za odnos općeeuropskih i domaćih duhovnih iznašašća, odnos filozofije i poezije, odnosno pjevanja i mišljenja u heideggerovskome smislu...

Kao čovjek visokih moralnih načela, kojemu je stalo do krjeposti, Tolić nije pristajao na kompromis  kako bi se dodvorio gospodarima hrvatske stvarnosti, bez obzira na položaj, funkciju, stranačke odore. Uspravan i ustrajan u svojim načelima, nije se skrivao iza politike, autoriteta, institucija. Teme o kojima piše i imena koja proziva Tolić uvijek naziva pravim imenom i spreman je platiti cijenu kako bi o/branio pravo na svoje mišljenje, ljudsko dostojanstvo, moralni i nacionalni integritet. U šutnji i prijeziru moćnika vidio je znakove njihovih slabosti, ali i potvrdu ispravnosti svojih istupa u kojima izrečene istine bivaju veće što vrijeme više odmiče! U razumijevanju novije hrvatske povijesti u kontekstu europskih globalizacijskih konfiguracija, neke su njegove dijagnoze uistinu nezaobilazive! A u hrvatskoj publicistici i književnosti, primjeri su vrsnoga političkog štiva i spisateljskog umijeća dubokog, povijesnog traga...