Naslovi nakladnika

NEOBJAVLJENI PULSKI RAZGOVOR iz 1993.

Akademik Nedjeljko Fabrio poznat je i kao „ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika“, kojim je upravljao u tri mandata (1989. – 1995.) i za čijega je čelništva Društvu vraćeno izvorno ime iz 1900. (umjesto nakon II. svjetskog rata nametnutoga „genitivnog“ naziva Društvo književnika Hrvatske, vraćeno mu je ime Društvo hrvatskih književnika).

Izvor: Radio Pula, emisija Degostacija; utorak, 23. studenoga 1993., od 20 do 22 sata. Urednik i suvoditelj Damir Burić, suvoditelj David Ivić, kojemu zahvaljujemo za snimak.

U tiskanome obliku izišlo nedavno u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, br. 3-4, Pula, 2025., str. 12-33. Nakladnik: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula. Glavni urednik: Boris Domagoj Biletić.

„NOVA ISTRA“,
časopis za književnost, umjetnost i kulturu,
godište XXX., sv. 80., br. 3-4 (jesen – zima) 2025.

Nakladnik: Istarski ogranak DHK, Pula

Format: 16 x 22 cm

Opseg: 310 str.

Uvez: lijepljeno, mat plastifikacija, meki, preklopnice; ilustrirano

Opis:
Časopis za književnost, umjetnost i kulturu, izlazi od 1996., nagrađivan i zapažen u Hrvatskoj i u inozemstvu, jedini hrvatski partnerski časopis (dulje od 20 godina) Eurozina, europske časopisne mreže (www.eurozine.com).

Uredništvo: dr. sc. Boris Domagoj Biletić (glavni urednik), mr. sc. Vanesa Begić (članica uredništva) i prof. dr. sc. Milorad Stojević (član uredništva).

Osobitost pjesništva Loredane Bogliun, poglavito u ovoj višejezičnoj inačici (vodnjanski, žminjska čakavica, hrvatski književni i talijanski književni) naslovljenoj In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, čini se najvjernijim izrazom privrženosti vlastitim korijenima, prepoznatljivima već na prvi pogled u istarskoj zemlji i u seljačkom nasljeđu predaka. To se prirodno i nužno pretače u brižno njegovanje jezika tȇ zemlje i tih ljudi – istriotskog vodnjanskoga – u sretnoj povezanosti formalne elegancije, jasnoće izraza i izvorne nevinosti kojom tekst pruža suzdržanu lepezu simboličnih odraza.

Djelo je namijenjeno akademskoj publici iz prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, ali i svekolikoj kulturnoj javnosti, osobito naklonjenoj tekstovima o prošlosti Pule i Istre s naglaskom na odnos tradicije i suvremenosti. Knjiga će imati široku recepciju ne samo u znanstvenim krugovima akademske javnosti, već i među mnogim zainteresiranim poklonicima izvrsno napisane kritike i dekonstrukcije paraznanstvenih mitologema i pseudoznanstvene nove kulture površnosti i gubitka ranga.

Nije li vraćanje ujedno i povratak u neku tajanstvenu ugodu, na stanovit način i dolazak u zrelost života? Ne idealizira se prošlost nego zadovoljstvo sjećanja na drugog sebe, ali bez patetike. Nostalgija je intelektualni, psihološki i poetski proces. ... Pjena brzih oblaka zbirka je kojom se Boris Domagoj Biletić čvršće afirmirao u hrvatskoj poeziji, u njoj se mogu prepoznati uglavnom sve globalne značajke pjesnikova opusa, pa je i to ostavilo trag na njenoj auri. Zato daljnje djelovanje ove ponovljene Biletićeve zbirke prepuštam obnovljenom čitaocu, lectoru renovatusu. Čitanje iznova uvijek iznenađuje, pokreće i čitaoca i čitanje. Knjiga će tada biti, postati otvoren poetički prostor, izmijeniti se u individualnoj vizuri kojoj je i namijenjena.

Tijekom plodnih desetljeća književne prisutnosti Nade Galant najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Galantova pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije...

Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.

Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.

Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.

Veselko Koroman autor je bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući... Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziramo njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.    

Ovdje možete pogledati snimke cjelokupnog programa 22. Pulskih dana eseja, održanih 25. i 26. listopada 2024., s temom „Je li vrijeme časopisa prošlo?“ Usto, snimak proglašenja dobitnika i dodjele Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja te predstavljanje zbornika „Fala delu i težaku!“ posvećenog akademiku Josipu Bratuliću.

Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress... U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

Akademik Bratulić glagoljaš je današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.

Prijevod Ramousova romana, koji sada imamo i na hrvatskome jeziku, svakako je dobitak za čitavu današnju našu kulturu, i to ne samo u Rijeci, njenoj okolici i Istri, nego daleko šire. Ovo djelo nema samo lokalni značaj te je više negoli dobrodošlo, bez obzira na to što stiže s popriličnim zakašnjenjem. Uostalom, književna djela imaju svojstvo da ne zastarijevaju, jer ih se uvijek može čitati na nov način, dakako ukoliko u sebi nose univerzalnu ljudsku poruku.

Sažetak o knjizi Revizija zla: uzroci i posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji na nekoliko jezika...