Naslovi nakladnika

Krimić koji to nije, ljubić koji to jednako tako nije, psihološki roman koji to možda i jest... Rekonstrukcija, neprestano vrluda između krimića, ljubića i psihološkoga romana, ali žanrovska višestrukost nažalost nije nikakva prednost ili autorska svestranost, već je prije pripisujem nedisciplini koja je izazvala kompozicijsku i tematsku neuravnoteženost. Ukupnom dojmu ne ide u prilog ni prekomjerna površnost te šablonski likovi i šablonske situacije, kao i brojna rješenja prema načelu deus ex machina. Sve se, moj je dojam, otelo autoričinoj kontroli; željela je previše, a polučila – premalo.

Posrijedi su priče o smrti usred civilizacije „velikoga napretka“ i svaka priča govori mnogo više od svih parola o globalizaciji. Premda je knjiga gotovo proročanska, nadajmo se da će ostati u okvirima fikcije. Dobre fikcije, dakako...

Nažalost, u ovoj ograničenoj recenziji nismo stigli referirati se na iznimno važan odnos Mlakić vs. Andrić, koji je bitan za razumijevanje ovoga romana, njegovog „imaginativnog svijeta“, koji između inoga i nastaje kao refleksije na veći dio Andrićeva opusa! I ovaj smo se put mogli uvjeriti da J. Mlakić umije ne samo čitati nego i fingirati i Andrićev jezik, i Andrićeve teme, i Andrićeve političko-etičke stavove, i Andrićeve likove...

Mlakiću treba skinuti kapu zato što je na kreativan način „oživio“ istaknute zagovaratelje i atmosferu stare fratarske Bosne, ali i samog Ivu Andrića, na kraju krajeva i ono što ih povezuje, a to je ideja suživota, tolerancije i dijaloga. U te vrijednosti još malotko vjeruje, a još ih manje primjenjuje. Današnji svijet opterećen različitim podjelama ide posve drugim smjerom, odbacujući ideju multikulturalnosti kao nemoguću. Nasuprot tome, Mlakić nam svojom knjigom pokazuje da za to nije potrebno mnogo...

LUDWIG BAUER: DVOSTRUKI ŽIVOT EVE BRAUN, Fraktura, Zaprešić, 2022., 312 str.   Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Julijana Matanović (predsjednica), Sofija …

Što su drugo sjećanja negoli mozaik malih povrataka bez čega, isprike ne generalizaciji, nemamo razloga kretati se naprijed? Kao što, s druge strane, imamo mnogo valjanih razloga pozabaviti se izvrsnom zbirkom „Zarazna zona“ Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića. Među kojima je prvenstveni razlog, u što nema sumnje, onaj estetski. Ljepota djeluje terapeutski, a kontinuitet ludila, podsjećam, nije obustavljen...

Opus Wisławe Szymborske je začudno nevelik, riječ je o ukupno manje od četiri stotine pjesama koje je napisala za života, ali koje su ostavile trajan i upečatljiv trag ne samo u poljskoj nego i u svjetskoj književnosti. Pjesme piše jednostavnim, nepreuzetnim stilom, prijemčivim prosječnome čitatelju, a u njima većinom progovara o svakodnevnim životnim problemima s kojima se može poistovjetiti svatko od nas. Dakako, osim svakodnevice, pjesnikinja progovara i o vječnim pitanjima života i smrti, pravde i istine, morala i etike...

Možemo reći kako je prijašnja Nevina refleksijska i samorefleksijska poetika zaista nadrasla vlastite rubove i centar i pretvorila se u osviješteno traganje koje nije omeđeno ovim jednim specifičnim projektom. Zrelošću poetskoga umijeća mogu ovu knjigu proglasiti najboljom objavljenom pjesničkom knjigom u 2020. godini...

„Vrijeme prije jezika“ jedan od najboljih novih domaćih pjesničkih naslova, koji ne treba uspoređivati s autoričinim čudesnim prvijencem. Time ne bismo bili korektni prema novijim stvaralačkim nastojanjima koja su itekako vrijedna. Bit će iznimno zanimljivo pratiti daljnje stvaralaštvo ove pjesnikinje. Pred njom su, s obzirom na standard koji je sama postavila, ozbiljni izazovi...

EVELINA RUDAN: smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zaprešić, 2020., 123. str.   Upravo su posljednji mjeseci, …

Daoudov roman već u naslovu poistovjećuje čin pisanja i ljudski život koji se ovjerava svetim pričama iz Kur'ana, no na koncu pripovjedač Zabor stvara vlastiti red u jeziku, svladavši njime priču o prošlosti vlastite obitelji i sebe samoga. Riječ je o bildungsromanu i obiteljskoj priči, ali i romanu-eseju, metatekstualnome štivu o jeziku, pismu kao mediju komunikacije, knjigama i svrsi pripovijedanja...

Nemamo ništa protiv politike, pa tako ni političkih romana i angažirane književnosti, ali kada se u konstruiranju priče izgubi svaka mjera, kada se priča svede na literariziranje političkih stavova, posebice onih koji su bliski samomu autoru, onda je konačan rezultat prilično skroman jer smo umjesto ozbiljna romana dobili običan politički pamflet koji ne prelazi razinu letaka koje partijski aktivisti dijele po ulicama, poštari raznose po sandučićima...

Pisac ne samo da sugerira kako je malo toga u našoj svakodnevici opipljivo i zbiljsko nego uvjerava čitatelja kako je zbilja uvijek na rubu preobrazbe u simulatorsku igru riječima i smislovima; napose kada je riječ o tranzicijskim paradoksima i okolnostima kojima vlada apsurd, gdje je potraga za vlastitim identitetom pa i ljudskim pravima – nemoguća misija. Od koje ipak nikada ne treba odustati, bez obzira na cijenu i posljedice...

Prostor se pokazuje gradbenim elementom romana jer vremenske razine ne poništava samo pripovjedni prezent nego i prostor koji asocira na ljude, doga­đaje, kulturu, pa i vlastiti izgled iz raznih vremena...

Rat između muslimana-Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, u njegovu zaviča­ju, Uskoplju-Gornjem Vakufu, predstavlja opsesivnu temu ovoga pisca. Ona ga jednostavno progoni i on, sve da i želi, od te teme nikako ne može pobjeći. Ovaj je roman jednostavno neponovljiv, najbolje što hrvatsko-bosanskohercegovačka književnost ovoga trenutka ima...