Naslovi nakladnika

U ovih pet proza (možda zato i nisu objavljene za piščeva života jer njima iznevjerava horizont očekivanja urednikā novina i časopisa u kojima tiska svoje radove) izlazi iz okvira koje je publika očekivala, ali i preko obzora očekivanja njegovih književnih suradnika i urednikā časopisā. Tematska i žanrovska raznolikost ovih proza podsjeća na velik književni talent koji je prerana smrt otela hrvatskoj književnosti te na podcijenjenost i nepoznavanje Tordinčeva opusa. No, tome se u suvremenoj hrvatskoj kulturi ionako nije čuditi...

Kako je svoj svjetonazorski pogled i sâm autor označio donkihotizmom, valja mi na kraju podcrtati, nakon što sam naznačila njegovu paradoksalnost, koje su to etičke i estetičke vrijednosti koje autor zagovara. I usuprot čemu ili komu su usmjerene – na što nas upozoravaju? Je li vrijeme snova unepovrat nestalo? Nastavlja li se umjetnost kao vrijeme snova i donkihotizma, kako se i sâm autor zapitao? Ima li nade za umjetnost koja ne odustaje u zagovoru klasične trijade Lijepo-Dobro-Istinito?

Ne daju se ti naši uporni salašari, „vezani uz zemlju“ i svoj kraj, okuse i mirise kojih je prepuna ova knjiga: i vina i divenica, i paprikaša, pekmeza i valjušaka, pa nekako zaključujemo da je i ova sjajna zbirka u kojoj je sažeta ne samo životna i umjetnička filozofija Tomislava Žigmanova i zajednice koju predstavlja, zbirka nade...

Važnost knjige ponajveća je za zajednicu u kojoj autorica živi i stvara, napose za Tomislavgrad. Imati književnicu s izrazitom potencijalom u svojoj sredini velika je stvar i nadam se da će imati podršku i potporu kako bi njene knjige svjedočile o jednome vremenu, prostoru i ljudima koji tu žive, unatoč svemu ostaju i ne odlaze te ovdje planiraju budućnost, iako se, kako Ivana piše, čini da su „svi digli ruke od nas“...