Naslovi nakladnika

Neovisno o autoritetima, Milanovo pjesništvo izvan svake sumnje odlikuje snažni ludizam slamnigovskog tipa, tj. poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanje na književnu baštinu. Pisana slobodnim ili vezanim stihom, ritmički je ova poezija pomno osmišljena, k tome naš pjesnik vješto spaja svoju svakodnevicu i erudiciju. Neke pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter...

U pogledu pjesničkog senzibiliteta Goran Rem nije pjesnik koji se mijenja. To znači da je od prve do najnovije knjige riječ o istom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu. Ono što se mijenjalo bili su interesi, bila je promjena fokusa, pojačavanje žarišne točke ili re-kreativno istraživanje mogućih formalnih promjena na razini stiha, pasusa, rečenične fraze, sintagme, poezije ili proze...

Za nekoliko desetljeća dionice iz knjige Film hrvatskoga romana mogli bismo čitati s nostalgijom kao dokument koji nas informira kako je – sudeći prema anketnim rezultatima koji se tradicionalno objavljuju u Noći knjige – možda posljednja generacija čitatelja književnosti u Hrvata mislila i razgovarala o pročitanome, pri čemu u ovom slučaju aluzije na Fahrenheit 451 nisu, naravno, dobrodošle, ali su sasvim dopuštene, pa čak i opravdane s obzirom na to kakva nam se potencijalna budućnost sprema. Kada iščitamo s ovih stranica čime se sve to današnjoj mladeži puni glava na katedrama književnosti, onda nam postaje jasnija dramatičnost sustavnih napora da se danas iz repertoara sveučilišnog obrazovanja škartira sve što se doima kao puko bacanje novca ukoliko se taj novac ne vraća višestruko. Suvremeno visoko školstvo danas je ustrojeno fašistički jednostavno u smislu crno-bijele simplifikacije: zahtijeva se samo funkcionalna korisnost, samo pitanje je u čiju korist?

Knjiga Gorana Rema nije samo sveučilišni udžbenik nego prije svega znanstvena monografija autonomne vrijednosti, no uz to je i paradigmatskim primjerom inovativne predavačke metode u novomedijskom okružju. Transkript je usmeno izgovorenih predavanja prilagođenih posebnom (kriznom) razdoblju prelaska nastave iz predavaoničke u internetsku, nastavu „na daljinu“.

Studijom o Antunu Gustavu Matošu i njegovim sonetima autorica je proširila znanstvene vidike kada je riječ o jednome od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Povezavši svoj govor o Matoševu poetskom radu s niskom soneta, koju je uvrstila u prvi dio knjige, Vlasta Markasović ostvarila je zanimljivo stručno djelo, svojevrsnu monografiju, osvijetlivši lik Matoša kao sonetista, te je svojim spoznajama dala značajan prinos hrvatskoj književnoznanstvenoj literaturi...

S punom odgovornošću pišem da Ružica Martinović-Vlahović spada u najbolje hrvatske duhovne pjesnike kao što su Ivan Golub i Vesna Krmpotić...

Autoričina polemika na stanovit je način ostvarena i ovom knjigom eseja u kojima ona promiče katolički sustav vrijednosti kao relevantan supstrat za gradnju esejističkoga teksta o najrazličitijim temama, među kojima je i umjetničko i/ili književno stvaralaštvo...

Ove knjige još jednom osvjetljuju iznimnost Nikčevićeve znanstvene i šire kulturne pozicije, ali i spremnost da nastavi jedinstvena istraživanja koja su hrvatsku i crnogorsku kulturu vratili u stanje komplementarnosti i ustrajne suradnje kakva je bila u vrijeme biskupa Strossmayera i crnogorskih knezova...

Unatoč svemu što proživljava glavni junak, unatoč mračnim slikama ratne, ali i suvremene Hrvatske, ovo nije mračna knjiga. Ovo je knjiga optimizma, vjere u čovjeka, vjere u nesebičnost, u prijateljstvo i najprije – u ljubav. Osobna autorova povijest i (is)povijest njegova junaka postaju snažan zalog budućnosti, koja se ne može graditi na zakopavanju onoga što znamo ili posjedujemo negdje u dubinu zemlje, ili podsvijesti, već se i s osobnim dramama i istinama moramo suočiti i dati im „legitimitet“...