Naslovi nakladnika

Ljudski ego nadrastao je razinu dužne potrebe čovjeka, otrgnuo se od svog ionako „grješnog“ korijena. Nije samo „čovjek po državi“, već je još više „država po čovjeku“. Ako nismo u stanju obračunati se s time, uzalud „proliveno mlijeko“ i ratovi. Tehnologija će to samljeti, ali krv žrtve neće poteći. Jer nije riječ o pesimizmu „Zapada“, već o realnosti svijeta u kojoj živimo danas. Rat u Ukrajini upravo potvrđuje koliko je čovjeku stalo do granica. I baš na toj točki uspostavlja se odnos između genealogije i tla, onog što još uvijek jesmo, i onog što će post mortem sutra biti, zauvijek ostati...

Osnovni ton poezije Miljenka Stojića strogo je osoban. Poetsko-prozni govor, u kojemu najprije naziremo prozni tekst pa tek onda poeziju, jasan je, razgovijetan i upečatljiv. Premda se često sve čini poznatim i proživljenim – te preko toga prelazimo ne osvrćući se, Stojićeve pjesme čine da zastanemo i promislimo o naoko banalnim stvarima. Tu je dubina. Taj način kako tražimo-izražavamo svrhu življenja u prolaznosti, kako doživljavamo svoju povezanost s darovanim nam vremenom, svoju povezanost s drugima...