Naslovi nakladnika

Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress... U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

Akademik Bratulić glagoljaš je današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.

Prijevod Ramousova romana, koji sada imamo i na hrvatskome jeziku, svakako je dobitak za čitavu današnju našu kulturu, i to ne samo u Rijeci, njenoj okolici i Istri, nego daleko šire. Ovo djelo nema samo lokalni značaj te je više negoli dobrodošlo, bez obzira na to što stiže s popriličnim zakašnjenjem. Uostalom, književna djela imaju svojstvo da ne zastarijevaju, jer ih se uvijek može čitati na nov način, dakako ukoliko u sebi nose univerzalnu ljudsku poruku.

Velik mi je izazov, jednako i odgovornost, bila, prvo, potaknuti prevođenje Konja... na hrvatski, a zatim i biti urednikom knjige koja ima zaista zasebno, da baš ne napišem bez navodnika „kultno“, mjesto u ovdašnjih Talijana, i kao literatura i kao književno oblikovana memorija niza nelijepih, tegobnih, nezaborav(lje)nih činjenica i zbivanja u novijoj povijesti i prošlosti na kojoj nije jednostavno graditi išta novo, a bez razumljivih sučeljavanja i prekida kontinuiteta te silnih izazova na polju očuvanja tradicionalnih i gradbe novih identitetskih mat(r)ica, uključujući jezičnu kao najbitniju oblikovnu podlogu, ali ne samo nju...

Među svim pravima koja manjini pripadaju najvažnije je ono da može sačuvati vlastito dostojanstvo. Ramous se u obranu dostojanstva svoga identiteta, prije svih drugih, odmjerio s ideologijom koja je pokrenula niz nesporazuma, a koji su nepovratno obilježili fizionomiju istro-kvarnerskoga područja i odredili životne sudbine tisuća ljudi. Malo ih je među njima prednost pred Stotinom tisuća dalo Nikome ili Nekome. Među potonjima bio je i Osvaldo Ramous...

Osvaldo Ramous nije zaboravljen: istaknuto mu je mjesto dano u obimnoj povijesti književnosti na talijanskome jeziku na Kvarneru i u Istri, Le parole rimaste, u redakciji Gianne Mazzieri Sanković. Posvećen mu je jedan znanstveni skup, raščlambe i kritički prikazi u časopisima i radovima talijanista u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji, objavljene su mu pripovijetke i roman pri riječkoj nakladničkoj kući Edit. Njegov roman o rodnome gradu, značajan i vrijedan za sveukupnu našu kulturu, izlazi sada i na hrvatskome jeziku u prijevodu Lorene Monica Kmet, u vremenu obilježenom novim, nenadanim promjenama u našim životima za koje još ne znamo kakve posljedice donose. Taj mu prijevod odavno dugujemo...

Ovaj hrvatski prijevod postaje iznimno važan i vrijedan rad za upotpunjavanje kockica koje još nedostaju u riječkome identitetskom mozaiku i vrjednovanju kulturnih motrišta vrlo dubokih korijena. A sve to u doba kada je Rijeka, početkom 20-ih godina XXI. stoljeća, bila Europskom prijestolnicom kulture. Prijevod je bitan i za otkrivanje nekih vidova prešućene ili pak interpretirane i raspravljane, ali još uvijek nedovoljno poznate, nedvojbeno bogate i raznolike riječke povijesti. Njegujući veliko poštovanje prema jednome od najvećih riječkih pisaca dvadesetoga stoljeća, pozivamo čitatelja da se pozorno posveti ovome malom književnom dragulju, zacijelo najvećemu doprinosu koji je Ramous riječju dao voljenome gradu...

Raznolikost tema nije ništa drugo nego sagledavanje autorova života osvijetljeno s raznih strana, povezano jedinstvenom crvenom niti koja ga predstavlja i određuje: mladenački život, onaj zreliji i napokon hrabro iščekivanje vlastita „prelaska“. U trenutku „kad zbrojimo dano i primljeno / u dan tišine“ neće se vrednovati broj napisanih pjesama, priča, eseja i/ili drugoga, već to koliko je čovjek pisac u ovome životu, koji je volio „svom svjetlošću neba“, darovao...

Ljubav je motiv čitave zbirke, ali ovdje je ljubav u prvom licu. To je ona ljubav za koju Borges kaže da je jedini način kojim se mjeri vrijeme. Biti s tobom ili ne biti. To je ona ljubav koja mijenja dragulje za trešnje, koja se skriva u jabuci na dnu poštanske torbe, po kojoj se iz šetnje vraća mokrih ramena, pokrivajući onoga koga nema... pa se tako u konačnici može prepoznati, na primjer, u djeci.

ALBINO CRNOBORI: U SNU, „Istra kroz stoljeća“, XIII. kolo, Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Pula – Žminj, 2019., 208 …

JELENA LUŽINA: PULSKI ESEJI, Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Istra kroz stoljeća, XIII. kolo, Pula – Žminj, 2019., 330 …

MARIO KALČIĆ (i skupina autora): ČOVJEK U SVOME VREMENU, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIII., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, …

Od svih točaka ovoga svijeta, samo se u Puli nesmiljeni raspad Monarhije nastavio i nakon studenoga 1918. godine. I nastavlja se nastavljati, doslovno i još uvijek. „Slučaj Pula“ dokazuje kako se ozbiljne stvari i pojave ne raspadaju samo u ratovima i zbog njih. Pulski primjer nedvojbeno pokazuje kako mirnodopski raspadi znaju biti opakiji i beznadniji…

Ova je knjiga posebna po mnogočemu, ona prkosi općim tokovima i površnim pogledima na svijet, ona je mirna i mogli bismo stanovati u njoj, naći utočište...

Paranoični je režim bio opsjednut navodnim neprijateljima koji nikad ne spavaju, a s godinama je postajao sve paranoičniji. I nesigurniji u sebe. Što je dodatno kompliciralo poziciju, nedvojbeno faustovsku, u kojoj se naivac Crnobori našao već i zato jer je bio uvjeren kako ga upravo ona, pozicija u zamci „bijele kuće“, višestruko obvezuje. Ne samo nametnutim standardima i svakakvim „zavjetima šutnje“, već i metaforičnim ugovorom sa sitnim partijskim đavolčićima-manipulatorima. Je li ga morao potpisati?...