Naslovi nakladnika

Na metaforičan način završava ova Prtenjačina proza pisana ipak samo kao reducirani kratkometražni film izrečen glasom pjesnika koji žudi za iskupljenjem, ali usput kao da se boji teme. Jer ona tako nepodnošljivo pripada osobnoj osjećajnoj sferi pa ga silno frustrira mogućom patetikom, a istodobno ga neodoljivo privlači univerzalnošću životne pojavnosti o kojoj je zapravo želio pripovijedati...  

Ovlaš slijedeći mimohod sjena svojih važnih obiteljskih prethodnika, Ferić se na najboljim stranicama ove proze (tj. u pet završnih poglavlja) usredotočuje baš na one znakovite pokazatelje djelomično uhvaćena vremena – koji su čvrsto urasli u njegovu intimu, potom ih majstorski transponira u narativno tkivo, gdje trenutno zaustavljeni prizori iz osobna života dobivaju iluminacijsku moć, postaju bljeskovi svačijih duhovnih i emotivnih stanja, životnih usuda pa i umiranja...

Tražeći riječ, iskaz, govor, Domović želi proniknuti u svijet ponavljajući (ne)moguć zadatak: riječju objasniti nadahnuće, riječju objasniti neobjašnjivo. I upravo taj ga postupak izdvaja kao originalnu osobnost, u kojoj je pjesnički subjekt nestao postavši pjesmom. Započevši snažnom metaforikom potpomognutom kazivanjem i napetošću, usvojio je nova poetišta na kojima je, discipliniravši um i osjećaje – zavladao – oslobođen straha te osviješten i siguran pronašao svoj pjesnički iskaz u kojemu riječ jest tijelo, a pjesnički iskaz pjesma...

Zbirka je, po mom skromnom sudu, uz rukopis Eveline Rudan, uvjerljivo najkvalitetniji ovdašnji pjesnički naslov u pandemijskoj 2020. godini, čemu mogu dodati i odlično grafičko-dizajnersko rješenje naslovnice...

Autorica koja je pred sobom imala moćnu životnu dramu (tragom uglavnom ženskih članova svoje obitelji) uspjela je najimpresivnije slojeve te tragične priče prožeti osobnošću pripovjednog subjekta u raznim spoznajno-razvojnim etapama. Riječ je o jakom ženskom liku nadljudske izdržljivosti, koji životne teškoće prevladava snažeći sposobnost identitetske samosvijesti, razvijajući spoznajne, osjećajne i dojmovne potencijale vlastitoga sebstva. Upravo je to najmoćnija strana ovoga narativa, jer bez patetike rasprostire široku ljestvicu osobnoga viđenja povijesnih trauma pa i zabluda...

Pripovjedaču „pomažu“ stereotipi o zločinačkim akcijama pojedinaca u obrambenoj vojsci, čime se naoko potkrjepljuju junakovi pacifistički stavovi. Prtenjačin junak, nasuprot površnom malograđanskom domoljublju svoga oca – nudi paradigmu pomodnoga kozmopolitskog apatridstva te, poistovjetivši se s otočnim kameleonom, sliježe ramenima i udaljava se u nepoznato, ostavljajući čitatelja pred nizom nedoumica i moralnih aporema ugniježđenih u tkivo lirskoga veza ovoga narativa...

Četverostruka formalna struktura zbirke ide od općega prema pojedinačnomu, ujedno ih u sebi sadržavajući gibanjem posebne poetske dijalektike. Milko Valent autor je koji svojim djelima održava svježinu rose domaće recentne literature, majstorski vješt u popisivanju svijeta i držanju lirske ljestvice „tamo negdje“, među olimpskim bićima...

  PO ZEMLJAMA „NARODNE DEMOKRACIJE“ GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ: PUTOVANJE PO ISTOČNOJ EUROPI, V.B.Z., Zagreb, 2018., 151 str. Naslov izvornika: De …

Čini se da je pripovjedačica glavni povod za literarno oblikovanje ove martirijske povjestice pronašla u uopćenoj činjenici o neproničnosti drugoga, u bolećivoj metafizici braka koja podrazumijeva nevidljiv i neprobojan zid razdvajanja i svu paradoksnost međuljudskih nerazumijevanja. Širenju pukotine pridonijelo je nepoštedno rušenje iluzije o zaljubljeničkoj idili zbog koje, prema autoričinu uvjerenju, žena očajava na dnu postojanja i grabi posljednje zrake neke sumnjive slobode nalik samoponižavanju u promiskuitetu...

Napisana gotovo „u maniri“ američkih kratkih priča, ova proza donosi i društvenu i intimnu problematiku, no ovdje nazočnu tek u nagovještajima, implicite i s pomoću simbola vladajućih paradigma, a opet je toliko očita i istinita, poput kamenčića koji žulja negdje duboko u cipeli... Nepreuzetnim pisanjem i jednostavnim jezikom, Bužarovska zadire duboko u suvremeni socijalno-psihološki (balkanski) kontekst te, ne težeći tzv. „visokoj“ književnosti, upravo stoga istu možda i doseže. Kao glas nove, surove ali i nježne, ženske poetike.

Valentovo pjesništvo poglavito tematizira i prokazuje banalnosti modernog svijeta, njegovu posvemašnju trošivost, propalost čovjeka i globalne kulture, imanentnu i pogubnu konzumerističku logiku, opću tehnološku i komercijalističku surogatnost zbiljskog života čiji su oblici poprimili čudovišne razmjere u virtualnim i televizijskim svjetovima. U tom se kontekstu pjesnik također sukobljuje s globalističkim nasrtajima i na samu opstojnost ljudskog identiteta, ali i na trajnu egzistencijalnu ugroženost pojedinca u srazu s nadmoćnom tehnologijom i kaotičnom stvarnošću.

Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme...

U času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.