Naslovi kritičara

Akademik Bratulić glagoljaš je današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.

Bez ljudi koji su kreativni put započeli u ovome pulskom književnom klubu i časopisu – pod mentorstvom Profesorice – slika književne i kulturne općenito, znanstvene, intelektualne... Istre, pa i širega podneblja, danas bi zacijelo bila osjetno i umnogome siromašnija. I zato, ali ne samo zato, opetovano pitanje nekim današnjima, koji se drže upućenim i odgovornim intelektualcima: Zašto se, primjerice, Katedra za hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ne bi nazvala imenom dr. sc. LJUBICE IVEZIĆ (Sisak, 1915. – Pula, 1995.), hrabre, angažirane, beskompromisne intelektualke koja nema nijedno obilježje u svome gradu kojemu je toliko dala?! Tko bi se tomu danas usprotivio i kojim argumentima?

Velik mi je izazov, jednako i odgovornost, bila, prvo, potaknuti prevođenje Konja... na hrvatski, a zatim i biti urednikom knjige koja ima zaista zasebno, da baš ne napišem bez navodnika „kultno“, mjesto u ovdašnjih Talijana, i kao literatura i kao književno oblikovana memorija niza nelijepih, tegobnih, nezaborav(lje)nih činjenica i zbivanja u novijoj povijesti i prošlosti na kojoj nije jednostavno graditi išta novo, a bez razumljivih sučeljavanja i prekida kontinuiteta te silnih izazova na polju očuvanja tradicionalnih i gradbe novih identitetskih mat(r)ica, uključujući jezičnu kao najbitniju oblikovnu podlogu, ali ne samo nju...

APOKALIPSA, Revija za preboj v živo kulturo, KUD "Apokalipsa", Ljubljana, 2021., br. 255-256, 312 str. Skupina prevoditelja. Organizatori tribine: Istarski …

Dobar krimić i psihološka proza, ali više od toga: s jedne strane laž, licemjerje, beščašće, nevjera, nasilje, mržnja..., s druge pak dobro, lijepo, istinito, ljubav, nada, iskrenost i, dakako, unatoč brojnim iskušenjima – sačuvana vjera. Uspješan beletristički prvijenac istarskoga hrvatskog autora. Čita se u jednome dahu.

MARIO KALČIĆ (i skupina autora): ČOVJEK U SVOME VREMENU, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIII., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, …

Od svih točaka ovoga svijeta, samo se u Puli nesmiljeni raspad Monarhije nastavio i nakon studenoga 1918. godine. I nastavlja se nastavljati, doslovno i još uvijek. „Slučaj Pula“ dokazuje kako se ozbiljne stvari i pojave ne raspadaju samo u ratovima i zbog njih. Pulski primjer nedvojbeno pokazuje kako mirnodopski raspadi znaju biti opakiji i beznadniji…

Pisac ove snažne proze jakih mjesta, zloslutnih slika i ulomaka te jednako takvih duljih cjelina, vrsnik je moćne književne gradbe često do nepodnošljivosti mučnih, više no metaforički prenesenih literarnih utvara i prizora. „Záčine“ ove proze, autorski toliko bogate i zaista jedinstvene, dodajući joj vlastita iskustva, spoznaje i estetsko-etičke izbore, iskusan i uvježban čitatelj katkad može i sebi samome imperativno iščitati/zadati kao „začȉni!“ a da iste proze opet ostanu crne, ako ne i crnje...

Mnogi danas bježe od književnosti kao vrag od tamjana; bježe zato što se boje samoće, boje se sebe i svoje praznine. Spektakl podržavaju svi režimi jer donosi velike novce i neutralizira vitalne instinkte njegovih konzumenata... Književnost je molitva.

  IZVJEŠĆE Prosudbenoga povjerenstva za dodjelu NAGRADE „TIN UJEVIĆ” Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu pjesama objavljenu u razdoblju od …

SUVREMENI KLASIK NEDJELJKO FABRIO (Split, 14. studenoga 1937. – Rijeka, 4. kolovoza 2018.)   Riječ unaprijed Koliko znam i kako …

KUŽAN MIRIS MRTVIH RIJEČI I OHRABRUJUĆE DRUKČIJA POEZIJA – U POVODU SMRTI NADE GRUBIŠIĆ (1954. – 2018.) Ovih je dana …

Bogat je ovdje svijet referenca i asocijacija na: književnost, glazbu, film, zemljopisne prostore fikcijskoga i stvarnoga putopisanja, doslovna kretanja kroz vrijeme i prostor ili pak „samo“ stranicama svoje i tuđe literature; tu su konotacije na međunarodnu i, još više, tadašnju domaću političku praksu, nevesela iskustva pojedinca i (njegova) naroda, obiteljsku prošlost, na povijest „isuvišne“ (je li suvišno ipak već dovoljno isuvišno?!) jedinke i jednako takva kolektiva izložena vjetrometini Velike povijesti, njenim nekarakternim protagonistima, tvorcima i provoditeljima...

Riječ je o potkrijepljenu, polemičnu, utemeljenome, uvjerljivu novome čitanju poezije Tončija Petrasova Marovića, ujedno i „ključu za“ ili čitanju „u ključu“, koje računa s novim pristupima novih naraštaja „redovnikā pjesništva“ – kakvim u određenoj mjeri i dimenziji držim i poslanje T. P. Marovića. Pjesnika ovaj izbor, valja se nadati, i praktično vraća središnjoj vrijednosnoj matici hrvatske poezije, otvarajući vrata budućim interpretatorima i interpretacijama.