Naslovi kritičara

Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.

Zvane je Črnja bio viđen i poštovan intelektualac svoga vremena i vodećih misaonih ljudi istoga doba, pa i u protivnika i čak neprijatelja mu (kojih nije manjkalo), njegovo sveukupno djelo (poezija, esejistika, kulturološke sinteze i studije, kritika i polemike, memoaristika, filmologija, književni prijevodi, dramski tekstovi, publicistika...) čini ga žanrovski najsvestranijim hrvatskim piscem iz Istre u XX. stoljeću. A kako bi on djelovao u današnjim uvjetima i prilikama europskim, hrvatskim i poglavito istarskim, posredno i riječkim i onoga kraja, kako bi se nosio i kako bi reagirao, što bi činio ili pokušao napraviti bar na polju kulture, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, a kamoli znati. Ali, da ne bi šutio, da bi poticao, stvarao i angažirao se ondje gdje mu je mjesto, svakako u epicentru živa zbivanja i duhovnih kretanja, najprije onih zavičajnih, u to nema sumnje, čemu su potvrdom upravo život mu i djelo. Ni Istra, poglavito ona kulturna, zacijelo bez njegove pojave ne bi bila ista, naprotiv. Ako „ništa“ drugo, kulturna bi slika zavičaja bila znatno skromnijeg sadržaja, još manje snošljiva, humanistički i stvaralački zacijelo, a i ljudski sigurno siromašnija. I zato Zvane Črnja – uzevši ukupnost njegove kreativne pojave sa svim proturječjima i, prema vlastitu priznanju, svojedobnim ozbiljnim komunističkim „aberacijama“ – ponovimo, bez sumnje i bez ostatka jest najznačajniji hrvatski pisac podrijetlom iz Istre u čitavu 20. stoljeću. Danas je to bjelodana činjenica.

Akademik Bratulić glagoljaš je današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.

Bez ljudi koji su kreativni put započeli u ovome pulskom književnom klubu i časopisu – pod mentorstvom Profesorice – slika književne i kulturne općenito, znanstvene, intelektualne... Istre, pa i širega podneblja, danas bi zacijelo bila osjetno i umnogome siromašnija. I zato, ali ne samo zato, opetovano pitanje nekim današnjima, koji se drže upućenim i odgovornim intelektualcima: Zašto se, primjerice, Katedra za hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ne bi nazvala imenom dr. sc. LJUBICE IVEZIĆ (Sisak, 1915. – Pula, 1995.), hrabre, angažirane, beskompromisne intelektualke koja nema nijedno obilježje u svome gradu kojemu je toliko dala?! Tko bi se tomu danas usprotivio i kojim argumentima?

Velik mi je izazov, jednako i odgovornost, bila, prvo, potaknuti prevođenje Konja... na hrvatski, a zatim i biti urednikom knjige koja ima zaista zasebno, da baš ne napišem bez navodnika „kultno“, mjesto u ovdašnjih Talijana, i kao literatura i kao književno oblikovana memorija niza nelijepih, tegobnih, nezaborav(lje)nih činjenica i zbivanja u novijoj povijesti i prošlosti na kojoj nije jednostavno graditi išta novo, a bez razumljivih sučeljavanja i prekida kontinuiteta te silnih izazova na polju očuvanja tradicionalnih i gradbe novih identitetskih mat(r)ica, uključujući jezičnu kao najbitniju oblikovnu podlogu, ali ne samo nju...

APOKALIPSA, Revija za preboj v živo kulturo, KUD "Apokalipsa", Ljubljana, 2021., br. 255-256, 312 str. Skupina prevoditelja. Organizatori tribine: Istarski …

Dobar krimić i psihološka proza, ali više od toga: s jedne strane laž, licemjerje, beščašće, nevjera, nasilje, mržnja..., s druge pak dobro, lijepo, istinito, ljubav, nada, iskrenost i, dakako, unatoč brojnim iskušenjima – sačuvana vjera. Uspješan beletristički prvijenac istarskoga hrvatskog autora. Čita se u jednome dahu.

MARIO KALČIĆ (i skupina autora): ČOVJEK U SVOME VREMENU, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIII., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, …

Od svih točaka ovoga svijeta, samo se u Puli nesmiljeni raspad Monarhije nastavio i nakon studenoga 1918. godine. I nastavlja se nastavljati, doslovno i još uvijek. „Slučaj Pula“ dokazuje kako se ozbiljne stvari i pojave ne raspadaju samo u ratovima i zbog njih. Pulski primjer nedvojbeno pokazuje kako mirnodopski raspadi znaju biti opakiji i beznadniji…

Pisac ove snažne proze jakih mjesta, zloslutnih slika i ulomaka te jednako takvih duljih cjelina, vrsnik je moćne književne gradbe često do nepodnošljivosti mučnih, više no metaforički prenesenih literarnih utvara i prizora. „Záčine“ ove proze, autorski toliko bogate i zaista jedinstvene, dodajući joj vlastita iskustva, spoznaje i estetsko-etičke izbore, iskusan i uvježban čitatelj katkad može i sebi samome imperativno iščitati/zadati kao „začȉni!“ a da iste proze opet ostanu crne, ako ne i crnje...

Mnogi danas bježe od književnosti kao vrag od tamjana; bježe zato što se boje samoće, boje se sebe i svoje praznine. Spektakl podržavaju svi režimi jer donosi velike novce i neutralizira vitalne instinkte njegovih konzumenata... Književnost je molitva.

  IZVJEŠĆE Prosudbenoga povjerenstva za dodjelu NAGRADE „TIN UJEVIĆ” Društva hrvatskih književnika za najbolju knjigu pjesama objavljenu u razdoblju od …

SUVREMENI KLASIK NEDJELJKO FABRIO (Split, 14. studenoga 1937. – Rijeka, 4. kolovoza 2018.)   Riječ unaprijed Koliko znam i kako …

KUŽAN MIRIS MRTVIH RIJEČI I OHRABRUJUĆE DRUKČIJA POEZIJA – U POVODU SMRTI NADE GRUBIŠIĆ (1954. – 2018.) Ovih je dana …