Naslovi kritičara

Ribićeva pjesma govori strukturom, ne tek semantikom, tj. „iskorištava“ kompletan potencijal riječi, mogućnosti „tijela“ riječi i njihova ustroja, onako kako je svojstveno poeziji ako je/kad je definiramo kao umjetnost riječi. Rekreiranje dogođenog, a neproživljenog prošlog, luftanje senji, pretvaranje zamrznutog u kontinuitet, slike u film, psihološki je neophodno da bismo se izmirili sa sobom. Ribiću se taj susret s minulim vremenom dogodilo u punoj životnoj zrelosti, na njegovu radost – u lijepom imaginativnom iskrenju koje nije spržilo nego oslobodilo život. U tom smislu knjigu Dve rali zmeržnjenoga jognja držim vrijednim doprinosom suvremenoj pjesničkoj produkciji, osobito u okviru kajkavskoga izričaja, do kojeg je autoru, očigledno, iznimno stalo.

Gatalicu vidim kao sljedbenika dobre tradicije u promišljanju problematike svijeta i oblikovanja jezikom, osobito kao autora koji se recepcijom i vidljivošću svojega kajkavskog diskursa upisuje u krug respektabilnih pjesnika profinjena senzibiliteta za tematiku i jezik...