Naslovi kritičara

Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme „nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti odvojeni točkom. Nakon nekog vremena, ipak, pripovjedač može postati nekako naporan, naročito ako ste čitali druga autoričina djela...

Krimić koji to nije, ljubić koji to jednako tako nije, psihološki roman koji to možda i jest... Rekonstrukcija, neprestano vrluda između krimića, ljubića i psihološkoga romana, ali žanrovska višestrukost nažalost nije nikakva prednost ili autorska svestranost, već je prije pripisujem nedisciplini koja je izazvala kompozicijsku i tematsku neuravnoteženost. Ukupnom dojmu ne ide u prilog ni prekomjerna površnost te šablonski likovi i šablonske situacije, kao i brojna rješenja prema načelu deus ex machina. Sve se, moj je dojam, otelo autoričinoj kontroli; željela je previše, a polučila – premalo.

Napeta i meditativna, surova i krhka proza o vukovima oko nas i vukovima u nama. Tako bi se dalo sažeto napisati o ovome romanu češkoga prozaika Antonína Bajaje. Autor je uvjerljiv u psihologizaciji likova ljudi i vukova, atmosferičan i sugestivan u opisima, naratološki i jezično zaigran, stilski cizeliran. Roman Za vukovima u isti je mah dramatičan i dirljiv, potresan i okrjepljujući. Svakako vrijedan čekanja, pa i ponovljenih čitanja...

Mješavinom optimističnoga pesimizma Faulerovoj je pošlo za rukom ispisati gorko-sladak obračun s izgubljenim vremenom, u čijoj će se depresivnosti čitatelj možda katkad gušiti, ali koja je ispripovijedana vještim i neusiljenim glasom, i u kojoj je naglašena tragičnost izbalansirana humorom, parodijskim odnosom prema svijetu te neprestanom – mora se priznati i zabavnom – jezičnom vrckavošću...

Čapek je bio vizionar. U vrijeme videoigara i televizije, eksplozije društvenih mreža i sveopće dominacije (tiranije?) slike nad tekstom, njegova promišljanja intrigiraju svojom pronicljivošću. No ovaj stupac nije iznimak: svi stupci/tekstovi u ovoj knjizi aktualnošću će i humorom lako privući i suvremenoga čitatelja. A možda će ga i potaknuti da malko predahne usred opće „jurnjave sličica“, kao što je to svojedobno činio i njihov autor. A to danas nije malo...

Čapekova djela – to je sad već izvan svake sumnje – punim plućima udišu zrak svoje aktualnosti, svoje svevremenosti i svoje sveprostornosti. Takav je, jednostavno, Čapek: s osjećajem za njemu aktualan trenutak, a istovremeno gotovo profetski usmjeren prema budućnosti. Kakva god ona bila...

HANA ANDRONIKOVA: ZVUK SUNČANOG SATA, Hena com, Zagreb, 2020., 331. str. Naslov izvornika: Zvuk slunečních hodin. Sa češkoga prevela: Suzana …