Naslovi kritičara

Kako nas obavještavaju nadnevci nakon svake uvrštene pjesme, zbirka je napisana od 23. veljače do 2. kolovoza 2022. Prva uvrštena pjesma već naslovom Daleko je blizu potvrđuje pjesničku angažiranost kada je riječ o stvarnome ratu, o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Napisana je 23. veljače 2022., dan prije no što je Rusija napala neovisnu državu Ukrajinu zgranuvši svijet brutalnošću, „razlozima“ i „opravdavanjem“ svoje „specijalne vojne operacije“... Domovićev pjesnički put, obilježen dosljednom vjernosti metaforičkom govoru i klasičnom pjesničkom iskazu, traje mimo popularnih, ali tako brzo prolaznih pjesničkih strujanja i orijentacija.

Osim pjesničkih slika u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost Bilosnićevih pjesama, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje... Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje pjesnik, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama.

U krajnostima pojmova mala pjesma i veliki svijet izostaje moguća skromnost ili preuzetnost jer se već u prvoj pjesmi Mali stih pjesnički iskaz određuje prema poeziji kao prema nečemu časnom i vrijednom, a možda i najvrjednijem u svijetu u kojemu su mnoge „velike stvari“ daleko od vrijednosti koje zagovaraju poezija i umjetnost uopće... Riječ je o prizorima i portretima darovanima stvarnosti dvama različitim pjesničkim postupcima – od tradicijskoga lirskoga patosa do suvremene ludičnosti u humornome i ironijskome tonu.

Prošavši ratište riječi i stvarno ratište kao sudionik rata i vojnik, pjesnik se od surove stvarnosti otkupljuje kao odličan stvaralac novih svjetova; njegovo je pjesničko putovanje započelo retrospektivno – iz dubina i daljina postanka gdje čovjek čovjeku nije vuk. Nije vuk ni svemu što ga okružuje. Novi pjesnički svjetovi u zbirci Krljušti otkrivaju zagonetan, apstraktan svijet u kojemu različiti, živi i neživi oblici supostoje u stvarnosti i sakralnosti, no uz uvjet da se dogodi pomirba svjetla i tame, i tada, tek tada, kako nas pjesnik „nagovara“, možemo razumjeti da jedino ljubav nema svoje pra. Ona je uvijek moguća kao dio vidljivoga i nevidljivoga svijeta.

Poetika Mirjane Mrkela istodobno je alogična  (u nadrealističkom govoru) i logična (u epskom govoru u kojem se nazire fabula i ostvaruju dijalozi). Obični odnosi iz stvarnosti pojave se u bajkovitom surječju ili se mitski odnosi pojave u zbilji, anonimni likovi postanu važni, a slavni se demitiziraju. S neobičnom formom prozno-poetskih zapisa u zbirci Botanika i tropjesma, listom ljubavnih tema, usklađen je i stilski izbor.

Roman izaziva različite odzive (i u tome je njegova vrijednost), istodobno ostavljajući gorak dojam u stalnom suočavanju s beznadnom društvenom i političkom zbiljom suvremene nam stvarnosti, ali i suosjećanje s različitim „istinama“ glavnih junaka...

U neminovnu tijeku, u smislu postojanja (s)tvari i tijela u zbirci „Pjevno tijelo“ još je jedna pohvala prolaznosti i riječi koja je nadživljuje, kako je Mrkonjić označio poetiku Francisa Pongea, jednoga od njemu vrlo bliskih autora. Ili možda i odgovor djevojčici Mirti u pjesmi „Odlazak stvari“, kojom završava zbirka pjesama... „Kamo odlazi ono što je prošlo?“

Ova je zbirka pjesama dobrodošao uvid u poetski opus Ninoslava Žagara, koji ga predstavlja u neočekivanu osvjetljenju od modernističkih početaka do zrelih ostvarenja...

Tražeći riječ, iskaz, govor, Domović želi proniknuti u svijet ponavljajući (ne)moguć zadatak: riječju objasniti nadahnuće, riječju objasniti neobjašnjivo. I upravo taj ga postupak izdvaja kao originalnu osobnost, u kojoj je pjesnički subjekt nestao postavši pjesmom. Započevši snažnom metaforikom potpomognutom kazivanjem i napetošću, usvojio je nova poetišta na kojima je, discipliniravši um i osjećaje – zavladao – oslobođen straha te osviješten i siguran pronašao svoj pjesnički iskaz u kojemu riječ jest tijelo, a pjesnički iskaz pjesma...

Kako je svoj svjetonazorski pogled i sâm autor označio donkihotizmom, valja mi na kraju podcrtati, nakon što sam naznačila njegovu paradoksalnost, koje su to etičke i estetičke vrijednosti koje autor zagovara. I usuprot čemu ili komu su usmjerene – na što nas upozoravaju? Je li vrijeme snova unepovrat nestalo? Nastavlja li se umjetnost kao vrijeme snova i donkihotizma, kako se i sâm autor zapitao? Ima li nade za umjetnost koja ne odustaje u zagovoru klasične trijade Lijepo-Dobro-Istinito?