Naslovi kritičara

Roman izaziva različite odzive (i u tome je njegova vrijednost), istodobno ostavljajući gorak dojam u stalnom suočavanju s beznadnom društvenom i političkom zbiljom suvremene nam stvarnosti, ali i suosjećanje s različitim „istinama“ glavnih junaka...

U neminovnu tijeku, u smislu postojanja (s)tvari i tijela u zbirci „Pjevno tijelo“ još je jedna pohvala prolaznosti i riječi koja je nadživljuje, kako je Mrkonjić označio poetiku Francisa Pongea, jednoga od njemu vrlo bliskih autora. Ili možda i odgovor djevojčici Mirti u pjesmi „Odlazak stvari“, kojom završava zbirka pjesama... „Kamo odlazi ono što je prošlo?“

Ova je zbirka pjesama dobrodošao uvid u poetski opus Ninoslava Žagara, koji ga predstavlja u neočekivanu osvjetljenju od modernističkih početaka do zrelih ostvarenja...

Tražeći riječ, iskaz, govor, Domović želi proniknuti u svijet ponavljajući (ne)moguć zadatak: riječju objasniti nadahnuće, riječju objasniti neobjašnjivo. I upravo taj ga postupak izdvaja kao originalnu osobnost, u kojoj je pjesnički subjekt nestao postavši pjesmom. Započevši snažnom metaforikom potpomognutom kazivanjem i napetošću, usvojio je nova poetišta na kojima je, discipliniravši um i osjećaje – zavladao – oslobođen straha te osviješten i siguran pronašao svoj pjesnički iskaz u kojemu riječ jest tijelo, a pjesnički iskaz pjesma...

Kako je svoj svjetonazorski pogled i sâm autor označio donkihotizmom, valja mi na kraju podcrtati, nakon što sam naznačila njegovu paradoksalnost, koje su to etičke i estetičke vrijednosti koje autor zagovara. I usuprot čemu ili komu su usmjerene – na što nas upozoravaju? Je li vrijeme snova unepovrat nestalo? Nastavlja li se umjetnost kao vrijeme snova i donkihotizma, kako se i sâm autor zapitao? Ima li nade za umjetnost koja ne odustaje u zagovoru klasične trijade Lijepo-Dobro-Istinito?