Naslovi kritičara

Osim pjesničkih slika u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost Bilosnićevih pjesama, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje... Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje pjesnik, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama.

U krajnostima pojmova mala pjesma i veliki svijet izostaje moguća skromnost ili preuzetnost jer se već u prvoj pjesmi Mali stih pjesnički iskaz određuje prema poeziji kao prema nečemu časnom i vrijednom, a možda i najvrjednijem u svijetu u kojemu su mnoge „velike stvari“ daleko od vrijednosti koje zagovaraju poezija i umjetnost uopće... Riječ je o prizorima i portretima darovanima stvarnosti dvama različitim pjesničkim postupcima – od tradicijskoga lirskoga patosa do suvremene ludičnosti u humornome i ironijskome tonu.

Prošavši ratište riječi i stvarno ratište kao sudionik rata i vojnik, pjesnik se od surove stvarnosti otkupljuje kao odličan stvaralac novih svjetova; njegovo je pjesničko putovanje započelo retrospektivno – iz dubina i daljina postanka gdje čovjek čovjeku nije vuk. Nije vuk ni svemu što ga okružuje. Novi pjesnički svjetovi u zbirci Krljušti otkrivaju zagonetan, apstraktan svijet u kojemu različiti, živi i neživi oblici supostoje u stvarnosti i sakralnosti, no uz uvjet da se dogodi pomirba svjetla i tame, i tada, tek tada, kako nas pjesnik „nagovara“, možemo razumjeti da jedino ljubav nema svoje pra. Ona je uvijek moguća kao dio vidljivoga i nevidljivoga svijeta.

Poetika Mirjane Mrkela istodobno je alogična  (u nadrealističkom govoru) i logična (u epskom govoru u kojem se nazire fabula i ostvaruju dijalozi). Obični odnosi iz stvarnosti pojave se u bajkovitom surječju ili se mitski odnosi pojave u zbilji, anonimni likovi postanu važni, a slavni se demitiziraju. S neobičnom formom prozno-poetskih zapisa u zbirci Botanika i tropjesma, listom ljubavnih tema, usklađen je i stilski izbor.

Roman izaziva različite odzive (i u tome je njegova vrijednost), istodobno ostavljajući gorak dojam u stalnom suočavanju s beznadnom društvenom i političkom zbiljom suvremene nam stvarnosti, ali i suosjećanje s različitim „istinama“ glavnih junaka...

U neminovnu tijeku, u smislu postojanja (s)tvari i tijela u zbirci „Pjevno tijelo“ još je jedna pohvala prolaznosti i riječi koja je nadživljuje, kako je Mrkonjić označio poetiku Francisa Pongea, jednoga od njemu vrlo bliskih autora. Ili možda i odgovor djevojčici Mirti u pjesmi „Odlazak stvari“, kojom završava zbirka pjesama... „Kamo odlazi ono što je prošlo?“

Ova je zbirka pjesama dobrodošao uvid u poetski opus Ninoslava Žagara, koji ga predstavlja u neočekivanu osvjetljenju od modernističkih početaka do zrelih ostvarenja...

Tražeći riječ, iskaz, govor, Domović želi proniknuti u svijet ponavljajući (ne)moguć zadatak: riječju objasniti nadahnuće, riječju objasniti neobjašnjivo. I upravo taj ga postupak izdvaja kao originalnu osobnost, u kojoj je pjesnički subjekt nestao postavši pjesmom. Započevši snažnom metaforikom potpomognutom kazivanjem i napetošću, usvojio je nova poetišta na kojima je, discipliniravši um i osjećaje – zavladao – oslobođen straha te osviješten i siguran pronašao svoj pjesnički iskaz u kojemu riječ jest tijelo, a pjesnički iskaz pjesma...

Kako je svoj svjetonazorski pogled i sâm autor označio donkihotizmom, valja mi na kraju podcrtati, nakon što sam naznačila njegovu paradoksalnost, koje su to etičke i estetičke vrijednosti koje autor zagovara. I usuprot čemu ili komu su usmjerene – na što nas upozoravaju? Je li vrijeme snova unepovrat nestalo? Nastavlja li se umjetnost kao vrijeme snova i donkihotizma, kako se i sâm autor zapitao? Ima li nade za umjetnost koja ne odustaje u zagovoru klasične trijade Lijepo-Dobro-Istinito?