Naslovi kritičara

Ovaj „naš“ Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući „ljude iz sjene“ koji vuku konce tuđih života.

Izvorno polazište Maxova lutanja, zajedničko gotovo svim filozofskim, literarnim i umjetničkim pravcima njegova doba – koje je s jedne strane izrodilo i komunizam, i fašizam, i anarhizam, pa egzistencijalizam... u filozofiji, kao što je s druge dalo vrhunske mislioce i niz značajnih umjetničkih pravaca – jest potraga za slobodom. Bezuspješna je to potraga, kako pokazuje i ovaj iznimno dotjeran roman, koji doslovno odr(a)žava izvedbenu i stvarnu napetost između života potrošenog u sebičnosti, nihilizmu i ništavilu te smrti kojom je knjiga ispunjena kao atmosferom vječnoga duha vremena.

„Naše je ratovanje s vremenom postalo unutarnji hod prema ravnodušnosti, jer kako inače podnijeti toliko smrti i krvi, nasilja... Trebao bih se dosjetiti neke buduće svrhe i pripremiti se za nju. Nije ugodno svakoga dana osjećati se kao da postojiš jedino u sjećanju.“

Pisac je ušao u ženinu dušu, vidio ju je; ne njezino posrnuće kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njezinu tugu i očaj, za nj ona je biće na gubitku. Pritom nije uljepšao njenu sliku – nije lijepa, opis njezina tijela, lica, hoda... odaje ženu koja već dotiče jesen života… S druge je strane slikar opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen…

Nova zbirka poezije Jasminke Domaš novi je doseg poetsko-filozofske mudrosti i zrelosti ove autorice, o čijoj su poeziji i proznim tekstovima, te ukupnom umjetničkom i inom angažmanu, progovorili mnogi kritičari, pjesnici, nakladnici, znanstvenici i čitatelji. Ovom knjigom autorica se potvrđuje kao poseban, izvoran lirski glas, na tragu njenih ranijih zapaženih zbirki. Ovdje progovara lirski subjekt, pjesnikinja koja „u sebi nosi(m) tisućljetne naslage tišine“...

Majstorica opisa „običnoga života“, malih stvari, jednostavnih ljudi, sitnih događaja, J. Kljaić će nas kroz dramu potresa provesti kao kroz moćno, ali kulisama (teksta) ušuškano kazalište, brinući se da nas ne ozlijedi. Izići ćemo iz njega neoštećeni, a ganuti i potreseni – ljudskiji...