Naslovi kritičara

Iz opsežnih Kramarićevih elaboracija posve je razvidan zaključak, bilo da je izrijekom apostrofiran ili pak implicite sugeriran, da su se u aktualnoj stvarnosti hrvatski komunisti, kao vladari/gospodari društva, ponašali kao mađaroni, a da je jugoslavenstvo, bez kritičke provjere, kako to sugerira restitutivna nostalgija, kancerogena ideja u nacionalnom tkivu. Ta (za hrvatsku vladajuću stvarnost) heretična misao svakako neće proći bez odjeka, koliko god joj je teško poreći argumentaciju. Nema sumnje da će umrežena ideološka pera autoru prilijepiti etikete za koje, siguran sam, ima pripremljen odgovor.

Nema sumnje da je svaka Rošinova sličica podatna za dublju raspravu ili barem za dobar esej ili književnu vinjetu. Ne zadovoljavajući se tek njihovim nabrajanjem, svoj prilog Rošin uokviruje dopadljivim stihovima, s vedrom dosjetkom, kalamburom ili duhovitim poantama i komentarom kao prepoznatljivim ruhom, koje mogu čitati gotovo svi: od djece koja vole šarmantnu zvučnost i igrivost, do poglavito starijih koji u njihovim slikama mogu osluškivati dublji smisao i poruke.

Sastavljen u povodu 500. obljetnice smrti Velikoga Imena, ovaj zbornik zavrjeđuje pozornost svekolike nacionalne i kulturne javnosti. Držim da je to najmanje što hrvatska kultura duguje Velikanu koji se neprolaznim djelom i hrvatskim imenom i jezikom i trajno i obvezujuće upisao u svekoliku baštinu nacionalnoga i europskoga kulturnoga i civilizacijskoga zajedništva.

Veselko Koroman autor je bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući... Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziramo njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.    

U vremenu i kulturi postmoderne, koja je umnogome urušila cijeli sustav tradicije i na njoj izgrađenih vrednota, u kojoj se knjiga preselila na mreže, a komunikacija pismima svoje mjesto prepustila inbox pretincima sa SMS-porukama, knjiga je i pohvala (zaboravljenoj) kulturi pisama, olovci i dobrome starom pisaćem stroju, koji su Maroevićevu i Paljetkovu prijateljsku odanost ustrajno bilježili!

Paićeva Knjiga lutanja ponajmanje je lutanje bespućima suvremene misli i svijeta o kojemu progovara. Ona je ozbiljna, poticajna i obvezujuća knjiga, pisana diskursom u kojem je filozofska misaonost duboko prožela esejističko ruho, pa se čita sa zanimanjem i bez teškoća ili opterećenja. Na mjestima poput zrele intelektualističke proze...

Božinovićevo je pjesništvo raznovrsno, tematski raznoliko, različitih poetičkih i kronoloških naglasaka, unatoč mjestimičnoj oporosti lišeno površne dopadljivosti, koje izrazom uspijeva uvjeriti da su njegovi razlozi bitno uzbudljiviji i otporniji od primjetne želje da se oknjiže u samo jednoj knjizi.

Premda linearno, njegovo je pripovijedanje ipak obogaćeno zanimljivim digresijama i komentarima. U romanu je pripovjedačev glas odveć nadmoćan i za čitatelja su njegove poruke i istine neupitne, čitatelj u njih vjeruje, a junaci – karakterizirani atributima vjere, odanosti i ljubavi za svoje i svoj narod – takvi su da se s njima čitatelj poistovjećuje, dok su oni drugi opisani atributima suprotnima osjećajima i vrijednostima narodne zajednice.

„Kulturološki kvartet“ otkriva manje poznatu stranu Žmegačeva života kojime je „prezadužio“ našu kulturnu javnost. Sjajna kultura i obrazovanost, poznavanje književnosti, umjetnosti, glazbe i općenito europske duhovnosti u knjizi su svoje mjesto ustupili piščevoj intimi, onomu osobnome i manje poznatome. Stoga ju je moguće nazvati i knjigom razotkrivanja, a njezin sadržaj reljefnim prilozima autorovoj (nenapisanoj) autobiografiji. Zahvaljujući iskrenosti, nepreuzetnosti i stilskoj ležernosti, ovu knjigu sa zanimanjem mogu čitati i oni koji bi se inače olako izgubili u prostranstvima piščevih znanja i kulture, književnih i glazbenih asocijacija, riječju – goleme erudicije. Svakom nas stranicom ovo izdanje uvjerava da Žmegač nije samo pisao o književnosti (i koječemu još), nego je pisao i – pravu književnost!

Svejedno kojim slogom prevladavaju pojedine stranice, vjerskim dojmovima i doživljajima, erudicijom i (povijesnim) znanjima ili pak slikama književnih i pjesničkih uzbuđenja, njima uvijek progovara svjedokinja nahranjena obilnim plodovima radosti i milosti kojom ju je Sveta Zemlja okrijepila i nadahnula za nove životne izazove. Knjiga je stoga iskrena zahvala za darove koje je doživjela u Svetoj Zemlji i koje, zaogrnute u istinsko književno ruho, želi nesebično podijeliti sa svojim čitateljem. Čitanje knjige zato je radostan susret čitatelja s mjestima kršćanske vjere u kojima Svemogući/Stvoritelj objavljuje svoju (sve)prisutnost, u riječima vjerski iskrenima i nadahnutima, književno privlačnima i uvjerljivima. Koje pozivaju na druženje s autoričinim darovima i na (osobno) hodočašće!

Kao čovjek visokih moralnih načela, kojemu je stalo do krjeposti, Tolić nije pristajao na kompromis  kako bi se dodvorio gospodarima hrvatske stvarnosti, bez obzira na položaj, funkciju, stranačke odore. Uspravan i ustrajan u svojim načelima, nije se skrivao iza politike, autoriteta, institucija. Teme o kojima piše i imena koja proziva Tolić uvijek naziva pravim imenom i spreman je platiti cijenu kako bi o/branio pravo na svoje mišljenje, ljudsko dostojanstvo, moralni i nacionalni integritet. U šutnji i prijeziru moćnika vidio je znakove njihovih slabosti, ali i potvrdu ispravnosti svojih istupa u kojima izrečene istine bivaju veće što vrijeme više odmiče! U razumijevanju novije hrvatske povijesti u kontekstu europskih globalizacijskih konfiguracija, neke su njegove dijagnoze uistinu nezaobilazive! A u hrvatskoj publicistici i književnosti, primjeri su vrsnoga političkog štiva i spisateljskog umijeća dubokog, povijesnog traga...

Boris Domagoj Biletić u trima knjigama zajedničkoga naslova 'Istarsko troknjižje' oblikuje zanimljivo i poticajno štivo koje se odlikuje visokom kritičkom sviješću i kvalitetom, zrelošću i ozbiljnošću. Istra je, kao što bi rekao njegov slavni zemljak Matija Vlačić Ilirik, za Biletića 'dulcissima patria', koju on promatra „očima duše“ (Hamlet). Dapače, njegov uvijek posebno nadahnut diskurs o Istri – koja je u doslovnom i prenesenom smislu riječi 'patrimonium', ono što smo baštinili od očeva kao vlastitu suštinsku, identitetsku, intelektualnu, duhovnu i humanističku...

Kačićevo djelo predstavlja jedno od klasičnih, temeljnih i kanonskih djela hrvatske književne i nacionalne memorije, više od nekoliko stoljeća podjednako privlačeći pozornost književnih proučavatelja i javnosti, osobito one koja se zanima nacionalnom poviješću, kulturnom i književnom baštinom te elementima složene nacionalne identifikacije tijekom povijesti pod pritiskom mnogih izazova. Ovo je izbor-knjiga koja obilato premašuje razloge pojave još jedne knjige...!

Polazeći od postavke da „nema demokracije, ali ni književne živahnosti bez razmjene iskustava i stavova nešto oštrijim riječima“, Vidmarović navodi da je gotovo pogubno ne reagirati na „književnu laž, objedu i herostratizam“ jer tako „oni ulaze u sustav vrijednosti naše književnosti“...

Roman donosi blagodat sjećanja na trenutke hrvatske povijesti koji su gotovo zaboravljeni. Naime, hrvatska je povijest u onim vremenima imala i hrabre mlade ljude koji su se uz cijenu vlastita života u stranoj zemlji odvažili pobuniti protiv nacističkog režima i braniti slobodu. Ova knjiga koju je napisala Francuskinja nije samo prekinula šutnju o jednome povijesnom događaju nego je i pokazala put kako se suočavati s prošlošću i oslobađati od tereta koji uznemiravaju našu stvarnost i naše vrijeme...