Naslovi kritičara

Božinovićevo je pjesništvo raznovrsno, tematski raznoliko, različitih poetičkih i kronoloških naglasaka, unatoč mjestimičnoj oporosti lišeno površne dopadljivosti, koje izrazom uspijeva uvjeriti da su njegovi razlozi bitno uzbudljiviji i otporniji od primjetne želje da se oknjiže u samo jednoj knjizi.

Premda linearno, njegovo je pripovijedanje ipak obogaćeno zanimljivim digresijama i komentarima. U romanu je pripovjedačev glas odveć nadmoćan i za čitatelja su njegove poruke i istine neupitne, čitatelj u njih vjeruje, a junaci – karakterizirani atributima vjere, odanosti i ljubavi za svoje i svoj narod – takvi su da se s njima čitatelj poistovjećuje, dok su oni drugi opisani atributima suprotnima osjećajima i vrijednostima narodne zajednice.

„Kulturološki kvartet“ otkriva manje poznatu stranu Žmegačeva života kojime je „prezadužio“ našu kulturnu javnost. Sjajna kultura i obrazovanost, poznavanje književnosti, umjetnosti, glazbe i općenito europske duhovnosti u knjizi su svoje mjesto ustupili piščevoj intimi, onomu osobnome i manje poznatome. Stoga ju je moguće nazvati i knjigom razotkrivanja, a njezin sadržaj reljefnim prilozima autorovoj (nenapisanoj) autobiografiji. Zahvaljujući iskrenosti, nepreuzetnosti i stilskoj ležernosti, ovu knjigu sa zanimanjem mogu čitati i oni koji bi se inače olako izgubili u prostranstvima piščevih znanja i kulture, književnih i glazbenih asocijacija, riječju – goleme erudicije. Svakom nas stranicom ovo izdanje uvjerava da Žmegač nije samo pisao o književnosti (i koječemu još), nego je pisao i – pravu književnost!

Svejedno kojim slogom prevladavaju pojedine stranice, vjerskim dojmovima i doživljajima, erudicijom i (povijesnim) znanjima ili pak slikama književnih i pjesničkih uzbuđenja, njima uvijek progovara svjedokinja nahranjena obilnim plodovima radosti i milosti kojom ju je Sveta Zemlja okrijepila i nadahnula za nove životne izazove. Knjiga je stoga iskrena zahvala za darove koje je doživjela u Svetoj Zemlji i koje, zaogrnute u istinsko književno ruho, želi nesebično podijeliti sa svojim čitateljem. Čitanje knjige zato je radostan susret čitatelja s mjestima kršćanske vjere u kojima Svemogući/Stvoritelj objavljuje svoju (sve)prisutnost, u riječima vjerski iskrenima i nadahnutima, književno privlačnima i uvjerljivima. Koje pozivaju na druženje s autoričinim darovima i na (osobno) hodočašće!

Kao čovjek visokih moralnih načela, kojemu je stalo do krjeposti, Tolić nije pristajao na kompromis  kako bi se dodvorio gospodarima hrvatske stvarnosti, bez obzira na položaj, funkciju, stranačke odore. Uspravan i ustrajan u svojim načelima, nije se skrivao iza politike, autoriteta, institucija. Teme o kojima piše i imena koja proziva Tolić uvijek naziva pravim imenom i spreman je platiti cijenu kako bi o/branio pravo na svoje mišljenje, ljudsko dostojanstvo, moralni i nacionalni integritet. U šutnji i prijeziru moćnika vidio je znakove njihovih slabosti, ali i potvrdu ispravnosti svojih istupa u kojima izrečene istine bivaju veće što vrijeme više odmiče! U razumijevanju novije hrvatske povijesti u kontekstu europskih globalizacijskih konfiguracija, neke su njegove dijagnoze uistinu nezaobilazive! A u hrvatskoj publicistici i književnosti, primjeri su vrsnoga političkog štiva i spisateljskog umijeća dubokog, povijesnog traga...

Boris Domagoj Biletić u trima knjigama zajedničkoga naslova 'Istarsko troknjižje' oblikuje zanimljivo i poticajno štivo koje se odlikuje visokom kritičkom sviješću i kvalitetom, zrelošću i ozbiljnošću. Istra je, kao što bi rekao njegov slavni zemljak Matija Vlačić Ilirik, za Biletića 'dulcissima patria', koju on promatra „očima duše“ (Hamlet). Dapače, njegov uvijek posebno nadahnut diskurs o Istri – koja je u doslovnom i prenesenom smislu riječi 'patrimonium', ono što smo baštinili od očeva kao vlastitu suštinsku, identitetsku, intelektualnu, duhovnu i humanističku...

Kačićevo djelo predstavlja jedno od klasičnih, temeljnih i kanonskih djela hrvatske književne i nacionalne memorije, više od nekoliko stoljeća podjednako privlačeći pozornost književnih proučavatelja i javnosti, osobito one koja se zanima nacionalnom poviješću, kulturnom i književnom baštinom te elementima složene nacionalne identifikacije tijekom povijesti pod pritiskom mnogih izazova. Ovo je izbor-knjiga koja obilato premašuje razloge pojave još jedne knjige...!

Polazeći od postavke da „nema demokracije, ali ni književne živahnosti bez razmjene iskustava i stavova nešto oštrijim riječima“, Vidmarović navodi da je gotovo pogubno ne reagirati na „književnu laž, objedu i herostratizam“ jer tako „oni ulaze u sustav vrijednosti naše književnosti“...

Roman donosi blagodat sjećanja na trenutke hrvatske povijesti koji su gotovo zaboravljeni. Naime, hrvatska je povijest u onim vremenima imala i hrabre mlade ljude koji su se uz cijenu vlastita života u stranoj zemlji odvažili pobuniti protiv nacističkog režima i braniti slobodu. Ova knjiga koju je napisala Francuskinja nije samo prekinula šutnju o jednome povijesnom događaju nego je i pokazala put kako se suočavati s prošlošću i oslobađati od tereta koji uznemiravaju našu stvarnost i naše vrijeme...

Ostavljajući čitatelju da kao i mi uži­va u izazovima ove značajne i znakovite knjige, kažimo tek da je „Marulov san“ izvr­stan roman, jedan od ponajboljih što su se posljednjih godina pojavili u našoj književnosti. U njemu Marulić nije samo literarna nego i književna činjenica; zbilja njegova vremena korespondentna je zbilji našega vremena, njegovo vrijeme nalik je našemu, a pitanja narodne sudbine podjednako drama­tična kao u njegovu vremenu...

Naš poznati nemar, nebriga za svoje, zaborav i kratka pamet još uvijek su oblici kulturnoga i nacionalnoga legitimiranja, a isključivosti i ideološke podjele i diskvalifi­kacije način opravdanja ni sa čim zaslužene moći i privilegija. U takvim okolnostima ni Brajnovi­ćeva sudbina nije mogla biti drukčija; za gospodare javnoga mnijenja on ni danas nije priznat niti može očekivati priznanje, premda je hrvatsku kulturu i njezinu knji­ževnost zadužio mnogo više od onih koji pravo tumačenja uzimaju kao svoje nasljed­no pravo...

Knjiga je pisana strašću vrsnoga znalca, teorijski utemeljeno i znanstveno argumentirano, na podlozi dubokog razumijevanja svekolike književne prakse, poglavito ruskoga i hrvatskoga predznaka. Koliko god bila namijenjena književnim stručnjacima i teoretičarima umjetnosti, gotovo podjednako mogu je čitati i čitatelji koji vole književnost i umjetnost te se zanimaju za njezine fenomene...

Koliko god osobna, pisana iz pozicije praznine nastale zbog gubitka dragoga prijatelja i pisca po srodnosti, „Knjiga o Fabriju“ nije samo zahvala piscu za zajedničko književno vrijeme. Koliko god njome dominira prvo pripovjedačko lice, snagom kritičkoga i znanstvenoga uvida ona je i poticajna studija o djelu kojemu pripada osobito mjesto u našoj književnosti...

Bratulićeve marijanske hodnje bile su brojne i česte. Bratulić znanstvenik i vrsni poznavalac svekolike tradicije svetosti i svetoga u našemu narodu i Bratulić vjernik na njih je odlazio čista srca i čiste duše, otvoren krjepostima što ih navedena sveta mjesta nude onima koji na njima traže utjehu, pomoć i dobra za svoj i živote svojih najmilijih. Ti darovi koji su ga njegovim hodnjama nadahnuli, očistili njegovo srce i dušu otvorili novim radostima, najdublja su podloga ove njegove knjige...

Ova je knjiga zapravo knjiga o nama, našim životima i našim ljudima, velikim istinama i još većim zabludama, o tome tko smo i kakvi smo, što volimo i što ne volimo, kako se ponašamo, kako se sami doživljavamo, ali i o tome kakvima nas drugi doživljavaju. Rječnikom teorije, rekli bismo knjiga o našem identitetu. I umjesto teorije koja opisuje mnoštvenost oblika kojima se jedna sredina i jedna zajednica legitimira i prepoznaje, autor to čini pričicama, slikama, zapisima, refleksijama, asocijacijama, anegdotama...