Naslovi kritičara

Protagonistica romana Morana u trogodišnjoj je vezi s matematičarom Vidom, zaposlenikom jednoga fakulteta. Oboje su u tridesetim godinama, pripadnici srednjega sloja. Žive u njegovu stanu. Roman, međutim, započinje u Londonu zbog Moranina poslijediplomskoga istraživanja tamilskoga pjesništva. U stanu prijateljice Jane, in medias res, upoznaje Simona, srednjoškolskoga učitelja engleskoga jezika i (bivšega) pankera s kojim, doduše ne na prvu, razvija visoko erotiziran odnos...

Vrlo je izražena konceptualna priroda rukopisa ove zbirke koju, s punim pravom, možemo ocijeniti uspjelim odmakom od recentne poetičke dominante, čime Mandić biva potvrđen u kazalu riječkoga poetskog postmodernizma (uz Stojevića, Sorela i dr.), ali i šire. Mandić, i njemu slični, do ušiju je zaljubljen u jezik, strateški nepromišljeno. Ili ga, čemu se iskreno nadam, jednostavno nije briga. Kao što, dopustite mi romantičarsku iluziju za kraj, nije bilo ni Kamova...

Tekstovi su pisani dominantno vezanim stihom, uz vještu primjenu ritamskih obrazaca. S druge strane, „muzičko podrijetlo“ nije naudilo sadržajno-semantičkoj razini, što se obično događa izlizanim kantautorstvima u pokušaju, čak i onda kada takoreći bluzersko hiperventiliranje figurom ponavljanja prijeti semantičkim pucanjem te klizanjem teksta u „Zakonom o očuvanju beskičmenjaštva“ solidarno branjenu sivu zonu literarne patetike iz koje, ne poštujući zaslone sve rjeđih sistematičnih e-čitatelja, iskaču tako predvidljivi i u predvidljivosti beznačajni lirski subjekti...

Što su drugo sjećanja negoli mozaik malih povrataka bez čega, isprike ne generalizaciji, nemamo razloga kretati se naprijed? Kao što, s druge strane, imamo mnogo valjanih razloga pozabaviti se izvrsnom zbirkom „Zarazna zona“ Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića. Među kojima je prvenstveni razlog, u što nema sumnje, onaj estetski. Ljepota djeluje terapeutski, a kontinuitet ludila, podsjećam, nije obustavljen...

Teorijsko-interpretacijske studije o poetici i stilistici pjesništva Marije Čudina (Lovinac, 1937. – Beograd, 1986.) utemeljene su na filološkim interesima za suvremeno hrvatsko pjesništvo, a zbog, ustvrđuje autor, nedostatne poetičke usustavljenosti hrvatskoga književnog korpusa od 1945. do danas iz političkih i poetičkih razloga. Knjiga trezveno, iako uočljivo emotivno pisana, zaslužuje pohvale i preporuku, kao značajna literaturna jedinica pri daljnjim istraživanjima i posljedičnim ponovnim vrednovanjima poetičkih dosega hrvatske književnosti (i šire) prošloga vijeka, ali i utjecaja na ono recentno...

Brojni nas tekstovi u ovoj kompilaciji iznova podsjećaju i na stilski utjecaj u odnosu na mnoga imena mlađih do najmlađe generacije recentnoga pjesništva u nas (nadam se da si to, s obzirom na u više navrata iznesenu skepsu, ipak ne utvaram), a kao tek jedan od primjera ističem mjestimice reducirano korištenje pomoćnoga glagola biti, osobito karakteristično za niz goranovaca (i ne samo njih!) stasalih tijekom posljednjih desetak godina; kod Gordane Benić spomenuta je redukcija, međutim, čitljiva kao (su)nositelj značenja...

Nastojeći suzdržati se osebujnih zaključaka, u konačnici mogu potvrditi da je nova zbirka Gorana Bogunovića naslov koji će se, makar posvećenijem čitatelju recentnoga pjesništva u nas, pokazati važnim ovogodišnjim trenutkom...

Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice ('kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju') ujedno su i trag poganstva čije su tradicije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska eliminacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pritom poprima naglašeno nihilistički predznak...

Pozornica je zakrčena egotripom i samo ozbiljan čitatelj kadar je nepristrano i znalački arbitrirati te vrjednovati stvarne estetske dosege novih naslova recentne domaće poezije. Što sam uključeniji u kritiku, to sam sigurniji da relativističko-marketinški pristup naslovima sve više uzima maha i tako otežava recepcijski proces onih poetskih ostvarenja čiji bi spomenuti dometi morali fascinirati. Kao što je, u to ne morate sumnjati, Augustinčićev profani tekst fascinirao potpisnika ovih redaka...

Zbirka je, po mom skromnom sudu, uz rukopis Eveline Rudan, uvjerljivo najkvalitetniji ovdašnji pjesnički naslov u pandemijskoj 2020. godini, čemu mogu dodati i odlično grafičko-dizajnersko rješenje naslovnice...

PAULA REM: ZLATNA HRVATSKA MLADEŽ, Matica hrvatska – Meandar media, Osijek – Zagreb, 2017., 207 str.   O Hrvatskoj revolucionarnoj …

Autorovo je pismo istovremeno logično i eruptivno, gustih registara i korištenoga mehanizma indeksacije. Stojevićev diskurs, upravo zbog bogatih intertekstualnih, transtekstualnih, citatnih i inih uglavnom polisemantičkih (pa i polisemiotičkih) naslaga, logično nalaže teorijski osviještenoga čitatelja kakvih je, usudim se pretpostaviti, danas na obzoru bitno manje no u vrijeme stasanja generacije kojoj pripada...

„Vrijeme prije jezika“ jedan od najboljih novih domaćih pjesničkih naslova, koji ne treba uspoređivati s autoričinim čudesnim prvijencem. Time ne bismo bili korektni prema novijim stvaralačkim nastojanjima koja su itekako vrijedna. Bit će iznimno zanimljivo pratiti daljnje stvaralaštvo ove pjesnikinje. Pred njom su, s obzirom na standard koji je sama postavila, ozbiljni izazovi...

EVELINA RUDAN: smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zaprešić, 2020., 123. str.   Upravo su posljednji mjeseci, …