Naslovi kritičara

Ivan Lovrenović iznosi pred nas emotivnu analizu vlastitog porobljenog srca, svoju privatnu „oštećenu popudbinu“, autobiografski zapis u formi romana koji razbacane obiteljske grane pokušava povezati u čvrst snop sjećanja i odgovora o sudbini njegova oca, ali i o svojoj vlastitoj – pokazat će se – toliko ovisnoj o onome kojeg nikad nije upoznao, a kojeg poznaje tek površno, posredno preko različitih izvora, pa i vlastitih cjeloživotnih noćnih mora u kojima je protagonist upravo on: otac nepoznanica i fantom u čijoj sjeni autor živi cijeli život. Ovo je velika i važna knjiga o ranjenim i dobrim ljudima koji su izdržali...

Riječ je o odlučnoj, iskrenoj i emotivnoj knjizi zapisa posvećenoj Hrvatskoj. Kao da cijelom knjigom odzvanja ona Kvintilijanova misao iz njegova djela „Institutio Oratoria“ da je samo moralan govornik dobar govornik. Ovu misao nemojmo miješati sa svijetom tzv. lijepe književnosti gdje su i najveće hulje i prevaranti bili izvrsni pjesnici i romanopisci i čije su fiktivne tvorbe na svoj način odredile čovjekov spoznajni habitus, već s potrebom da se u prostoru političke književnosti i funkcionalno-kritičkog društvenog diskursa progovori prema zakonima odgovornog, vjerodostojnog i humanističkog djelovanja...

Posrijedi su istrišci djetinjstva i nepotpune mladosti, vizura djeteta u očima odrasla i iskusna čovjeka koji se upušta u pustolovinu u kojoj oživljuje sama sebe kao djeteta i nesvršena gimnazijalca. Baš onakva kakav je bio kad je poslan na Goli otok… o čemu ne doznajemo ništa, kao ni o tolikim prevažnim događajima koji su slijedili u zrelijoj Stamaćevoj dobi. Kakvo bi tek to štivo bilo!...

Pisac koji je htio postati Andrić naše­ga doba, a još se nije približio ni Aralici. Ma ni do koljena. Mogao bi tek, za vlastitu jezičnu vježbu, očistiti od povijesne prašine sve etnografske predmete koje Aralica spo­minje u svojoj morlačkoj trilogiji, pa neka nauči kako se ozbiljno pristupa pripovje­dačkom poslu. Tako je to kad te stvore i zvi­jezdom učine nesretne okolnosti, a zemlju koja te objeručke primila pereš i dereš kao krpu s trešnjevačkog placa...

Krilić Kubu ne idealizira niti od nje želi načiniti najtužniju zemlju na svijetu, on samo osjeća da toj zemlji treba pomoć, i to pomoć na pravi način, a ne u vidu bahatih i/ili naivnih turista i njihovih, uglavnom snalažljivih domaćina. To ne znači da je autor angažirani pisac koji podastire formule i koncepte preobrazbe kubanskoga društva jer je on usredotočen na sudbine običnoga čovjeka kroz kojega se prelamaju aktualni problemi. Bez dociranja, bez didaktike što bi trebalo...