Naslovi u kategoriji

Kako nas obavještavaju nadnevci nakon svake uvrštene pjesme, zbirka je napisana od 23. veljače do 2. kolovoza 2022. Prva uvrštena pjesma već naslovom Daleko je blizu potvrđuje pjesničku angažiranost kada je riječ o stvarnome ratu, o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Napisana je 23. veljače 2022., dan prije no što je Rusija napala neovisnu državu Ukrajinu zgranuvši svijet brutalnošću, „razlozima“ i „opravdavanjem“ svoje „specijalne vojne operacije“... Domovićev pjesnički put, obilježen dosljednom vjernosti metaforičkom govoru i klasičnom pjesničkom iskazu, traje mimo popularnih, ali tako brzo prolaznih pjesničkih strujanja i orijentacija.

Zbirka sadrži osebujan pjesnički idiolekt i, posebice, ostvaruje autorsku namjeru da nam podastre svjetonazor prema kojemu i male i najmanje stvari imaju svoju vrijednost te ostavljaju dublji trag i pobuđuju na spoznaje i refleksije o životu i svijetu u kojemu svakodnevno obitavamo tražeći i žudeći esenciju.

U knjizi nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.

Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.

Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.

Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.

U ovoj zbirci ne postoji pjesma kojoj bismo dali zamjerku s ijedne literarne razine. Sve je poetički koherentno, stilski uglačano, pjesnički domišljeno. Mogli bismo reći kako je pjesnički izraz Darije Žilić jako razvijen i kako će u budućnosti tražiti nove izazove da bi se i dalje razvijao. Moja bi skromna kritičarska želja bila da i dalje ostane u ispovjednoj poetici.

Ovaj „naš“ Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući „ljude iz sjene“ koji vuku konce tuđih života.

U vremenu i kulturi postmoderne, koja je umnogome urušila cijeli sustav tradicije i na njoj izgrađenih vrednota, u kojoj se knjiga preselila na mreže, a komunikacija pismima svoje mjesto prepustila inbox pretincima sa SMS-porukama, knjiga je i pohvala (zaboravljenoj) kulturi pisama, olovci i dobrome starom pisaćem stroju, koji su Maroevićevu i Paljetkovu prijateljsku odanost ustrajno bilježili!

Godišnja doba duše još je jedna osebujna autobiografska knjiga pjesnikinje Božice Jelušić, filigranska meštrija prepuna reminiscencija, refleksija i impresija o sebi i svijetu oko nje i u njoj, iskrena i duboka pohvala životu i svakome njegovom danu. Ona je u isto vrijeme dragocjen prilog našem autobiografskom štivu i dokaz njegovoga još uvijek rastućeg trenda.

Neovisno o autoritetima, Milanovo pjesništvo izvan svake sumnje odlikuje snažni ludizam slamnigovskog tipa, tj. poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanje na književnu baštinu. Pisana slobodnim ili vezanim stihom, ritmički je ova poezija pomno osmišljena, k tome naš pjesnik vješto spaja svoju svakodnevicu i erudiciju. Neke pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter...

U temelju je prije svega ljubav prema jeziku i svim njegovim denotativnim i konotativnim značenjima koje autorica istražuje, spajajući nespojivo, donoseći pjesme koje doista kao sige vise nad tom mrežom, u raskoraku između sna i stvarnosti, povijesti i svagdana, poetizirajući ljubav. 

Osim pjesničkih slika u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost Bilosnićevih pjesama, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje... Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje pjesnik, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama.

Originalnošću i opsežnošću svoga poetskog izričaja pjesnik Pero Pavlović zacijelo je jedna od jedinstvenih književnih pojavnosti u hrvatskoj lirici... I Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige doli onaj tko je u pisanju Riječi ostao ponizan i ustrajan, nadasve plodan u niskama stihova koje su općeljudske, duboko humanizirane, otete od prolaznosti, a zagovornice čistoće i ljepote koju današnji svijet nemilosrdno uništava i gazi, a neumski bard spašava stihovima ispisujući poetsku krunu Božjoj ljubavi.

Monografija je velik nakladnički pothvat. U njega je trebalo uložiti jako mnogo istraživačkog rada kako bi se rekonstruirala povijest Hrvatske glazbe u Mostaru kao društva i institucije, pronašla povijesna i arhivska građa, knjige, ali, važno je naglasiti, i vrlo brojna i kvalitetna foto-dokumentarna građa. Stoga je riječ o djelu koje je obogatilo svekoliku hrvatsku kulturu i hrvatsku kulturnu povijest. Ovo izdanje riječju i slikom pokazuje i dokazuje veliku ulogu glazbe u čuvanju kulturne baštine i nacionalne samobitnosti Hrvata – ne samo u Mostaru već u cijeloj Hercegovini.