Naslovi u kategoriji

Nema sumnje da je svaka Rošinova sličica podatna za dublju raspravu ili barem za dobar esej ili književnu vinjetu. Ne zadovoljavajući se tek njihovim nabrajanjem, svoj prilog Rošin uokviruje dopadljivim stihovima, s vedrom dosjetkom, kalamburom ili duhovitim poantama i komentarom kao prepoznatljivim ruhom, koje mogu čitati gotovo svi: od djece koja vole šarmantnu zvučnost i igrivost, do poglavito starijih koji u njihovim slikama mogu osluškivati dublji smisao i poruke.

Knjiga STROJ ZA DUŠU i drugi paradoksi kulture ne podilazi čitatelju nego ga iskušava, ne nudi gotovu istinu nego otvara pitanja. Poticajna je i kao izazov kritičkome mišljenju, nuka na promišljanje i poziva na dijalog. U najboljoj tradiciji hrvatskoga eseja, kao jakoga žanra naše književnosti, Boris Beck privlačnim književnim stilom potvrđuje da ogled ostaje važan književni žanr, iako u medijima prilično potisnut, svojevrsni laboratorij duha koji tumači zbilju.

Sastavljen u povodu 500. obljetnice smrti Velikoga Imena, ovaj zbornik zavrjeđuje pozornost svekolike nacionalne i kulturne javnosti. Držim da je to najmanje što hrvatska kultura duguje Velikanu koji se neprolaznim djelom i hrvatskim imenom i jezikom i trajno i obvezujuće upisao u svekoliku baštinu nacionalnoga i europskoga kulturnoga i civilizacijskoga zajedništva.

Dišite! Držim povratak ključnom porukom čovječanstvu koje se ne bismo smjeli postidjeti ni u najluđem scenariju propasti Zemlje. Poruka, snažna kao i udaljenost do nje. Roman, s pravom na većinski udjel kolača književnoga svemira. Vraćam se novinaru „debilu“, i ja sam, i MacInnes je taj debil što još uvijek pokušava pisati vjerujući da je važno iskazati svoj stav i promijeniti stvari oko sebe nabolje, barem pisanjem na, u ovom slučaju, meni bitnom portalu.

Od prve do najnovije knjige, rockersko-punkerske bijele buke zbirke Malo prije svega odavno smo, riječ je o istom neusporedivom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu, ali i o, kako autor kaže, jedanaest različitih mrtvih autora koji su ostali iza svake od njih...

Da bi se napisalo ovakvo djelo, osim mašte i talenta, treba biti pomalo smion i znati plivati protiv struje. Davor Grgurić to razvidno zna...

Tijekom plodnih desetljeća književne prisutnosti Nade Galant najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Galantova pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije...

Uz književne analitičare, i stilističari su ovime dobili produktivan tekst za sofisticirane stilske analize. Temeljno propitivanje o čudesnom životu, popraćeno prizorima biljnih i životinjskih vrsta, daje rukopisu predznak bio-poezije i evolucijske poezije, jednako poezije o smislu i protjecanju života. Posrijedi je poezija o krucijalnim pitanjima života i smrti, ostvarena na specifičan, gotovo djetinjski način, s gledišta subjektice koja iznutra, osobnim proživljavanjem a ne samo promatranjem s distance, sudjeluje u pitanju ZAŠTO, iako ga nijednom izravno ne spominje.

„Meni se ovdje sudi radi navodne nacionalne mržnje. Čitava moja mržnja sastoji se u tome što iskreno volim svoju domovinu Hrvatsku.“ ... Mirno i meritorno čitam knjigu o kojoj sam već u vrijeme studija znao mnogo, učio sam od najboljih. Ono što ni danas ne znam, a čini se nikada neću ni naučiti, to je uopćavanje s pristojnom dozom spletkarenja, to je kraljevsko odvjetništvo zlouporabe krivnje, svojevrsna pukotina kroz koju će biti moguće razbiti izvanrednu auru zaštite koja okružuje nevinog profesora. Tjesnac nalik zaboravu kroz koji će se brod provući i zaboraviti prvo svjetlo svijeta, majku, zemlju, ocean, sve što je život moglo dati. Ostali smo stiješnjeni među liticama notornih luđaka kapitalizma i okorjelih despota komunizma. Koliko će u tom jazu pomoći humanistički pristup konzumerističkom društvu nisam siguran, ali i u najžešćoj kritici ondašnjega društva socijalizma hrvatski je čovjek uvijek živio od svoga rada. Problem vidim utoliko što su takvu tradiciju pomeli pod tepih privatizacije utihnule pred zovom savjesti tehnokratskih struktura vlasti. ... Zato knjigu Marka Veselice treba čitati danas, u aktualnom vremenu, i ne toliko zbog počinjena zločina, znamo da u sječi šume strada najbolje stablo, koliko radi zapamćenja, da se nikad ne ponovi.

Imajući nešto dulji pa, usuđujem se napisati, i temeljitiji uvid u vrlo skrupulozan, temeljit, precizan i točan rad Uga Vesselizze (Pula, 1967.) na prepjevu, a ne tek šturom prijevodu, Tinove Kolajne – koje je djelo i predmetno-tematski, i motivski, i metaforikom, a pogotovo na razini izraza i jezika ove velike poezije zahtjevno i za današnjega hrvatskog čitatelja, a kamoli ne za stranca – izražavam radost što će i ovim izdanjem, želio bih vjerovati i nadati se, dvije susjedne, stare i razvijene kulture s obiju strana Jadrana postati bar još malo povezanijima. Pa makar i putem književnoga medija, danas globalno ipak potisnutoga, ali bez kojeg nema civilizacije koju poznajemo i etičko-estetskih, humanističkih vrijednosti koje još uvijek dijelimo.

Prijevod poezije, taj prijelaz s izvornoga na ciljni jezik, bio je uspješan u ovome slučaju, gdje je prijevod, osim što je dobar (o rimama se općenito može raspravljati je li važno održati ih, čak i na štetu drugih sastavnica), također upravo lijep, što nije nevažan detalj, pogotovo za poeziju, i to kad je ciljni jezik talijanski koji, što se poezije i melodije tiče, traži puno. Već zastupljen u raznim antologijama, Vesselizza je odradio izvrstan posao, a Biletić je napisao pogovor s mjerom, upravo za talijanskoga čitatelja, kojemu će tako pomoći u predstavljanju autora i percepciji djela.

Cat Bohannon isporučila nam je, nama muškarcima, ne ženama, cjelovit „ušljivi“ (kako sama reče) reproduktivni aparat, taj nedokučivi perpetuum mobile... Napravila je to anatomski dosljedno, maštovito i vješto, inteligentno i za mačiste perfidno, suočavajući ih interdisciplinarno sa svojom evolucijski intrigantnom primatskom slikom. Tih njenih Eva je toliko, da se na kraju knjige „seronje“, poput raznih trumpova, „šupci“, hitleri, pol potovi, assadi..., jednom riječju čudovišta koja mijenjaju svijet, mogu postidjeti, a što vjerojatno neće učiniti... Čudovišta su svi koje „velika mama“ vidi kao „seronje“, koji će sebi asfaltirati ulicu, susjedu neće, koji se ističu u društvenim zadaćama, ali za vlastiti napredak (rođeni političari); oni „šupci“ zbog kojih će veliki dijelovi svjetske populacije biti siromašni, koji će narušiti povjerenje javnosti u pravosudni sustav, koji će podmititi i poštara, ili tipa koji upravlja mjesnom kanalizacijom, ili susjeda, ili policiju na autocesti kad idete na posao. „Mnoge nacionalne vlade funkcioniraju po načelima organiziranog zločina. Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala.“ Demagozi i autokrati i nisu poznati po tome da podupiru napredak čovječanstva. „Čudovišta u čijim se rukama nađe istinska društvena moć obično nas vode unatrag.“ ... Poslije čitanja knjige, nisam se mogao oteti dojmu: ako sam u nešto siguran, onda je to činjenica da Adam nije zagrizao jabuku, prije će biti naranču, nešto djeljivo, cjepljivo, narančasto-žuto na trasi evolucije! Dijelim s autoricom osjećaj matematičkoga izračuna koitusa!

Kako nas obavještavaju nadnevci nakon svake uvrštene pjesme, zbirka je napisana od 23. veljače do 2. kolovoza 2022. Prva uvrštena pjesma već naslovom Daleko je blizu potvrđuje pjesničku angažiranost kada je riječ o stvarnome ratu, o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Napisana je 23. veljače 2022., dan prije no što je Rusija napala neovisnu državu Ukrajinu zgranuvši svijet brutalnošću, „razlozima“ i „opravdavanjem“ svoje „specijalne vojne operacije“... Domovićev pjesnički put, obilježen dosljednom vjernosti metaforičkom govoru i klasičnom pjesničkom iskazu, traje mimo popularnih, ali tako brzo prolaznih pjesničkih strujanja i orijentacija.

Zbirka sadrži osebujan pjesnički idiolekt i, posebice, ostvaruje autorsku namjeru da nam podastre svjetonazor prema kojemu i male i najmanje stvari imaju svoju vrijednost te ostavljaju dublji trag i pobuđuju na spoznaje i refleksije o životu i svijetu u kojemu svakodnevno obitavamo tražeći i žudeći esenciju.

U knjizi nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.