Naslovi u kategoriji

Originalnošću i opsežnošću svoga poetskog izričaja pjesnik Pero Pavlović zacijelo je jedna od jedinstvenih književnih pojavnosti u hrvatskoj lirici... I Tko će riječi krilate zatvoriti u knjige doli onaj tko je u pisanju Riječi ostao ponizan i ustrajan, nadasve plodan u niskama stihova koje su općeljudske, duboko humanizirane, otete od prolaznosti, a zagovornice čistoće i ljepote koju današnji svijet nemilosrdno uništava i gazi, a neumski bard spašava stihovima ispisujući poetsku krunu Božjoj ljubavi.

Monografija je velik nakladnički pothvat. U njega je trebalo uložiti jako mnogo istraživačkog rada kako bi se rekonstruirala povijest Hrvatske glazbe u Mostaru kao društva i institucije, pronašla povijesna i arhivska građa, knjige, ali, važno je naglasiti, i vrlo brojna i kvalitetna foto-dokumentarna građa. Stoga je riječ o djelu koje je obogatilo svekoliku hrvatsku kulturu i hrvatsku kulturnu povijest. Ovo izdanje riječju i slikom pokazuje i dokazuje veliku ulogu glazbe u čuvanju kulturne baštine i nacionalne samobitnosti Hrvata – ne samo u Mostaru već u cijeloj Hercegovini.

Susrete povezujem s nečime ugodnim, s prijateljstvom i spajanjem svjetova, s prevladavanjem daljina i s bliskošću među ljudima... Vuković „s lakoćom“ putuje s jedne strane svijeta na drugu i s jednakom se lakoćom izražava različitim novinarskim i književnim oblicima. Posebno do izražaja dolazi njegova svestranost i tematska raznolikost napisanoga: piše o književnosti, umjetnosti, povijesti, iseljeništvu, športu. Reportaže su mu iznimno zanimljive, a intervjui otkrivaju oštroumnoga i načitanog sugovornika zahvaljujući kojemu pred čitateljevim očima promiču slikari, književnici, prevoditelji, iseljenici, poneki političar. To su susreti: približavanje ljudi, razmjena misli, dojmova, informacija...

Poezija Ivana Šarolića dekonstruira se interijerom životnog prostora. Trpjeti prostor iznemoglosti ognjištarskog svijeta na umoru mogu tek rasni „zatvorenici što traže nadu gledajući u bodljikave žice“... Jest Šarolić originalan i specifičan u hrvatskome pjesništvu, ta je ubikacija točna, međutim, i sam snosi krivicu u kritici otežavajući nam tiskanjem mimo redoslijeda nastanka i kombiniranjem iz različitih vremena i raznih zbirki. To je svakako teškoća koja ostavlja dojam neodlučnosti, što duži vremenski interval može naglasiti kao upitnost, ali ujedno i prednost s obzirom na to da kroz nju osjećamo istinu – ništa se nije promijenilo: „...kod nas, kada je riječ o književnosti, odlučuju isti ljudi koji su to činili i prije, odnosno za vrijeme komunizma.“ ... Ti isti, svi oni vjeruju u Krista, ali Isus nije živio po njihovim zakonima! ... Ivan Šarolić, pjesnik ili „niškoristi“ hrvatskoga pjesništva, „jednog umornog i iscijeđenog poetskog prostora, zasjenjenog smrću poezije, u kojem stradava svaka zdrava pjesnička vlastitost“.

Stilski i sadržajno knjiga je po sebi kapitalno umjetničko djelo, na kraju lanca neumrlih vulkana, još jedna bravurozna obrana ljudske seksualnosti, mješavina oprosta i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke.

Izvorno polazište Maxova lutanja, zajedničko gotovo svim filozofskim, literarnim i umjetničkim pravcima njegova doba – koje je s jedne strane izrodilo i komunizam, i fašizam, i anarhizam, pa egzistencijalizam... u filozofiji, kao što je s druge dalo vrhunske mislioce i niz značajnih umjetničkih pravaca – jest potraga za slobodom. Bezuspješna je to potraga, kako pokazuje i ovaj iznimno dotjeran roman, koji doslovno odr(a)žava izvedbenu i stvarnu napetost između života potrošenog u sebičnosti, nihilizmu i ništavilu te smrti kojom je knjiga ispunjena kao atmosferom vječnoga duha vremena.

Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme „nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti odvojeni točkom. Nakon nekog vremena, ipak, pripovjedač može postati nekako naporan, naročito ako ste čitali druga autoričina djela...

U krajnostima pojmova mala pjesma i veliki svijet izostaje moguća skromnost ili preuzetnost jer se već u prvoj pjesmi Mali stih pjesnički iskaz određuje prema poeziji kao prema nečemu časnom i vrijednom, a možda i najvrjednijem u svijetu u kojemu su mnoge „velike stvari“ daleko od vrijednosti koje zagovaraju poezija i umjetnost uopće... Riječ je o prizorima i portretima darovanima stvarnosti dvama različitim pjesničkim postupcima – od tradicijskoga lirskoga patosa do suvremene ludičnosti u humornome i ironijskome tonu.

Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress... U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

Božinovićevo je pjesništvo raznovrsno, tematski raznoliko, različitih poetičkih i kronoloških naglasaka, unatoč mjestimičnoj oporosti lišeno površne dopadljivosti, koje izrazom uspijeva uvjeriti da su njegovi razlozi bitno uzbudljiviji i otporniji od primjetne želje da se oknjiže u samo jednoj knjizi.

U pogledu pjesničkog senzibiliteta Goran Rem nije pjesnik koji se mijenja. To znači da je od prve do najnovije knjige riječ o istom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu. Ono što se mijenjalo bili su interesi, bila je promjena fokusa, pojačavanje žarišne točke ili re-kreativno istraživanje mogućih formalnih promjena na razini stiha, pasusa, rečenične fraze, sintagme, poezije ili proze...

U moru raznih tema, nastalih u dugom vremenskom rasponu, teško je pronaći neke uporišne točke, određujuća mjesta Marasovih dubokih i snažnih, jasnih i preciznih, jezično pomnjivo isklesanih opažanja. Nama se ipak čini da se uz ono što se može nazvati „miscellanea“, a što čini najveći dio knjige, razaznaju dvije „zavičajne“ teme – ona s rodnih Studenaca i ona vezana uz Poreč i Istru, gdje je proboravio deset nezaboravnih godina.

Protagonist često prolazi kroz fantastična stanja koja nerijetko tumači kao san ili ludilo. No nije riječ o običnome snu i ludilu, već o sasvim originalnim fantastičnim doživljajima. Lik prolazi kroz različite i osebujne dimenzije i svjetove. Prvenstveno je riječ o misaonoj prozi. Autor piše iznijansirano, uzimajući u obzir mnoge aspekte vlastitih misli. Ponekad kao da piše misaone oglede o fantastici. Ovom je knjigom Jurčić izvrsno obogatio hrvatsku fantastiku.

Važno je da su u Hrvatskoj napokon objavljene pjesme Mary Oliver, kako bi naše čitateljstvo više doznalo o iznimnoj poeziji američke pjesnikinje koju su kritičari uvrstili među velike pjesničke vizionare poput, primjerice, jednoga Ralpha Walda Emersona.

Akademik Bratulić glagoljaš je današnjice, nadajmo se ipak ne posljednji, no zacijelo rijedak i neprispodobiv, poseban, toliko uvjerljiv životom i djelom da nema sumnje u to kako između naših prapočetaka uklesanih u kamenu do današnjega dana jezik, ime, vrijednosti i kontinuitet (naroda i pojedinca), svim nevoljama i nedaćama usprkos, najbolje čuvaju i promiču upravo oni izabrani među kojima ime i djelo Josipa Bratulića sjaji neugaslim, plemenitim, trajno prepoznatljivim, toplim sjajem od mudrosti i dobrote.