Naslovi u kategoriji

Uistinu je teško nakon uspješnice kakav je „Tigar“ (po mome mišljenju ipak najbolje Bilosnićevo ostvarenje) napisati nešto jednako dobro. Ali, izgleda da je moguće. Upravo to dokazuje ova zrela zbirka pjesama o tijelu, koja sažima pjesnikove bogate spoznaje i nemala životna isustva. Tematikom i načinom pisanja, kao i mnoštvom mogućih tumačenja ovoga jedinstvenog djela, Bilosnić je još jednom dokazao kako pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije.

Matičević razvija svojevrsnu argusovsku poziciju, te vidi i ono što je desno i lijevo, što stoji u tekstualnoj podstavi, a što u autorskim pretenzijama i možebitnim nakanama. Njegov kritičarsko-esejističko-suautorski sud najčešće je izrečen eliptičnom metaforom ili sažetkom autorskih napora.

Nakon Mihalićeve poezije, tj. usvajanjem njegovih pjevnih rečenica-stihova, govor nam je donekle obogaćen. A to spada u najviše zadaće što ih pjesništvo u nekom jeziku može obaviti... Ne postoji u suvremenome hrvatskom pjesništvu opus koji bi tijekom tolikih desetljeća zadržao svoju od početka izgrađenu vlastitu koherenciju. A ona je razvidna na svim razinama diskurza, od stiha do čitavih zbirki, čitava opusa.

Odnos lirskoga subjekta prema smrti ne promatra se isključivo kao razmatranje gubitka. Naime, mjestimice se uočava njezina interpretacija kao entiteta sazdanoga na suosjećajnosti – lišavanju onoga vida boli proizašloga iz vremenski uvjetovanoga fizičkoga propadanja, čemu nije moguće semantički suprotstaviti nadu u produljenje agonije, već smrt kao potpuno psihofizičko razrješenje... Zbirka predstavlja jedan od ključnih pjesničkih trenutaka hrvatske pjesničke proizvodnje u 2017. godini te zahtijeva vrlo „gusto“ i trezveno, višestruko čitanje.

Važna je ovdje relacija otok-grad, jer lirska junakinja živi između ta dva pola i definira svoj identitet u odnosu prema otoku – kao mjestu sjećanja, djetinjstva, drugačijeg protoka vremena i, s druge strane, prema gradu, uz koji veže socijalne teme, angažiranost, kritiku neoliberalizma i „apolitičnih mirnih ljudi“.

Premda je odreda riječ o putovanjima, klasični elementi putopisnoga žanra (poput deskripcije – gradova, ambijenata, ulica, pejzaža itd.) rijetko su prisutni, češće se zapravo problematizira samospoznaja... Junaci Gavranove, često u poziciji izmještenosti iz uobičajenih, svakodnevnih svojih domicila, upoznaju vlastitu osobnost u susretu s novim, nepoznatim (ljudima, običajima, podnebljima). Upoznavajući druge i drugo, junaci autoričinih priča osvješćuju sebe, nerijetko iznenađeni svojim neočekivanim reakcijama u pojedinim situacijama, pa tako spoznaju i osobne karakterne mane i slabosti.

Misao koja je gotovo najintimniji dio putopisa kao sudbine odnosi se na esene, skupinu židovskih vjernika koja se odvojila od svećenstva živeći izdvojeno u pustinji kao „sinovi svjetla“, proučavajući Sveto pismo. U toj izdvojenosti autorica prepoznaje svoju i suprugovu sudbinu: „Susrećemo se očima i prisjećamo se našega esenskoga, najdragocjenijeg razdoblja života“.

Sabrane kajkavske priče i druge kratke proze u „Techno gostu“ većinom su već vrijednosno ovjerene brojnim književnim nagradama, ali i antologiziranjem. U njima Peričić – uz neoekspresionističke, ali i metatekstne osobitosti hrvatske prozne postmoderne – afirmira i visoko inovira stilskofunkcionalne osobitosti kajkavskoga jezika u bogatoj mu višestoljetnoj književnoj (i komunikacijskoj) dijakroniji – sve do suvremenosti (kakvu razinu dijalektolozi obično zovu „sintetskom kajkavštinom“, za razliku od lokalnih govora, zavičajnih idioma).

Svojim tekstom Žigmanov s pravom ističe veliku odgovornost svih koji odlučuju o tome koja će književna djela postati dijelom onih nastavnih planova i programa čija je ključna zadaća prenositi kulturu nacionalne manjine na mlađe naraštaje i izgrađivati njihovu nacionalnu svijest. I o ovoj se zbirci Žigmanovljevih rasprava i kritika može govoriti kao o respektabilnoj monografiji koja na visokoj razini registrira i problematizira aktualne kulturne, u prvome redu književne teme „zagraničnih Hrvata na Istoku“.

Milevina uloga spada u feminističku mitologiju i srpsku mitomaniju... Slavenka je Drakulić uvijek trendovski prisutna kao iskusna feministička i društveno angažirana spisateljica (kolumnistica i novinarka), kao komercijalna i književno estradna autorica prepoznatljiva „ženskoga pisma“.  Njezini se jednostrani (ženski) romani i knjige čitaju i hvale; poznata je (i u inozemstvu) i popularna, napose u čitateljica... „Mileva Einstein, teorija tuge“ tužan je roman, u svakom, ali baš u svakom pogledu.

Pojavio se ili kao dječak ili, u novije vrijeme, sve više kao miš, šegrt Hlapić duboko je obilježio recepciju današnje dječje čitateljske publike. Konkurenciju mu pravi jedino popularni profesor Baltazar, no Hlapić je jedini književni lik koji se izdigao na razinu nacionalnoga brenda. „Dovoljno je otići na mrežnu stranicu www.hlapic.net da se uvjeri u bogatstvo ponude proizvoda i usluga koje nose na sebi Hlapićev lik“, sugerira autor, pa potom niže primjere pozitivne i negativne strane oba dijela sintagme „šegrt Hlapić“...

Zanimljivost pa i nedvojbena atraktivnost autobiografske proze Nede Mirande Blažević Krietzman, naslovljene „Opseg otpora“, nalazi se ponajprije u izrazitoj protežnosti njezine priče, tj. u širenju priče prostorom kojim kao da je autorica željela obuhvatiti čitav svijet. Ali istodobno je iznimnost ove autobiografije i u izrazito razvijenom, no i kontroliranom, sadržajnom sloju iste priče, dakle u sadržaju kojim se taj veliki narativni prostor sustavno, umalo nezaustavljivo popunjuje.

Da najprije objasnim upitnik u naslovu, koji sam stavio kao izraz sumnje u zavjet Gorana Tribusona da je knjiga „Vrijeme ljubavi“ doista posljednje njegovo literarno zavirivanje u dane vlastitog djetinjstva. Pisac u Predgovoru izrijekom kaže da je nakon „Ranih dana“ (1997.), „Trave i korova“ (1999.) i „Mrtve prirode“ (2003.) „knjiga koju držite u rukama [Vrijeme ljubavi] završetak te tetralogije, tako da vam mogu sasvim pouzdano obećati da sam s tim stvarima definitivno završio“...