Naslovi u kategoriji

Sabrane kajkavske priče i druge kratke proze u „Techno gostu“ većinom su već vrijednosno ovjerene brojnim književnim nagradama, ali i antologiziranjem. U njima Peričić – uz neoekspresionističke, ali i metatekstne osobitosti hrvatske prozne postmoderne – afirmira i visoko inovira stilskofunkcionalne osobitosti kajkavskoga jezika u bogatoj mu višestoljetnoj književnoj (i komunikacijskoj) dijakroniji – sve do suvremenosti (kakvu razinu dijalektolozi obično zovu „sintetskom kajkavštinom“, za razliku od lokalnih govora, zavičajnih idioma).

Svojim tekstom Žigmanov s pravom ističe veliku odgovornost svih koji odlučuju o tome koja će književna djela postati dijelom onih nastavnih planova i programa čija je ključna zadaća prenositi kulturu nacionalne manjine na mlađe naraštaje i izgrađivati njihovu nacionalnu svijest. I o ovoj se zbirci Žigmanovljevih rasprava i kritika može govoriti kao o respektabilnoj monografiji koja na visokoj razini registrira i problematizira aktualne kulturne, u prvome redu književne teme „zagraničnih Hrvata na Istoku“.

Milevina uloga spada u feminističku mitologiju i srpsku mitomaniju... Slavenka je Drakulić uvijek trendovski prisutna kao iskusna feministička i društveno angažirana spisateljica (kolumnistica i novinarka), kao komercijalna i književno estradna autorica prepoznatljiva „ženskoga pisma“.  Njezini se jednostrani (ženski) romani i knjige čitaju i hvale; poznata je (i u inozemstvu) i popularna, napose u čitateljica... „Mileva Einstein, teorija tuge“ tužan je roman, u svakom, ali baš u svakom pogledu.

Pojavio se ili kao dječak ili, u novije vrijeme, sve više kao miš, šegrt Hlapić duboko je obilježio recepciju današnje dječje čitateljske publike. Konkurenciju mu pravi jedino popularni profesor Baltazar, no Hlapić je jedini književni lik koji se izdigao na razinu nacionalnoga brenda. „Dovoljno je otići na mrežnu stranicu www.hlapic.net da se uvjeri u bogatstvo ponude proizvoda i usluga koje nose na sebi Hlapićev lik“, sugerira autor, pa potom niže primjere pozitivne i negativne strane oba dijela sintagme „šegrt Hlapić“...

Zanimljivost pa i nedvojbena atraktivnost autobiografske proze Nede Mirande Blažević Krietzman, naslovljene „Opseg otpora“, nalazi se ponajprije u izrazitoj protežnosti njezine priče, tj. u širenju priče prostorom kojim kao da je autorica željela obuhvatiti čitav svijet. Ali istodobno je iznimnost ove autobiografije i u izrazito razvijenom, no i kontroliranom, sadržajnom sloju iste priče, dakle u sadržaju kojim se taj veliki narativni prostor sustavno, umalo nezaustavljivo popunjuje.

Da najprije objasnim upitnik u naslovu, koji sam stavio kao izraz sumnje u zavjet Gorana Tribusona da je knjiga „Vrijeme ljubavi“ doista posljednje njegovo literarno zavirivanje u dane vlastitog djetinjstva. Pisac u Predgovoru izrijekom kaže da je nakon „Ranih dana“ (1997.), „Trave i korova“ (1999.) i „Mrtve prirode“ (2003.) „knjiga koju držite u rukama [Vrijeme ljubavi] završetak te tetralogije, tako da vam mogu sasvim pouzdano obećati da sam s tim stvarima definitivno završio“...