Naslovi u kategoriji

Slađana Bukovac u ovom se narativu postavila kao izrazito angažirana autorica nadmoćnoga pripovjedačkog ega. Čini se da se najbolje osjećala u ulozi autoritativna naratora koji britko esejistički i poetiziranim diskursom lucidno komentira pa i tumači situacije, postupke i značajeve; posljedica je takva samouvjerenoga „gospodarenja“ tekstom svojevrsno kočenje priče (npr. višestruke i intrigantne kriminalističke zagonetke ostaju na rubovima događanja), jer priča nema slobodu prirodnoga razvoja, dijalozi, nerijetko prepričani autoričinim riječima, gube autentičnost...

Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme...

ODGONETAVAJUĆI „ŠUMU“ ZNAČENJA – petoljetka hrvatskoga romana   DUNJA DETONI DUJMIĆ: MALA NOĆNA ČITANJA, Alfa, Zagreb, 2017., 394 str.   …

O Ljerki Car Matutinović ne treba puno govoriti – držim je apsolutnom caricom suvremene hrvatske poezije, uz to sjajna je esejistica, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica, dječja spisateljica, dakle netko tko gotovo čitav život živi književnost i za književnost. Jednom riječju, nezaobilazna je pojava na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni. Njezina je poezija prepoznatljiva jer je romantična, ispovjedna, jasna, zvonka, životna...

Ma kakvo bilo, susjedstvo je uvijek ono što nas omogućuje i što nas ovjerava. I zato ga moramo ne samo osluškivati i s njime komunicirati nego i pratiti ga i upoznavati, s njime živjeti da bismo i sami živjeli. O rasponu tema ovoga zbornika najbolje svjedoči izbor ključnih riječi iz nekoliko naslova: talijansko-hrvatske književne veze, hrvatska književnost u Slovačkoj i Moravskoj, hrvatske i crnogorske književnokulturne veze, hrvatska književnost na makedonskoj ćirilici, pjesnici Hrvati u Boki kotorskoj...

Da bi nam se svidio, ne moramo ovome romanu tražiti značenjske slojeve koji nadilaze inače jako dopadljivo, dinamično i napeto ispričanu priču. Likovi okupljeni u tršćanskom svratištu obični su mali ljudi, ali sa stavovima, ili pak zabludama, o aktualnim političkim, nacionalnim i vjerskim prilikama koje pred drugima zdušno brane. Predočena je i zorna moralna slika toga vremena, poglavito kada je riječ o traumama nastalima zbog potisnutog erosa. Moralnu dimenziju imaju i epizode u kojima izviruje pitanje domoljublja ili odanosti režimu...

Riječ je o izabranim pjesmama uz 60. obljetnicu Gervaisove smrti. Istančana jednostavnost, senzibilnost sjećanja i neposredna percepcija međusobno izvrsno funkcioniraju. Osebujne lirske minijature i duhovito poantirani detalji esencija su Gervaisova čakavskog idioma. Jednom je prilikom napisao: „Sumnjam da bih ikada napisao koji čakavski stih, da nije bilo emigracije“. I nakon tolikih desetljeća otkako je otišao „kud za vazda gre se“, njegove poetske skladbe odzvanjaju lakoćom duhovitih i istinski nadahnutih pjesmotvora.

Nije posrijedi „običan“ kriminalistički roman koji pripada tzv. lakom štivu. Iza jednostavne radnje, opisa i dijaloga krije se puno toga. Posrijedi je knjiga o traganju za životnim smislom, svojevrstan razgovor sa samim sobom, roman koji teži spoznaji nekih životnih vrijednosti; u njemu se postavljaju ključna pitanja o čovjekovoj egzistenciji, našemu „boravku“ na Zemlji, odnosima među ljudima, ulozi ljubavi u našim životima...

Boris Domagoj Biletić i u svojoj se novoj zbirci pjesama pokazuje kao umjetnik riječî koji je sposoban geografiju i morfologiju ljudskoga duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma.

Knjiga „Ljudi ne znaju šutjeti“ podijelila je književnu kritiku. Marko Pogačar i Davor Ivankovac zbirku su ocijenili negativnom ocjenom. S druge strane, Livija je Reškovac o knjizi pisala vrlo pohvalno. Ovim tekstom pokušat ću obrazložiti razloge ove podijeljenosti te ukazati na kvalitativne oscilacije rukopisa neupitno iznimnoga potencijala, ali mjestimično upitne izvedbe. Dojam je kako se iza dijela kritičkih osvrta na ovu zbirku Šojatove krije izvanknjiževna pozadina koju bismo, žestokoj ispolitiziranosti medija usprkos, morali znati zanemariti kada ocjenjujemo estetsku vrijednost teksta.

POHVALA ŽIVOTU I RADU MARIJE CRNOBORI JELENA LUŽINA: MARIJA CRNOBORI, eseji o fragmetima, Istarski ogranak DHK-a, Pula, 2016., 355 str. …

Ugledni hrvatski talijanist, akademik Mladen Machiedo ponovno se našao u hispanskim vodama – nakon prijevoda španjolskih klasika Ramóna Gómeza de la Serne i Pedra Salinasa, objavio je prijevod pjesama, lirskih proza i misli španjolskoga nobelovca Juana Ramóna Jiméneza...

U času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.

Može se reći kako novi pjesnički rukopis Gorana Rema u kontekstu njegova opusa donosi bitne novosti na stilskome području, i to u oblikovanju subjekta, teme i forme, dok je kreiranje označiteljske razine i dalje mjesto prepoznavanja removskoga jezika – uživanja u igri elastičnošću jezičnoga znaka.

Sva četiri prvoosobna pripovjedača zatočenici su svojih prostornih kobi s kojma se nose kako znaju. Isprepleteni naracijski tijekovi preslika su kaosa zbog podvojenih osobnih i kolektivnih percepcija zbilje te u rastočenim i sablasno netransparentnim scenskim postavima; u njih stoga prodiru elementi tzv. magijskog realizma. Ljudsko je okruženje nerijetko tajnovito pa i sablasno, s maglama koje izjednačuju krajolike, stvari, pojave, ljude.