Naslovi u kategoriji

Obrazloženje dodjele Nagrade „FRAN GALOVIĆ“ 2018.   Na ovogodišnji natječaj za Nagradu Fran Galović za najbolju knjigu na temu zavičaja …

DAMIR BARBARIĆ i JELENA LUŽINA (foto: N. Lazarević, „Glas Istre“) OBRAZLOŽENJE NAGRADE   Nagrada „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu …

Ovim sam uvidom pokušao ukazati na izniman Jendričkov autorski pothvat u koji sam, iskreno govoreći, pomalo sumnjao. Razlog sam tomu vidio u „doajenovoj“ hiperprodukciji te u nedavnom čitanju rukopisa „Apostolke“, koji sadrži niz dobrih, ali i podosta neuspjelih tekstova, što je trebalo upaliti autorski alarm... Pa ipak, ključnom se ovdje pokazala selekcija tekstova. Pred nama je, dakle, „Logo/s“, jedan od zanimljivijih naslova naše pjesničke 2018.

Nova zbirka Siniše Matasovića sadrži dovoljno kvalitativno prihvatljivih trenutaka kako bismo je uzeli u ozbiljnije recepcijsko razmatranje. Posezanje za ironijom, groteska i sarkazam, izvedbeno mjestimice izazivaju čitateljevo zadovoljstvo. Česti elementi narativnosti, s obzirom na prozu kao Matasovićev „prirodni“ medij, ne trebaju nas čuditi. Tomu ipak valja dopisati i rijetke, ali upadljive pokušaje oponašanja pojedinih autora (primjerice Roklicera ili Maleša). Matasovićev je pjesnički prvijenac zasad u, brojem knjiga još skromnom, opusu svoga autora neprevladan...

Čini se da je pripovjedačica glavni povod za literarno oblikovanje ove martirijske povjestice pronašla u uopćenoj činjenici o neproničnosti drugoga, u bolećivoj metafizici braka koja podrazumijeva nevidljiv i neprobojan zid razdvajanja i svu paradoksnost međuljudskih nerazumijevanja. Širenju pukotine pridonijelo je nepoštedno rušenje iluzije o zaljubljeničkoj idili zbog koje, prema autoričinu uvjerenju, žena očajava na dnu postojanja i grabi posljednje zrake neke sumnjive slobode nalik samoponižavanju u promiskuitetu...

Uz gotovo renesansni životopis, kojim je obogatila ne samo našu književnu scenu nego i kulturu općenito, Ljerka je Car Matutinović više nego pozvana dati sud o pojedinom djelu, svoju kritičarsku ocjenu i kritički stav. Nije naodmet spomenuti da je jedna od naših najznačajnijih književnih kritičarki iako se u posljednje vrijeme učestalo tvrdi kako u Hrvatskoj više nema književne kritike, odnosno da nema „prave“ književne kritike (riječ „prava“ vjerojatno se odnosi na isticanje onoga što je u nekom djelu loše...).

  ROMAN „IN VITRO“ KORANA SERDAREVIĆ: EKSPERIMENT IRENE TOT, Fraktura, Zaprešić, 2017., 235 str.   Čitajući knjigu Korane Serdarević naslovljenu …

Napisana gotovo „u maniri“ američkih kratkih priča, ova proza donosi i društvenu i intimnu problematiku, no ovdje nazočnu tek u nagovještajima, implicite i s pomoću simbola vladajućih paradigma, a opet je toliko očita i istinita, poput kamenčića koji žulja negdje duboko u cipeli... Nepreuzetnim pisanjem i jednostavnim jezikom, Bužarovska zadire duboko u suvremeni socijalno-psihološki (balkanski) kontekst te, ne težeći tzv. „visokoj“ književnosti, upravo stoga istu možda i doseže. Kao glas nove, surove ali i nježne, ženske poetike.

Riječ je o nepravilnostima u radu tzv. nevladinog sektora, ali i o zloći, porivu za manipuliranjem ljudima, emanaciji moći koja proizlazi iz osobne slabosti, o sadizmu i ponižavanju kao izrazu isticanja hinjene nadmoći, iza koje se zapravo krije svijest o vlastitoj osrednjosti. Istovremeno, ovo je roman o društvenom kameleonstvu; kroz likove pojedinih Dorinih kolegica, autorica piše o spremnosti na dodvoravanje i iskazivanje zadivljenosti spram nadređenih – društveno i politički važnih i moćnih – te na odlučnost u rušenju...

Sibila Petlevski: „Mirjana Buljan tek treba dobiti zasluženu recepciju koja bi je, opravdano, prema vrhunskim dometima njenoga proznoga izričaja, smjestila u plejadu kritički temeljitije obrađenih, vrsnih hrvatskih romanopisaca poput Fabrija, Jergovića ili Daše Drndić, autora koji također, poput Mirjane Buljan, rado i vješto prekoračuju žanrovske granice dnevnika, fikcionalne i ispovjedne proze, povijesti, autobiografije, biografije i memoara“.

Valentovo pjesništvo poglavito tematizira i prokazuje banalnosti modernog svijeta, njegovu posvemašnju trošivost, propalost čovjeka i globalne kulture, imanentnu i pogubnu konzumerističku logiku, opću tehnološku i komercijalističku surogatnost zbiljskog života čiji su oblici poprimili čudovišne razmjere u virtualnim i televizijskim svjetovima. U tom se kontekstu pjesnik također sukobljuje s globalističkim nasrtajima i na samu opstojnost ljudskog identiteta, ali i na trajnu egzistencijalnu ugroženost pojedinca u srazu s nadmoćnom tehnologijom i kaotičnom stvarnošću.

Tko osjeti i iščita strast kojom je ova knjiga napisana, prepoznat će kako je Nobelova nagrada ovome piscu ipak tek – utješna nagrada. Unatoč naslovu knjige, Mario Vargas Llosa i ljudi njemu slični ipak su u suvremenoj politici prije „ribe izvan vode“, dok u vodi spretno plivaju neki drugi plivači. Recimo, crvenokosi Donald Trump, koji možda misli kako je Llosa tamo neki južnoamerički izbjeglica koji želi preskočiti čelični zid...

Zbirka je napisana naizgled vrlo jednostavno, njezina „kuća bitka“ stvorena je uobičajenim jezikom, malim i ograničenim fondom vrlo općenitih, svakodnevnih riječi. Pjesme su kratke, gotovo „malešne“, ton smiren i melankoličan, skoro pa meditativan. Ona je kao površina rijeke u vruće ljetno podne bez daška vjetra, statična, bez titraja na površini. No uronite li u nju, ispod površine iznenadit će vas potpuno nov poetički mikrokozmos, neistražena zemlja...

Unatoč svemu što proživljava glavni junak, unatoč mračnim slikama ratne, ali i suvremene Hrvatske, ovo nije mračna knjiga. Ovo je knjiga optimizma, vjere u čovjeka, vjere u nesebičnost, u prijateljstvo i najprije – u ljubav. Osobna autorova povijest i (is)povijest njegova junaka postaju snažan zalog budućnosti, koja se ne može graditi na zakopavanju onoga što znamo ili posjedujemo negdje u dubinu zemlje, ili podsvijesti, već se i s osobnim dramama i istinama moramo suočiti i dati im „legitimitet“...