Naslovi u kategoriji

Unatoč svemu što proživljava glavni junak, unatoč mračnim slikama ratne, ali i suvremene Hrvatske, ovo nije mračna knjiga. Ovo je knjiga optimizma, vjere u čovjeka, vjere u nesebičnost, u prijateljstvo i najprije – u ljubav. Osobna autorova povijest i (is)povijest njegova junaka postaju snažan zalog budućnosti, koja se ne može graditi na zakopavanju onoga što znamo ili posjedujemo negdje u dubinu zemlje, ili podsvijesti, već se i s osobnim dramama i istinama moramo suočiti i dati im „legitimitet“...

Izraz „čudesan“ treba shvatiti vrlo ozbiljno, čak s respektom, jer su „Pedeset pulastri“ knjiga koja traži upornost i akribiju, vježba strpljenje, a za uzdarje vraća dobru volju i poneki nesvakidašnji osmijeh. I u knjizi „Fildešpanja“, kako je to izjavio Crnoborijev Pust Krnjeva(l), ima „robe za ne virovat“...

Priča o šoferima s terena uokvirena je sofisticiranim uvodnim, odnosno završnim, autorskim razmišljanjima o univerzalnoj krivnji zbog nepodnošljive lakoće gubitka ljudskosti i teškoća pri suočenju s istinom. Pritom autor, otkrivajući i svoju nazočnost u djelu, napominje kako je književna istina neopipljiva, jer se razlikuje od stvarnosti, jer je i ona svojevrsna varka koja teži biti istinitijom od stvarnosti..., ali varka koja ide u korist prevarenoga.

Pristupajući odabranim tekstovima, Lovrenčićeva pretežno slijedi jednostavnu shemu: nakon osnovnih biografskih podataka i informacija o cjelokupnom opusu odabranih autora, naznačuje bitnije tematske i motivske smjernice tekstova, reproducira nacrt fabularnih tijekova, odnosno autorovih poetičkih opredjeljenja, bez znatnijega interpretativnog prodiranja u strukturne ili semantičke slojeve tekstova. Zajednički je nazivnik većine autoričinih sastavaka: impresionistički pogled na tekst, terminološka neopterećenost složenijim teorijskim postavkama, dobronamjerna poticajnost, napose mlađim autorima...

Potreban je afirmativniji pristup liku i djelu Husnije Hrustanovića. Tendencija je u književnom svijetu svojatati pisce i proglašavati ih nacionalnima i onda kad je mnogi među njima uvjereni kozmopolit. Hrustanovićevo djelo skromno je brojem napisanih pjesama, ali kompleksno, i nije moguće grubo presjeći „čvor“ njegova identiteta i tematike. Bude li se na njega gledalo samo kao na hrvatskoga ili samo kao na bošnjačkoga autora, neće dobiti priliku za punu afirmaciju kakvu zaslužuje. On nije samo napola hrvatski, a napola bošnjački...

Centralna nije sama tajna porodične pripovijesti koja je, istina, dovoljno prisutna i provokativna da drži pažnju čitaoca, nego su to u istoj mjeri i pripovijesti koje je uokviruju – ona o Albaniji i njenoj balkanskoj sudbini i pripovjedačeva lična - o grčkim, albanskim i crnogorskim korijenima u njemu. Zato se „Roman o Nikoli“ ne čita „u dahu“ i ne dâ se jednostrano odrediti kao „epska porodična povijest“, nego prije kao intimna, poznata, humana pripovijest o našim bližnjima...

Priče su solidno napisane, rečenice teku glatko i bez zastoja, teme zanimljive i na tragu Bukowskoga (konotacije: pozicija društvenog autsajdera, prezime glavnoga lika, nizanje mizernih poslova, ljutnja na sustav i ljutnja općenito; vulgarnost, stav prema ženama, mizantropija...). Prvi i posljednji dio zbirke najuspjeliji su, srednji tematikom i stilom pisanja nakon nekoliko priča postaje zamoran, pa se ne mogu oteti dojmu kako bi knjiga bolje funkcionirala da pojedine priče iz srednjega dijela nisu uvrštene.

Ovo razmjerno kratko i tematski naizgled jednostavno štivo nuka na to da se pozabavimo mnogo širim okvirom i kontekstom u koji je priča smještena. Posrijedi je tema o iseljavanju koja, dakako, nije nova u književnosti. Autorica uvjerljivo opisuje tešku sudbinu današnjih migranata, točnije žena hraniteljica obitelji, koje su prisiljene otići iz doma i domovine kako bi u tuđini zaradile ponešto za egzistenciju, omogućujući obitelji i sebi koliko toliko dostojanstven život. Osim Hrvatica, tu su još Ukrajinke...

Vrijednost ove teorijske studije monografskoga tipa nije samo u spisateljskoj razboritosti i preglednosti pri elaboriranju i iznošenju građe, u izvrsnoj upućenosti u književnoteorijske modele istraživanja, nego i u disciplini kojom Tin Lemac nalazi ravnotežu između tekstualnih i izvanknjiževnih datosti, u dubini i širini hermeneutičkih uvida u okvirima kojih uvijek istodobno ima na umu pojedinačnost i pjesničku cjelinu, uigran odnos konceptualnih zasada i poetičkih znakova; jer cilj mu je upozoriti na kohezivnost i cjelovitost Pupačićeva opusa...   

Bogat je ovdje svijet referenca i asocijacija na: književnost, glazbu, film, zemljopisne prostore fikcijskoga i stvarnoga putopisanja, doslovna kretanja kroz vrijeme i prostor ili pak „samo“ stranicama svoje i tuđe literature; tu su konotacije na međunarodnu i, još više, tadašnju domaću političku praksu, nevesela iskustva pojedinca i (njegova) naroda, obiteljsku prošlost, na povijest „isuvišne“ (je li suvišno ipak već dovoljno isuvišno?!) jedinke i jednako takva kolektiva izložena vjetrometini Velike povijesti, njenim nekarakternim protagonistima, tvorcima i provoditeljima...

Zbirka „Mutno" Branka Maleša jedan je od boljih pjesničkih naslova domaće proizvodnje tijekom posljednjih godinu dana. Gimnasticiranje jezikom tako svojstveno ovomu autoru mjestimice rezultira antologijskim potencijalom. Pa ipak, teško se oteti dojmu kako ova knjiga kvalitativno zaostaje za ranije spomenutim naslovima istoga autora, čiji je utjecaj na suvremeno hrvatsko pjesništvo izniman. Možda je riječ o mojoj nostalgiji za mladenačkim čitanjima Branka Maleša, napose onima studentskim. No, od nedvojbeno značajnoga, vitalističkog autora i očekivanja su velika te idu u smjeru priželjkivanja...

Riječ je o potkrijepljenu, polemičnu, utemeljenome, uvjerljivu novome čitanju poezije Tončija Petrasova Marovića, ujedno i „ključu za“ ili čitanju „u ključu“, koje računa s novim pristupima novih naraštaja „redovnikā pjesništva“ – kakvim u određenoj mjeri i dimenziji držim i poslanje T. P. Marovića. Pjesnika ovaj izbor, valja se nadati, i praktično vraća središnjoj vrijednosnoj matici hrvatske poezije, otvarajući vrata budućim interpretatorima i interpretacijama.

Nova Jendričkova zbirka, naslovljena „Simulacije“, potvrda je stvaralaštva iznimnoga intenziteta, o čemu osobito svjedočimo tijekom posljednjega desetljeća, poglavito od 2010., kada je u izdanju „Meandra“ objelodanjena opsegom zamašna zbirka „Pacifička kiša nad Kupom“. „Simulacije“ iznova potvrđuju Jendričkove osobite literarne mogućnosti te njegovu, takoreći, teško pojmljivu stvaralačku žestinu. Ne sumnjam kako će autor, izravno komunicirajući putem društvenih mreža, i u narednom razdoblju zadržati osobito razvidnu produktivnost. Za čitanje „Simulacija“ potrebne su i književno-teorijska priprema i zavidna čitateljska kondicija...

Slađana Bukovac u ovom se narativu postavila kao izrazito angažirana autorica nadmoćnoga pripovjedačkog ega. Čini se da se najbolje osjećala u ulozi autoritativna naratora koji britko esejistički i poetiziranim diskursom lucidno komentira pa i tumači situacije, postupke i značajeve; posljedica je takva samouvjerenoga „gospodarenja“ tekstom svojevrsno kočenje priče (npr. višestruke i intrigantne kriminalističke zagonetke ostaju na rubovima događanja), jer priča nema slobodu prirodnoga razvoja, dijalozi, nerijetko prepričani autoričinim riječima, gube autentičnost...

Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme...