Naslovi u kategoriji

Knjiga „Ljudi ne znaju šutjeti“ podijelila je književnu kritiku. Marko Pogačar i Davor Ivankovac zbirku su ocijenili negativnom ocjenom. S druge strane, Livija je Reškovac o knjizi pisala vrlo pohvalno. Ovim tekstom pokušat ću obrazložiti razloge ove podijeljenosti te ukazati na kvalitativne oscilacije rukopisa neupitno iznimnoga potencijala, ali mjestimično upitne izvedbe. Dojam je kako se iza dijela kritičkih osvrta na ovu zbirku Šojatove krije izvanknjiževna pozadina koju bismo, žestokoj ispolitiziranosti medija usprkos, morali znati zanemariti kada ocjenjujemo estetsku vrijednost teksta.

POHVALA ŽIVOTU I RADU MARIJE CRNOBORI JELENA LUŽINA: MARIJA CRNOBORI, eseji o fragmetima, Istarski ogranak DHK-a, Pula, 2016., 355 str. …

Ugledni hrvatski talijanist, akademik Mladen Machiedo ponovno se našao u hispanskim vodama – nakon prijevoda španjolskih klasika Ramóna Gómeza de la Serne i Pedra Salinasa, objavio je prijevod pjesama, lirskih proza i misli španjolskoga nobelovca Juana Ramóna Jiméneza...

U času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.

Može se reći kako novi pjesnički rukopis Gorana Rema u kontekstu njegova opusa donosi bitne novosti na stilskome području, i to u oblikovanju subjekta, teme i forme, dok je kreiranje označiteljske razine i dalje mjesto prepoznavanja removskoga jezika – uživanja u igri elastičnošću jezičnoga znaka.

Sva četiri prvoosobna pripovjedača zatočenici su svojih prostornih kobi s kojma se nose kako znaju. Isprepleteni naracijski tijekovi preslika su kaosa zbog podvojenih osobnih i kolektivnih percepcija zbilje te u rastočenim i sablasno netransparentnim scenskim postavima; u njih stoga prodiru elementi tzv. magijskog realizma. Ljudsko je okruženje nerijetko tajnovito pa i sablasno, s maglama koje izjednačuju krajolike, stvari, pojave, ljude.

Lidija Pavlović Grgić ne slijedi u suvremenoj književnoj produkciji razmjerno popularan model stvarnosne poezije. Njezina poetika počiva na minucioznom stvaranju znakovnih sustava nastalih na složenoj metaforici u kojoj naglasak nije na prezentiranju slika iz vanjskoga svijeta, već unutarnjih (najčešće tjeskobnih) stanja lirskoga subjekta.

Potaknuti naslovom ove proze, pitamo se isprva radi li se ovdje o sadržajima koji proizlaze iz lirskog imaginarija pohranjena u „sjećanju“ neke personificirane šume pune fobičnih simbola ili je pak naglasak na onomu tko pripovijeda o sebi i pritom oživljuje vlastite djetinje strahove izazvane nespoznatljivim prostranstvima iz kojih je poniknuo? Riječ je možda o istodobnom, narativno vrlo vještom združivanju obiju nepoznanica...

Istinski se znalac možda najbolje i najpotpunije otkriva u detalju koji izmiče običnome oku, detalju koji može rasvijetliti ono što je od presudnog značaja za pojedinoga pisca i njegovo djelo. Sve to, zapravo, nije moguće zamisliti bez primarne radosti čitanja i otkrivanja onoga što su drugi napisali, bez ljubavi i zanosa prema književnu stvaralaštvu, bez duboke i istinske potrebe za knjigama, koje za našega autora u pravome smislu život znače.

Ostalo je jedno jedino uporište – sinov grob na Mirogoju. Grobovi su oduvijek bili svjedoci života. Stoga je objašnjivo zašto su četnici groblja razarali s posebnim užitkom. Trebalo je dokazati da tu život nije postojao. Bez smrti kao posljedice nema ni života.

Ovo su urednički odlično odabrane koordinate; pjesnikinje poetskoj gradbi pristupaju s iznimnim respektom prema supstancijalnoj formi pjesme kao ritmizirane sinestezijske kreacije. Osviješteni momenti tekstovne figuracije unose se osjećajem za mjeru, izbjegavanjem redundancije, ali i dostupnošću spontanosti koje nam se takvima čine (jer ih izazivlju rime, asonance, aliteracije?), dok to mogu biti i ne baš ad hoc domišljene strukture. Nazorovska sprega forme i sadržaja, povezanost intencije i ostvarenja – a stari bi strukturalisti još rekli označitelja i označenog...

Napisao je Delimir Rešicki knjigu jednostavnu i duboku, majstorskim stilom, stilistički (postmoderno) minimalističku, ali zato pjesnički iznimno bogatu. Pjesme su duboke i višeznačenjske, proročanske i mudre, prepune referencija na religiju (anđeo smrti, kadiš, molitve...), filozofiju (Heidegger, Heraklit, Nietzsche, Benjamin...), rock-kulturu (Bowie, Sinead O’Connor, Cohen...), književnost (Blake, Esterházy, Maruna...), slikarstvo (Brueghel, Kipke, Knifer...), mitologiju i film, pa s posvetama i autorovim fotografijama pružaju cjelovit i jedinstven umjetnički doživljaj.

Uistinu je teško nakon uspješnice kakav je „Tigar“ (po mome mišljenju ipak najbolje Bilosnićevo ostvarenje) napisati nešto jednako dobro. Ali, izgleda da je moguće. Upravo to dokazuje ova zrela zbirka pjesama o tijelu, koja sažima pjesnikove bogate spoznaje i nemala životna isustva. Tematikom i načinom pisanja, kao i mnoštvom mogućih tumačenja ovoga jedinstvenog djela, Bilosnić je još jednom dokazao kako pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije.

Matičević razvija svojevrsnu argusovsku poziciju, te vidi i ono što je desno i lijevo, što stoji u tekstualnoj podstavi, a što u autorskim pretenzijama i možebitnim nakanama. Njegov kritičarsko-esejističko-suautorski sud najčešće je izrečen eliptičnom metaforom ili sažetkom autorskih napora.