Naslovi u kategoriji

Samom činjenicom da je odabrao najradikalniju dekadu svoga života, Brezinščak svojoj domovini nameće obvezu propitivanja povijesnih slabosti hrvatskoga društva i nacionalnoga bića, iskoračenog, najbolje je reći naglo, u labirinte (ne)ostvarivih demokratskih vrednota. Referirajući se na fragmentarne zapise iz ciklusa Moje razgolićeno srce, Ch. Baudelairea, Z. Zima drži kako bi ovaj pamćeni francuski pjesnik mogao biti ključ za čitanje romana Traganje za samim sobom. Složio bih se, ali samo u beogradskom izdanju. U aktualnom, dopunjenom, tu bih radije rekao – glava jedno, tijelo drugo – Hiron, inteligentan, civiliziran i ljubazan, stručnjak za umjetnost, jarac i kotrljan zajedno. Zašto bi netko bio samo prč, a neposvećen bogu Sunca. Zapravo, i ne znam što to treba ljudima: za zlato će izopćiti, ubiti, ispirat će rijeke, a ne znaju da žensko tijelo sadrži šest puta više zlata od muškoga. Dobro došli u budućnost!  

Kao važan svjedok ne samo svoga autora, a time i svjedok vremena jedne i dalje prestižne književne prakse, najnovija Primorčeva knjiga poželjan je i dobrodošao orijentir svakome istraživaču i/li slučajnom namjerniku na putu kroz modernu hrvatsku prozu dok u našem „vrlom novom svijetu“ bujaju strahovi što od umjetne inteligencije, što od političkih huligana i avanturista. Pisana jasno i jednostavno, moderno i angažirano, i ova (u međuvremenu Nagradom „Julije Benešić“ za kritiku ovjenčana) knjiga Strahimira Primorca ide u red onih koje doista ne samo da čuvaju „vjeru u priču“, nego je i prenose s punim povjerenjem u onoga tko priče javno čita.

Zweigovo samoubojstvo 1942. godine u Brazilu ne bismo trebali čitati kao poraz intelekta, nego kao izraz dubokog očaja čovjeka koji više nije prepoznavao svijet u kojemu je odrastao i živio. „Jučerašnji svijet“ stoga postaje elegijom, ali i moralnom opomenom: brzinsko upozorenje na to kako se urušavaju vrijednosti koje držimo neupitnima.

U snažnoj napetosti između želje i razočaranja ruše se stereotipi i dovode se u pitanje sentimentalni obrasci. Zapisi 100 slomljenih žena i jedna podmetnuta jabuka neizravno govore o društvenoj površnosti, banalnosti i ispraznosti, a zaoštrenije u zapisima-groteskama: o skrivenom, potisnutom, tabuiziranom, kao što su ljudske mane (ne samo ženske), seksualni poticaji, unutarnje sjene i nezadovoljstvo međuljudskim odnosima. O tankoj niti visi razlika između jabuke u simboličnom značenju i slomljenih žena u stvarnosti. U inverziji naslova ovoga prikaza uspostavlja se kritička ravnoteža između temeljnih ljudskih osjećaja razočaranosti i ljubavi, temeljnih autorskih prijepora između riječi i njihova izbora, te stvaranja književna djela kao nove dimenzije stvarnoga svijeta.

Čapekova priča o stroju koji ima gotovo apsolutnu moć i koji čovječanstvo dovodi do ruba propasti danas se vjerojatno prije čini kao skorašnji scenarij stvarnoga svijeta nego kao puka znanstvenofantastična spekulacija. Bila je to, sve u svemu, pomalo vizionarska slika. Za Čapeka to i nije bilo naročito neuobičajeno, kao da mu je vizionarstvo nekim čudom bilo urođeno. No nije. Ono je proizlazilo iz njegovog akribičnog odnosa prema aktualnom svijetu koji je pomno secirao, da bi zatim u književnim tekstovima svoja opažanja, poput kakvog dobro istrenirana prognostičara, zapanjujuće pronicljivo projicirao u budućnost.

U upornosti toka Krasznahorkai podsjeća na Becketta, ali dok Beckett ostavlja prazninu, ovdje je riječ o svijetu prezasićenu smislom, pravilima i značenjima, svijetu u kojemu rutinska normalnost može biti opasna koliko i spektakularno nasilje... Krasznahorkai je rijedak pisac koji suvremenom svijetu ne govori ono što želi čuti, nego ono što mora čuti.

Idejnotematski sloj sastavljen je od meditacija života na otoku i intimističkih situacija lirskoga subjekta i lirske junakinje. Obje kategorije počivaju na izrazitoj refleksivnosti i samorefleksivnosti. Refleksivnost se tiče univerzalija i svijeta kao prirode i kozmosa, samorefleksivnost je antropološke i intimističke naravi, dok je intimizam (ljubavna situacija lirskih aktera) također prisutan u većemu dijelu pjesama.

Nije teško složiti se kako je psihičko i fizičko nasilje nad djecom, usto i posljedice koje ono ima na njihov unutarnji svijet i odnos prema okolini, vrlo aktualna tema, možda aktualnija no ikada. U tom je smislu hvalevrijedno autoričino nastojanje da u čitateljā izazove dodatnu osjetljivost za tu problematiku. Međutim, roman je u pristupu i obradi teme nerijetko banalan, neki su događaji nedovoljno rasvijetljeni ili su, iz nekog „zagonetnog“ razloga, samo načeti, a likovi slabo razrađeni.

Osobitost pjesništva Loredane Bogliun, poglavito u ovoj višejezičnoj inačici (vodnjanski, žminjska čakavica, hrvatski književni i talijanski književni) naslovljenoj In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, čini se najvjernijim izrazom privrženosti vlastitim korijenima, prepoznatljivima već na prvi pogled u istarskoj zemlji i u seljačkom nasljeđu predaka. To se prirodno i nužno pretače u brižno njegovanje jezika tȇ zemlje i tih ljudi – istriotskog vodnjanskoga – u sretnoj povezanosti formalne elegancije, jasnoće izraza i izvorne nevinosti kojom tekst pruža suzdržanu lepezu simboličnih odraza.

Djelo je namijenjeno akademskoj publici iz prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, ali i svekolikoj kulturnoj javnosti, osobito naklonjenoj tekstovima o prošlosti Pule i Istre s naglaskom na odnos tradicije i suvremenosti. Knjiga će imati široku recepciju ne samo u znanstvenim krugovima akademske javnosti, već i među mnogim zainteresiranim poklonicima izvrsno napisane kritike i dekonstrukcije paraznanstvenih mitologema i pseudoznanstvene nove kulture površnosti i gubitka ranga.

Iz opsežnih Kramarićevih elaboracija posve je razvidan zaključak, bilo da je izrijekom apostrofiran ili pak implicite sugeriran, da su se u aktualnoj stvarnosti hrvatski komunisti, kao vladari/gospodari društva, ponašali kao mađaroni, a da je jugoslavenstvo, bez kritičke provjere, kako to sugerira restitutivna nostalgija, kancerogena ideja u nacionalnom tkivu. Ta (za hrvatsku vladajuću stvarnost) heretična misao svakako neće proći bez odjeka, koliko god joj je teško poreći argumentaciju. Nema sumnje da će umrežena ideološka pera autoru prilijepiti etikete za koje, siguran sam, ima pripremljen odgovor.

Nije li vraćanje ujedno i povratak u neku tajanstvenu ugodu, na stanovit način i dolazak u zrelost života? Ne idealizira se prošlost nego zadovoljstvo sjećanja na drugog sebe, ali bez patetike. Nostalgija je intelektualni, psihološki i poetski proces. ... Pjena brzih oblaka zbirka je kojom se Boris Domagoj Biletić čvršće afirmirao u hrvatskoj poeziji, u njoj se mogu prepoznati uglavnom sve globalne značajke pjesnikova opusa, pa je i to ostavilo trag na njenoj auri. Zato daljnje djelovanje ove ponovljene Biletićeve zbirke prepuštam obnovljenom čitaocu, lectoru renovatusu. Čitanje iznova uvijek iznenađuje, pokreće i čitaoca i čitanje. Knjiga će tada biti, postati otvoren poetički prostor, izmijeniti se u individualnoj vizuri kojoj je i namijenjena.

Već razmjerno poznat kao pjesnik razvijene erudicije i svestranog rječnika, Koprić ovom zbirkom čitateljstvu pruža riječi iz nazivlja prirodoslovnih i tehničkih znanosti, kojima predočuje sve beznačajnijeg pojedinca i dehumanizaciju svijeta. Autor koristi brojna stilska sredstva, najčešće figure misli: retoričko pitanje, antitezu, apostrofu, paradoks i ironiju; trope: metaforu, antifrazu te vrlo razvijenu i izvornu poredbu, a figurama dikcije ritmizirao je tekst: anaforama, igrama riječi, aliteracijom i asonancom. Zbirka ima tjeskobnu intonaciju, ali sadrži i vedre te humorne naglaske. Može je se razumjeti i prihvatiti kao hibrid neoegzistencijalističke, neobarokne i suvremene distopijske književnosti.

Umjetnost ne smije biti iluzija, Andrea slijedi Mimovu ideju kiparstva, a zašto nam je potrebna, i kako funkcionira, odgovorit će ovom sjajnom knjigom s margine svijeta, s ruba samog Dantea, onoga tamo limba pakla, gdje žive neživi, gdje Sunce zalazi za onim dalekim, sad već nedohvatljivim vrhovima humanističke obrazovne znanosti, gdje će jutro nasrnuti na nas u sablasnoj tišini ovisnosti o tehnologiji, i njenoj nesigurnosti, i društvenoj nepovezanosti. Glad pisca pokušava pronaći odgovor na zajednička pitanja, povijesna, tautološka, nebitno, koja suvremeni život istražuju kao umjetnost pretpostavljenu potrebama ljudi, stvarajući nov prostor za odgovore na stanja što izazivaju patnju, stanja u kojima raspoznajemo sebe: zašto smo bistra djeca sužene financijske moći? Obilježavanje granica takva prostora u aktualnom romanu čin je svjesne ljubavi koja spoznaje da su njene potrebe jednako toliko važne koliko i onih oko nje same. Viola, žena biblioteke, koja se neće baviti politikom, na kraju u politici završava.

Živimo u svijetu globalnih nizbrdica, kad se sve gubi u nečemu što i ne zna što je. Demencija, ovisnost, melankolija? Znaš, živ si, a život ti je razoren, ništa više ne pamti. Jon Fosse konstruirao je roman traume, i pripisao ga ambijentalnosti koja supermena bežične veze sa svemirom ima otrijezniti, prizemljiti, spustiti na razinu zahodske daske. To si što jesi, i što čekaš, sprijeda i straga. Ne brinem se, ne zabrinjava me toliko što moram čekati, već to što i svi šupci, gadovi, čekaju!