Naslovi u kategoriji

Osnovni ton poezije Miljenka Stojića strogo je osoban. Poetsko-prozni govor, u kojemu najprije naziremo prozni tekst pa tek onda poeziju, jasan je, razgovijetan i upečatljiv. Premda se često sve čini poznatim i proživljenim – te preko toga prelazimo ne osvrćući se, Stojićeve pjesme čine da zastanemo i promislimo o naoko banalnim stvarima. Tu je dubina. Taj način kako tražimo-izražavamo svrhu življenja u prolaznosti, kako doživljavamo svoju povezanost s darovanim nam vremenom, svoju povezanost s drugima...

Posrijedi su istrišci djetinjstva i nepotpune mladosti, vizura djeteta u očima odrasla i iskusna čovjeka koji se upušta u pustolovinu u kojoj oživljuje sama sebe kao djeteta i nesvršena gimnazijalca. Baš onakva kakav je bio kad je poslan na Goli otok… o čemu ne doznajemo ništa, kao ni o tolikim prevažnim događajima koji su slijedili u zrelijoj Stamaćevoj dobi. Kakvo bi tek to štivo bilo!...

Premda autorski nedovršene, obje knjige tvore bitan prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu i suvremenoj hrvatskoj memoaristici. Unatoč svoj elegičnosti i sjeti, zrače posebnom vedrinom, zrcale svjetlost poput kristalne kocke ujevićevske vedrine, promiču tankoćutnu, a ozbiljnu, krhku, a stamenu osobnost zrela i mudra duhovnoga čovjeka...

Premda je riječ o prvoj zbirci, osjećam kako je ovdje iskustvo preteklo knjigu. Ružica Miličević, svestrana stvarateljica i iskusna žena zrele dobi, dala nam je svoje poetsko pletivo u ruke kako bismo ga čitali jednom ili više puta. Uza nj plakali i smijali se istovremeno. Prisjećali se vlastitog ili govorili o tuđem iskustvu. Zagledamo li se opet samo u naslov, zaboravit ćemo ono najvažnije. To da smo zaboravili predstaviti se...

Ove priče držim vrlo uspjelim uživljavanjem u sliku jednoga vremena čiji plamičak još uvijek tinja u malome gradu ravnice. Likovi svima poznati, a tako svoji, oživljeni su autentičnim govorom, a čitatelj doista može uživati u pripovjedačevim opisima i jedinstvenoj atmosferi subotičke Istarske ulice...

Mješavinom optimističnoga pesimizma Faulerovoj je pošlo za rukom ispisati gorko-sladak obračun s izgubljenim vremenom, u čijoj će se depresivnosti čitatelj možda katkad gušiti, ali koja je ispripovijedana vještim i neusiljenim glasom, i u kojoj je naglašena tragičnost izbalansirana humorom, parodijskim odnosom prema svijetu te neprestanom – mora se priznati i zabavnom – jezičnom vrckavošću...

Miroslav Kirin: Babanija (sred ba-ba-banije pjevaju baobabi), Zagreb, Ljevak, 2021., 208 str.   Čitam s grafitnom olovkom u ruci, valjda oduvijek jer …

Pomišljam tjeskobno: tȁ nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna groboslovnica, zajebantski, 'iz poluzaborava', koučerski, jetko, kao za radionicu pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, 'Teškim ljetima' nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednje slobodno u(s)mjeriti po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju (i) grobnu mjeru...

Autorica spaja nemoguće, povezuje imaginarno, fantastično, filmično, teatralno, dolazi do zbrajanja krhkosti, a podignuti dijelovi cjeline povezuju se u jedno biće...

Ova zanimljiva priča ispričana je u duhu najboljih pisaca povijesnih romana. U njoj možemo uživati i zabaviti se, ali i provjeriti znanje iz srednjoeuropske i hrvatske povijesti...

Nova zbirka poezije Jasminke Domaš novi je doseg poetsko-filozofske mudrosti i zrelosti ove autorice, o čijoj su poeziji i proznim tekstovima, te ukupnom umjetničkom i inom angažmanu, progovorili mnogi kritičari, pjesnici, nakladnici, znanstvenici i čitatelji. Ovom knjigom autorica se potvrđuje kao poseban, izvoran lirski glas, na tragu njenih ranijih zapaženih zbirki. Ovdje progovara lirski subjekt, pjesnikinja koja „u sebi nosi(m) tisućljetne naslage tišine“...

Ljubav je motiv čitave zbirke, ali ovdje je ljubav u prvom licu. To je ona ljubav za koju Borges kaže da je jedini način kojim se mjeri vrijeme. Biti s tobom ili ne biti. To je ona ljubav koja mijenja dragulje za trešnje, koja se skriva u jabuci na dnu poštanske torbe, po kojoj se iz šetnje vraća mokrih ramena, pokrivajući onoga koga nema... pa se tako u konačnici može prepoznati, na primjer, u djeci.

Nažalost, u ovoj ograničenoj recenziji nismo stigli referirati se na iznimno važan odnos Mlakić vs. Andrić, koji je bitan za razumijevanje ovoga romana, njegovog „imaginativnog svijeta“, koji između inoga i nastaje kao refleksije na veći dio Andrićeva opusa! I ovaj smo se put mogli uvjeriti da J. Mlakić umije ne samo čitati nego i fingirati i Andrićev jezik, i Andrićeve teme, i Andrićeve političko-etičke stavove, i Andrićeve likove...

Mlakiću treba skinuti kapu zato što je na kreativan način „oživio“ istaknute zagovaratelje i atmosferu stare fratarske Bosne, ali i samog Ivu Andrića, na kraju krajeva i ono što ih povezuje, a to je ideja suživota, tolerancije i dijaloga. U te vrijednosti još malotko vjeruje, a još ih manje primjenjuje. Današnji svijet opterećen različitim podjelama ide posve drugim smjerom, odbacujući ideju multikulturalnosti kao nemoguću. Nasuprot tome, Mlakić nam svojom knjigom pokazuje da za to nije potrebno mnogo...

Knjiga se čita brzo, da ne kažem lako, a to ne navodim kao odliku. Stil je korektan, u duhu „lijepoga pisanja“ iz najboljih školskih zadaća, ali u književnom je smislu bezokusan, svačiji koliko i ničiji... Ovome romanu svojstven je izostanak prepoznatljivoga stila, autentičnog rukopisa, kao i nerijetko šepava uvjerljivost. Čita se kao divlja centrifuga emocija i životnih potresa, praćena gomilanjem klišeja, stereotipnim i pojednostavljenim viđenjem svijeta te poroznom psihološkom razradbom likova...