Naslovi u kategoriji

Nije teško složiti se kako je psihičko i fizičko nasilje nad djecom, usto i posljedice koje ono ima na njihov unutarnji svijet i odnos prema okolini, vrlo aktualna tema, možda aktualnija no ikada. U tom je smislu hvalevrijedno autoričino nastojanje da u čitateljā izazove dodatnu osjetljivost za tu problematiku. Međutim, roman je u pristupu i obradi teme nerijetko banalan, neki su događaji nedovoljno rasvijetljeni ili su, iz nekog „zagonetnog“ razloga, samo načeti, a likovi slabo razrađeni.

Osobitost pjesništva Loredane Bogliun, poglavito u ovoj višejezičnoj inačici (vodnjanski, žminjska čakavica, hrvatski književni i talijanski književni) naslovljenoj In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, čini se najvjernijim izrazom privrženosti vlastitim korijenima, prepoznatljivima već na prvi pogled u istarskoj zemlji i u seljačkom nasljeđu predaka. To se prirodno i nužno pretače u brižno njegovanje jezika tȇ zemlje i tih ljudi – istriotskog vodnjanskoga – u sretnoj povezanosti formalne elegancije, jasnoće izraza i izvorne nevinosti kojom tekst pruža suzdržanu lepezu simboličnih odraza.

Djelo je namijenjeno akademskoj publici iz prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, ali i svekolikoj kulturnoj javnosti, osobito naklonjenoj tekstovima o prošlosti Pule i Istre s naglaskom na odnos tradicije i suvremenosti. Knjiga će imati široku recepciju ne samo u znanstvenim krugovima akademske javnosti, već i među mnogim zainteresiranim poklonicima izvrsno napisane kritike i dekonstrukcije paraznanstvenih mitologema i pseudoznanstvene nove kulture površnosti i gubitka ranga.

Iz opsežnih Kramarićevih elaboracija posve je razvidan zaključak, bilo da je izrijekom apostrofiran ili pak implicite sugeriran, da su se u aktualnoj stvarnosti hrvatski komunisti, kao vladari/gospodari društva, ponašali kao mađaroni, a da je jugoslavenstvo, bez kritičke provjere, kako to sugerira restitutivna nostalgija, kancerogena ideja u nacionalnom tkivu. Ta (za hrvatsku vladajuću stvarnost) heretična misao svakako neće proći bez odjeka, koliko god joj je teško poreći argumentaciju. Nema sumnje da će umrežena ideološka pera autoru prilijepiti etikete za koje, siguran sam, ima pripremljen odgovor.

Nije li vraćanje ujedno i povratak u neku tajanstvenu ugodu, na stanovit način i dolazak u zrelost života? Ne idealizira se prošlost nego zadovoljstvo sjećanja na drugog sebe, ali bez patetike. Nostalgija je intelektualni, psihološki i poetski proces. ... Pjena brzih oblaka zbirka je kojom se Boris Domagoj Biletić čvršće afirmirao u hrvatskoj poeziji, u njoj se mogu prepoznati uglavnom sve globalne značajke pjesnikova opusa, pa je i to ostavilo trag na njenoj auri. Zato daljnje djelovanje ove ponovljene Biletićeve zbirke prepuštam obnovljenom čitaocu, lectoru renovatusu. Čitanje iznova uvijek iznenađuje, pokreće i čitaoca i čitanje. Knjiga će tada biti, postati otvoren poetički prostor, izmijeniti se u individualnoj vizuri kojoj je i namijenjena.

Već razmjerno poznat kao pjesnik razvijene erudicije i svestranog rječnika, Koprić ovom zbirkom čitateljstvu pruža riječi iz nazivlja prirodoslovnih i tehničkih znanosti, kojima predočuje sve beznačajnijeg pojedinca i dehumanizaciju svijeta. Autor koristi brojna stilska sredstva, najčešće figure misli: retoričko pitanje, antitezu, apostrofu, paradoks i ironiju; trope: metaforu, antifrazu te vrlo razvijenu i izvornu poredbu, a figurama dikcije ritmizirao je tekst: anaforama, igrama riječi, aliteracijom i asonancom. Zbirka ima tjeskobnu intonaciju, ali sadrži i vedre te humorne naglaske. Može je se razumjeti i prihvatiti kao hibrid neoegzistencijalističke, neobarokne i suvremene distopijske književnosti.

Umjetnost ne smije biti iluzija, Andrea slijedi Mimovu ideju kiparstva, a zašto nam je potrebna, i kako funkcionira, odgovorit će ovom sjajnom knjigom s margine svijeta, s ruba samog Dantea, onoga tamo limba pakla, gdje žive neživi, gdje Sunce zalazi za onim dalekim, sad već nedohvatljivim vrhovima humanističke obrazovne znanosti, gdje će jutro nasrnuti na nas u sablasnoj tišini ovisnosti o tehnologiji, i njenoj nesigurnosti, i društvenoj nepovezanosti. Glad pisca pokušava pronaći odgovor na zajednička pitanja, povijesna, tautološka, nebitno, koja suvremeni život istražuju kao umjetnost pretpostavljenu potrebama ljudi, stvarajući nov prostor za odgovore na stanja što izazivaju patnju, stanja u kojima raspoznajemo sebe: zašto smo bistra djeca sužene financijske moći? Obilježavanje granica takva prostora u aktualnom romanu čin je svjesne ljubavi koja spoznaje da su njene potrebe jednako toliko važne koliko i onih oko nje same. Viola, žena biblioteke, koja se neće baviti politikom, na kraju u politici završava.

Živimo u svijetu globalnih nizbrdica, kad se sve gubi u nečemu što i ne zna što je. Demencija, ovisnost, melankolija? Znaš, živ si, a život ti je razoren, ništa više ne pamti. Jon Fosse konstruirao je roman traume, i pripisao ga ambijentalnosti koja supermena bežične veze sa svemirom ima otrijezniti, prizemljiti, spustiti na razinu zahodske daske. To si što jesi, i što čekaš, sprijeda i straga. Ne brinem se, ne zabrinjava me toliko što moram čekati, već to što i svi šupci, gadovi, čekaju!

Specifičnost ove zbirke priča je i to da su pisane biranim književnim jezikom i narječjem područja koje se opisuje. Neki su opisi pravi mali književni biseri. Radnja je dinamična, brzo se smjenjuju raznovrsni, ponekad neobični, ali u svakom slučaju zanimljivi događaji. Autor piše lako i vješto kombinira stvarnosne elemente s bogatom maštom i fantazijom svojih sunarodnjaka. Štivo mogu preporučiti za čitanje i stoga kako bi se kroza nj upoznalo jedan kraj i spoznalo da, iako zauvijek prošlo, određeno vrijeme vječno živi u nama.                  

Zbirkom Oko-kolodvor Lana Derkač odgovorila je na destrukciju koja je pogodila ljude i građevine u prirodnim katastrofama tijekom 2020. godine i nadalje, te inventivnošću i imaginacijom poetskoga diskursa kao psihološkim obrambenim mehanizmom prebrodila društvenu i intimističku traumu zbog poraznoga zbivanja u realitetu. Moć poezije uz moć ljubavi i harmoničnog odnosa između muža i žene zadivljuju čineći ovu zbirku humanom i svijetlom.

Nema sumnje da je svaka Rošinova sličica podatna za dublju raspravu ili barem za dobar esej ili književnu vinjetu. Ne zadovoljavajući se tek njihovim nabrajanjem, svoj prilog Rošin uokviruje dopadljivim stihovima, s vedrom dosjetkom, kalamburom ili duhovitim poantama i komentarom kao prepoznatljivim ruhom, koje mogu čitati gotovo svi: od djece koja vole šarmantnu zvučnost i igrivost, do poglavito starijih koji u njihovim slikama mogu osluškivati dublji smisao i poruke.

Knjiga STROJ ZA DUŠU i drugi paradoksi kulture ne podilazi čitatelju nego ga iskušava, ne nudi gotovu istinu nego otvara pitanja. Poticajna je i kao izazov kritičkome mišljenju, nuka na promišljanje i poziva na dijalog. U najboljoj tradiciji hrvatskoga eseja, kao jakoga žanra naše književnosti, Boris Beck privlačnim književnim stilom potvrđuje da ogled ostaje važan književni žanr, iako u medijima prilično potisnut, svojevrsni laboratorij duha koji tumači zbilju.

Sastavljen u povodu 500. obljetnice smrti Velikoga Imena, ovaj zbornik zavrjeđuje pozornost svekolike nacionalne i kulturne javnosti. Držim da je to najmanje što hrvatska kultura duguje Velikanu koji se neprolaznim djelom i hrvatskim imenom i jezikom i trajno i obvezujuće upisao u svekoliku baštinu nacionalnoga i europskoga kulturnoga i civilizacijskoga zajedništva.

Dišite! Držim povratak ključnom porukom čovječanstvu koje se ne bismo smjeli postidjeti ni u najluđem scenariju propasti Zemlje. Poruka, snažna kao i udaljenost do nje. Roman, s pravom na većinski udjel kolača književnoga svemira. Vraćam se novinaru „debilu“, i ja sam, i MacInnes je taj debil što još uvijek pokušava pisati vjerujući da je važno iskazati svoj stav i promijeniti stvari oko sebe nabolje, barem pisanjem na, u ovom slučaju, meni bitnom portalu.

Od prve do najnovije knjige, rockersko-punkerske bijele buke zbirke Malo prije svega odavno smo, riječ je o istom neusporedivom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu, ali i o, kako autor kaže, jedanaest različitih mrtvih autora koji su ostali iza svake od njih...