Naslovi u kategoriji

Roman nije samo rano književno proročanstvo o našem digitalnom dobu u kojem svakodnevno na Instagramu ili TikTok profilima pažljivo „kuriramo“, montiramo i ponavljamo vlastite idealizirane životne petlje. On je moćno povećalo kojim Bioy Casares dubinski promatra našu egzistencijalnu sudbinu. Kada se biološki život ugasi, budućnosti više nema; sve što je moglo biti nepovratno postaje ono što je bilo, a naš život ostaje tek završena, statična snimka u skladištu vremena. Pitanje koje Bioy ostavlja na kraju knjige mnogo je čudnije, jezivije i dublje od pukog tehnološkog pitanja...

Roman se svrstava u suvremenu hrvatsku prozu koja povezuje lokalni imaginarij, ljubavni zaplet i promišljanje baštine. Vrijedan je pozornosti zbog načina na koji autorica književno aktivira Jastrebarsko, pretvarajući ga u nositelja identitetskih, emotivnih i povijesnih značenja. Temeljna je ambicija djela afirmacija baštine, no tekst istodobno funkcionira i kao ljubavna priča, meditacija o sjećanju te kulturno-povijesna proza. Upravo se u toj vjeri u trajnost mjesta, priče i ljubavi potvrđuje temeljni smisao romana: zavičaj nije samo prostor koji se pamti, nego iskustvo koje se uvijek iznova književno osmišljava.

Zbirka otvara prostor za teme koje suvremena domaća proza nerijetko zapostavlja. Likovi koji su zbog nepravde, trauma ili bolesti potisnuti na marginu društva rjeđe pronalaze mjesto u modernoj literaturi, koja se češće okreće pristupačnijim motivima. Izostankom takvih sudbina iz književnoga fokusa pojedinci postaju dodatno izolirani, a proza propušta analizirati sustav koji umjesto podrške nudi marginalizaciju. Stoga ova knjiga usmjerava pažnju na humanističku ulogu književnosti i naglašava potrebu za društvenom empatijom.

Život nakon Kafke nije i istovremeno jest roman o Kafki – nije ako se uzme u obzir autoričina namjera, ali jest kad se sagleda krajnji rezultat. Jer Kafka se prikrada poput duha iz boce iza svakog „ugla“ ovog romana, vreba iz svakog njegova grma, i sve – ili barem znatan dio toga – o čemu se u romanu pripovijeda motivirano je izvanjski, odnosno Kafkom.

Obitelj sastavljena od jednog zbunjenog udomitelja i neobičnog nećaka itekako može funkcionirati. Kada su naklonost i želja za dijeljenjem iskreni, strahovi ne mogu uništiti veze.

Ovo je knjiga o moći i nemoći ljubavi – i o moći poezije da sve te faze preobrazi u umjetnički cjelovit, stilski virtuozan izraz.

U povodu odlaska Veljka Barbierija (Split, 1950. – Makarska, 2026.)... 

70 godina filma pod zvijezdama u Puli nepotrebna je (foto)monografija! Od grafičke nečitljivosti, vizualne i fotografske neprepoznatljivosti, preko pretencioznih uvodnika, ponajviše nesvrhovitih, sadržajno i tematski promašenih tekstova, festivalske statističke gnjavaže, suhoparnih popisa nagrada, vrlo dobroga pogovora do blijede bibliografije... Sve zajedno daleko je ispod značaja koji zaslužuje šarolika povijest Puljskoga filmskoga festivala u njegovu gradu. Iz takve koncepcijski nepromišljene i posve amaterski uređene monografije ne saznajemo ništa o povijesti Festivala što već nismo znali, a podosta toga što smo otprije znali nije uvršteno, i ne saznajemo, što svaki zainteresirani znatiželjan čitatelj očekuje... Kako je i koliko je ova knjiga zapažena i prihvaćena u javnosti, napose u hrvatskoj filmskoj zajednici i gradu Puli, govori činjenica da nakon gotovo tri godine od njezina objavljivanja nije izašla niti jedna ozbiljnija recenzija ili kritički prikaz (osim standardno afirmativnih novinarskih osvrta prilikom predstavljanja i nekoliko panegiričkih intervjua) do ovoga. Sve u svemu, nimalo jeftina (foto)monografija ugledala je svjetlo dana, a nije trebala. Bačeni festivalski novci, ili u puljskom (puležanskom), ali ne talijanskom, prijevodu: škoda festivalskih šoldi.

Ovo djelo od čitatelja ne traži da dođe do jasnog zaključka, nego da promijeni način na koji podnosi neizvjesnost i složenost. Ambivalencija nije iznimka nego normalno stanje psihe – jer naše emocije rijetko dolaze „čiste“. Zato je u teorijama, poput ove u Željke Matijašević, ambivalencija ključna: opisuje kako psiha stvarno funkcionira, a ne kako bismo voljeli da funkcionira (crno, bijelo, jasno i jednoznačno)... Dakle „sivo“ nije sredina između crnog i bijelog, nego kritička pozicija unutar njihova odnosa.

Zbirka je slojevita cjelina u kojoj se ljubavni diskurs, metafizička napetost, metapoetički uvidi i stalna igra antiteza prepliću u jedinstvenu poetsku kozmologiju. Po mom sudu, ovo je najzrelija Šalatova zbirka u kojoj se lakoća pisanja prepoznaje i kao umijeće i kao ushit i kao osobna istina. Njome je svakako značajno obogaćena hrvatska poetska scena, svaki čitatelj i čitateljica žedni emotivne i mudrosne poetske riječi.

Autorica svoj kritički pristup prilagođava svakom djelu, izbjegavajući shematičnost i klišeiziranost. Umjetničkim ostvarenjima odgovara kreativnom esejistikom, narativnom energijom i stilističkim uvidima. Završni dio knjige pokazuje kako se njezin kritički glas zna preoblikovati i proširiti, dok cijela knjiga potvrđuje da je riječ o djelu koje snažno potiče čitanje, promišljanje i dijalog s književnošću – o djelu koje i samo nosi obilježja umjetničkog ostvarenja.

Nije posrijedi tek još jedna memoarska knjiga o djetinjstvu i mladosti, a još manje knjiga čiji se pripovjedački kapital u svojemu semantičkom polju ne može lišiti literarnog naslijeđa pretka obvezujućih odjeka u nacionalnoj književnoj memoriji. Štoviše, Novakova knjiga, napisana u zrelim godinama, obiljem narativnih činjenica svjedoči o tome da izlet u prostore literature nije tek sentimentalno prebiranje po uzbudljivoj životnoj davnini, koliko istinska potreba da se pričom sačuva vrijeme trajno upisano u autorov život i njegovu biografiju. A kada se to uradi uvjerljivo i pripovjedački zrelo, duboko proživljeno i bez sentimentalnosti, k tome i sa zavidnom stilskom kulturom, eto razloga zašto uroniti u Novakovu davninu. I zašto se s pravom nadamo novim stranicama!

Treća dob prvi je dio svojevrsne irske trilogije o životnim putovima irskih umjetnika. Knjiga je autorici 2020. donijela prestižnu Goncourtovu nagradu za prvi roman. U njemu Besserie pokazuje iznimnu mjeru u suptilnom prožimanju dokumentarnog i imaginativnog. U prostoru između tišine i riječi, između slave i samoće, nastaje knjiga koja ne viče, nego šapuće – i upravo zato dugo odzvanja.

Slijedom ove i drugih Zorkinih knjiga zaključujemo da ova profinjena dama zna uživati u  onome što je okružuje, ali kao osjećajnu dušu boli je nepravda i okrutnost prema svemu živomu – prirodi, životinji, čovjeku... Poziv na putovanje uspješan je spoj i onoga lijepog i onoga ružnog, što zapravo sve čini naš život. 

Ovdje nema katarze, nema pobjede niti iskupljenja. Posljednje stranice nisu porazne zbog naglašenog nasilja, nego zbog osjećaja neizbježnosti – sve se odvija onako kako se moralo dogoditi, jednom kad su već prve granice prijeđene... Ako je nada u romanu uopće prisutna, onda ona ne leži u obećanju promjene, nego u sposobnosti da prepoznamo što se to događa upravo dok se događa. Možda to nije dovoljno da se zaustavi raspad, ali može biti dovoljno da se ne izgubi svijest o njemu. A ta je svijest posljednja krhka granica gdje civilizacija još uvijek nije sasvim poražena.