Naslovi u kategoriji

Važno je da su u Hrvatskoj napokon objavljene pjesme Mary Oliver, kako bi naše čitateljstvo više doznalo o iznimnoj poeziji američke pjesnikinje koju su kritičari uvrstili među velike pjesničke vizionare poput, primjerice, jednoga Ralpha Walda Emersona.

Prijevod Ramousova romana, koji sada imamo i na hrvatskome jeziku, svakako je dobitak za čitavu današnju našu kulturu, i to ne samo u Rijeci, njenoj okolici i Istri, nego daleko šire. Ovo djelo nema samo lokalni značaj te je više negoli dobrodošlo, bez obzira na to što stiže s popriličnim zakašnjenjem. Uostalom, književna djela imaju svojstvo da ne zastarijevaju, jer ih se uvijek može čitati na nov način, dakako ukoliko u sebi nose univerzalnu ljudsku poruku.

Krimić koji to nije, ljubić koji to jednako tako nije, psihološki roman koji to možda i jest... Rekonstrukcija, neprestano vrluda između krimića, ljubića i psihološkoga romana, ali žanrovska višestrukost nažalost nije nikakva prednost ili autorska svestranost, već je prije pripisujem nedisciplini koja je izazvala kompozicijsku i tematsku neuravnoteženost. Ukupnom dojmu ne ide u prilog ni prekomjerna površnost te šablonski likovi i šablonske situacije, kao i brojna rješenja prema načelu deus ex machina. Sve se, moj je dojam, otelo autoričinoj kontroli; željela je previše, a polučila – premalo.

Velik mi je izazov, jednako i odgovornost, bila, prvo, potaknuti prevođenje Konja... na hrvatski, a zatim i biti urednikom knjige koja ima zaista zasebno, da baš ne napišem bez navodnika „kultno“, mjesto u ovdašnjih Talijana, i kao literatura i kao književno oblikovana memorija niza nelijepih, tegobnih, nezaborav(lje)nih činjenica i zbivanja u novijoj povijesti i prošlosti na kojoj nije jednostavno graditi išta novo, a bez razumljivih sučeljavanja i prekida kontinuiteta te silnih izazova na polju očuvanja tradicionalnih i gradbe novih identitetskih mat(r)ica, uključujući jezičnu kao najbitniju oblikovnu podlogu, ali ne samo nju...

Među svim pravima koja manjini pripadaju najvažnije je ono da može sačuvati vlastito dostojanstvo. Ramous se u obranu dostojanstva svoga identiteta, prije svih drugih, odmjerio s ideologijom koja je pokrenula niz nesporazuma, a koji su nepovratno obilježili fizionomiju istro-kvarnerskoga područja i odredili životne sudbine tisuća ljudi. Malo ih je među njima prednost pred Stotinom tisuća dalo Nikome ili Nekome. Među potonjima bio je i Osvaldo Ramous...

Osvaldo Ramous nije zaboravljen: istaknuto mu je mjesto dano u obimnoj povijesti književnosti na talijanskome jeziku na Kvarneru i u Istri, Le parole rimaste, u redakciji Gianne Mazzieri Sanković. Posvećen mu je jedan znanstveni skup, raščlambe i kritički prikazi u časopisima i radovima talijanista u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji, objavljene su mu pripovijetke i roman pri riječkoj nakladničkoj kući Edit. Njegov roman o rodnome gradu, značajan i vrijedan za sveukupnu našu kulturu, izlazi sada i na hrvatskome jeziku u prijevodu Lorene Monica Kmet, u vremenu obilježenom novim, nenadanim promjenama u našim životima za koje još ne znamo kakve posljedice donose. Taj mu prijevod odavno dugujemo...

Ovaj hrvatski prijevod postaje iznimno važan i vrijedan rad za upotpunjavanje kockica koje još nedostaju u riječkome identitetskom mozaiku i vrjednovanju kulturnih motrišta vrlo dubokih korijena. A sve to u doba kada je Rijeka, početkom 20-ih godina XXI. stoljeća, bila Europskom prijestolnicom kulture. Prijevod je bitan i za otkrivanje nekih vidova prešućene ili pak interpretirane i raspravljane, ali još uvijek nedovoljno poznate, nedvojbeno bogate i raznolike riječke povijesti. Njegujući veliko poštovanje prema jednome od najvećih riječkih pisaca dvadesetoga stoljeća, pozivamo čitatelja da se pozorno posveti ovome malom književnom dragulju, zacijelo najvećemu doprinosu koji je Ramous riječju dao voljenome gradu...

Raznolikost tema nije ništa drugo nego sagledavanje autorova života osvijetljeno s raznih strana, povezano jedinstvenom crvenom niti koja ga predstavlja i određuje: mladenački život, onaj zreliji i napokon hrabro iščekivanje vlastita „prelaska“. U trenutku „kad zbrojimo dano i primljeno / u dan tišine“ neće se vrednovati broj napisanih pjesama, priča, eseja i/ili drugoga, već to koliko je čovjek pisac u ovome životu, koji je volio „svom svjetlošću neba“, darovao...

Napeta i meditativna, surova i krhka proza o vukovima oko nas i vukovima u nama. Tako bi se dalo sažeto napisati o ovome romanu češkoga prozaika Antonína Bajaje. Autor je uvjerljiv u psihologizaciji likova ljudi i vukova, atmosferičan i sugestivan u opisima, naratološki i jezično zaigran, stilski cizeliran. Roman Za vukovima u isti je mah dramatičan i dirljiv, potresan i okrjepljujući. Svakako vrijedan čekanja, pa i ponovljenih čitanja...

Šešeljev mediteranizam, koji zarazno prianja uz duh romanskih jezika – pa tako i španjolskoga – prepun je istančanih južnjačkih slika i osjetilnosti...

Mješavinom optimističnoga pesimizma Faulerovoj je pošlo za rukom ispisati gorko-sladak obračun s izgubljenim vremenom, u čijoj će se depresivnosti čitatelj možda katkad gušiti, ali koja je ispripovijedana vještim i neusiljenim glasom, i u kojoj je naglašena tragičnost izbalansirana humorom, parodijskim odnosom prema svijetu te neprestanom – mora se priznati i zabavnom – jezičnom vrckavošću...

Knjiga se čita brzo, da ne kažem lako, a to ne navodim kao odliku. Stil je korektan, u duhu „lijepoga pisanja“ iz najboljih školskih zadaća, ali u književnom je smislu bezokusan, svačiji koliko i ničiji... Ovome romanu svojstven je izostanak prepoznatljivoga stila, autentičnog rukopisa, kao i nerijetko šepava uvjerljivost. Čita se kao divlja centrifuga emocija i životnih potresa, praćena gomilanjem klišeja, stereotipnim i pojednostavljenim viđenjem svijeta te poroznom psihološkom razradbom likova...

Surov je ovdje, strog, mjestimice krut, suh, teško prohodan jezik koji se u drugome dijelu romana razmahuje do razine baroknoga. Kao da je autor, opisujući poniranje u ludilo, poželio promijeniti čitateljevu perspektivu. Balansirajući na rubu naturalističkoga i baroknoga, poetskoga i prozaičnoga, govornoga i pisanoga, vizualnoga i apstraktnog, Diop razbija klasičnu narativnu liniju...

Čapek je bio vizionar. U vrijeme videoigara i televizije, eksplozije društvenih mreža i sveopće dominacije (tiranije?) slike nad tekstom, njegova promišljanja intrigiraju svojom pronicljivošću. No ovaj stupac nije iznimak: svi stupci/tekstovi u ovoj knjizi aktualnošću će i humorom lako privući i suvremenoga čitatelja. A možda će ga i potaknuti da malko predahne usred opće „jurnjave sličica“, kao što je to svojedobno činio i njihov autor. A to danas nije malo...

RYSZARD KAPUŚCIŃSKI: IMPERIJ, Naklada Ljevak, Zagreb, 2021., 355 str. Naslov izvornika: Imperium. S poljskoga preveo: Adrian Cvitanović.   Ryszard Kapuściński …