Naslovi u kategoriji

Autorova je namjera prvenstveno bila ispričati hrvatsku priču iz naše nedavne prošlosti, a možda i suvremenosti. U toj priči sudjeluju ideološki konvertiti i korumpirani moćnici grotesknih pojava, koji se u monotonoj svakodnevici beskrupulozno bave svojim mračnim poslanjem. Korumpirani inzularni prostor postaje metonimija šire društvene patologije, svojevrsnoga nevremena, kako čitatelju sugerira autor odabirom naslova o događajima nalik vremenskim nepogodama prispjelima u zao čas...

Ovlaš slijedeći mimohod sjena svojih važnih obiteljskih prethodnika, Ferić se na najboljim stranicama ove proze (tj. u pet završnih poglavlja) usredotočuje baš na one znakovite pokazatelje djelomično uhvaćena vremena – koji su čvrsto urasli u njegovu intimu, potom ih majstorski transponira u narativno tkivo, gdje trenutno zaustavljeni prizori iz osobna života dobivaju iluminacijsku moć, postaju bljeskovi svačijih duhovnih i emotivnih stanja, životnih usuda pa i umiranja...

Biletićeva poezija, kritičarski ocijenjena kao „poetofilozofski postulat“, kao „postmodernistička i strukturalističko-konceptualna zamka“, nije samo i isključivo to: „globalno hermetički koncipirana“. Ima naš pjesnik i svoj 'incanto', svoju metaforu bajkovitosti. U prethodnoj zbirci, „Zato što vrime ne prolazi“ (2018.), usuglašava se samoopstojnost i taj se poetski postulat osmišljava kao „Eros i Thanatos“. U svemu tome je i pjesnikova pripadnost autentičnom istarskom zavičaju. Usprkos „izmima“ (kojima ga „časti“ naša suvremena književna kritika)...

  BORIS DOMAGOJ BILETIĆ: EX PROVINCIA – izabrane kroatističke teme (opće i zavičajne), Alfa, Zagreb, 2021., 350 str.   Valja …

U poeziji o hrani „dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!

Tekstovi su pisani dominantno vezanim stihom, uz vještu primjenu ritamskih obrazaca. S druge strane, „muzičko podrijetlo“ nije naudilo sadržajno-semantičkoj razini, što se obično događa izlizanim kantautorstvima u pokušaju, čak i onda kada takoreći bluzersko hiperventiliranje figurom ponavljanja prijeti semantičkim pucanjem te klizanjem teksta u „Zakonom o očuvanju beskičmenjaštva“ solidarno branjenu sivu zonu literarne patetike iz koje, ne poštujući zaslone sve rjeđih sistematičnih e-čitatelja, iskaču tako predvidljivi i u predvidljivosti beznačajni lirski subjekti...

Balogovi eseji o poeziji i sami su poezija – on prodire u pjesmu baš onako kako bi je i pisao, unutarnjim okom i sluhom, a ne „vanjskim“ instrumentima (obrascima, modelima), kojima se služe kritičari i teoretičari. Matoš je rekao da je kritika „umjetnost o umjetnosti“, a baš je to odlika Balogovih eseja o poeziji – njihova lucidnost, maštovitost, duboka doživljajnost, iskrenost, ludost i mudrost čine ih iznimno umjetničkim tekstovima koji se čitaju s nadahnućem, koji, dapače, mogu probuditi, motivirati mnoge „uspavane“ talente...

Roman donosi blagodat sjećanja na trenutke hrvatske povijesti koji su gotovo zaboravljeni. Naime, hrvatska je povijest u onim vremenima imala i hrabre mlade ljude koji su se uz cijenu vlastita života u stranoj zemlji odvažili pobuniti protiv nacističkog režima i braniti slobodu. Ova knjiga koju je napisala Francuskinja nije samo prekinula šutnju o jednome povijesnom događaju nego je i pokazala put kako se suočavati s prošlošću i oslobađati od tereta koji uznemiravaju našu stvarnost i naše vrijeme...

Rukopis Gordane Benić čitao sam upravo posegnuvši za bijelim šumom, a rezultati su na planu novopečena čitateljskoga iskustva bili očaravajući. Ravnozemljaštvo, na početku treće dekade informacijski hipervitalnoga stoljeća, teško je tumačiti drugačije no kao primitivizam projektiran u uskointeresnim krugovima čije je desemantizirajuće ludilo eskaliralo kao i, primjerice, kvantitativni zamah loše poezije. Zanemario sam jezičnu konvenciju te se počastio pročišćenom sintaksom bijeloga šuma koja me je, barem na časak, učinila sretnijom osobom...

Daoudov roman već u naslovu poistovjećuje čin pisanja i ljudski život koji se ovjerava svetim pričama iz Kur'ana, no na koncu pripovjedač Zabor stvara vlastiti red u jeziku, svladavši njime priču o prošlosti vlastite obitelji i sebe samoga. Riječ je o bildungsromanu i obiteljskoj priči, ali i romanu-eseju, metatekstualnome štivu o jeziku, pismu kao mediju komunikacije, knjigama i svrsi pripovijedanja...

Nemamo ništa protiv politike, pa tako ni političkih romana i angažirane književnosti, ali kada se u konstruiranju priče izgubi svaka mjera, kada se priča svede na literariziranje političkih stavova, posebice onih koji su bliski samomu autoru, onda je konačan rezultat prilično skroman jer smo umjesto ozbiljna romana dobili običan politički pamflet koji ne prelazi razinu letaka koje partijski aktivisti dijele po ulicama, poštari raznose po sandučićima...

Pisac ne samo da sugerira kako je malo toga u našoj svakodnevici opipljivo i zbiljsko nego uvjerava čitatelja kako je zbilja uvijek na rubu preobrazbe u simulatorsku igru riječima i smislovima; napose kada je riječ o tranzicijskim paradoksima i okolnostima kojima vlada apsurd, gdje je potraga za vlastitim identitetom pa i ljudskim pravima – nemoguća misija. Od koje ipak nikada ne treba odustati, bez obzira na cijenu i posljedice...

Gatalicu vidim kao sljedbenika dobre tradicije u promišljanju problematike svijeta i oblikovanja jezikom, osobito kao autora koji se recepcijom i vidljivošću svojega kajkavskog diskursa upisuje u krug respektabilnih pjesnika profinjena senzibiliteta za tematiku i jezik...