Naslovi u kategoriji

Ivan Lovrenović iznosi pred nas emotivnu analizu vlastitog porobljenog srca, svoju privatnu „oštećenu popudbinu“, autobiografski zapis u formi romana koji razbacane obiteljske grane pokušava povezati u čvrst snop sjećanja i odgovora o sudbini njegova oca, ali i o svojoj vlastitoj – pokazat će se – toliko ovisnoj o onome kojeg nikad nije upoznao, a kojeg poznaje tek površno, posredno preko različitih izvora, pa i vlastitih cjeloživotnih noćnih mora u kojima je protagonist upravo on: otac nepoznanica i fantom u čijoj sjeni autor živi cijeli život. Ovo je velika i važna knjiga o ranjenim i dobrim ljudima koji su izdržali...

Riječ je o odlučnoj, iskrenoj i emotivnoj knjizi zapisa posvećenoj Hrvatskoj. Kao da cijelom knjigom odzvanja ona Kvintilijanova misao iz njegova djela „Institutio Oratoria“ da je samo moralan govornik dobar govornik. Ovu misao nemojmo miješati sa svijetom tzv. lijepe književnosti gdje su i najveće hulje i prevaranti bili izvrsni pjesnici i romanopisci i čije su fiktivne tvorbe na svoj način odredile čovjekov spoznajni habitus, već s potrebom da se u prostoru političke književnosti i funkcionalno-kritičkog društvenog diskursa progovori prema zakonima odgovornog, vjerodostojnog i humanističkog djelovanja...

Pjesnikov duh stalno je razapet između svijeta nestalog, imaginarno doživljenog sklada i konkretno prisutnoga suvremenog otuđenja i duševne opustošenosti...

Pjesnička zbirka Magnitude Ivana Klarića nesvakidašnja je knjiga. Ona združuje naplavine stvarnosti, bljeskove prošlosti, filozofične umišljaje, iznenađujuće poetske slike i zavidnu lirsku retoriku. Njezin je diskurz u isti mah etičan i estetičan, racionalan i oniričan, političan i ludičan...

Studijom o Antunu Gustavu Matošu i njegovim sonetima autorica je proširila znanstvene vidike kada je riječ o jednome od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Povezavši svoj govor o Matoševu poetskom radu s niskom soneta, koju je uvrstila u prvi dio knjige, Vlasta Markasović ostvarila je zanimljivo stručno djelo, svojevrsnu monografiju, osvijetlivši lik Matoša kao sonetista, te je svojim spoznajama dala značajan prinos hrvatskoj književnoznanstvenoj literaturi...

Pisac je ušao u ženinu dušu, vidio ju je; ne njezino posrnuće kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njezinu tugu i očaj, za nj ona je biće na gubitku. Pritom nije uljepšao njenu sliku – nije lijepa, opis njezina tijela, lica, hoda... odaje ženu koja već dotiče jesen života… S druge je strane slikar opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen…

Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2021., 152 str. http://www.youtube.com/watch?v=4VtVXffty2M (c) 27. SA(N)JAM KNJIGE U ISTRI Pulski festival knjiga i autora Pula, …

Autoričin omiljeni postupak je intertekstualnost koju detektiramo na više razina, od onih prema tradiciji distopizma do popularne kulture, rocka i filma. Riječ je o pismu diskretne postmodernističke osjetljivosti koje, kako je napisao Bradbury, više nastoji spriječiti negoli predvidjeti. Jer sve je već sada i ovdje, iza ugla, a književnost, Paula Rem to zna, ima ulogu i moć upozoriti. Svoju distopijsku dionicu ona je uspješno odradila...

Knjiga „Zablaće“ izniman je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti i premda tek prva autorova, odmah se pozicionirala uz bok šibenskim velikanima Gulinu i Dediću, koje Grgas u nizu pjesama i priziva (uz Marunu, Mićanovića i Bagića); ona je ujedno i spomenik jednom naselju koje dosad takvog spomenika nije imalo, a pjesnik ga je snagom riječi izvukao iz predjezičnog zaborava, opisavši luk povijesti, kolektivnog i osobnog iskustva, sve do današnjih postvremena. Knjiga koja ostaje...

U ovome kratkom pregledu bar je naznačena vrijednost zbirke priča „Zvjezdane jagode“, koja nažalost nije doživjela zasluženu recepciju, pa neka ovaj tekst bude bar mali nagovor na čitanje odlične proze Božice Jelušić...

Autorova je namjera prvenstveno bila ispričati hrvatsku priču iz naše nedavne prošlosti, a možda i suvremenosti. U toj priči sudjeluju ideološki konvertiti i korumpirani moćnici grotesknih pojava, koji se u monotonoj svakodnevici beskrupulozno bave svojim mračnim poslanjem. Korumpirani inzularni prostor postaje metonimija šire društvene patologije, svojevrsnoga nevremena, kako čitatelju sugerira autor odabirom naslova o događajima nalik vremenskim nepogodama prispjelima u zao čas...

Ovlaš slijedeći mimohod sjena svojih važnih obiteljskih prethodnika, Ferić se na najboljim stranicama ove proze (tj. u pet završnih poglavlja) usredotočuje baš na one znakovite pokazatelje djelomično uhvaćena vremena – koji su čvrsto urasli u njegovu intimu, potom ih majstorski transponira u narativno tkivo, gdje trenutno zaustavljeni prizori iz osobna života dobivaju iluminacijsku moć, postaju bljeskovi svačijih duhovnih i emotivnih stanja, životnih usuda pa i umiranja...

Zamjećujemo da je pjesnik vjernik i da kod njega značajnu ulogu imaju katolički temelji kao kulturni, tradicionalni, simbolički i ideološki skup iskustava (spominjanje križa, bodljikava kruna, likovi iz knjige svetaca, lijepo obrađeni biblijski motivi poput „oživjelog žezla“ koje simbolizira Mojsijev štap, izravne molitve Bogu, Isusu, itd.), ali ovdje se ne radi o vjerskoj poeziji. Poezija našega pjesnika duhovna je i kršćanska jer je puna milosrđa i ljubavi prema ljudima, kao i nade koju se ne može razumjeti bez postojanja Boga...