Naslovi autora

Krpetić je visoko postavio ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije. Kad više ne bude imao gdje, kapitalizam će leći na Sunce. Sile prirode svemira pak čovjeka vraćaju natrag. Koliko je u tomu proturječja? Ladica puna svjetla više je od vjere, vidimo je u punoj fizičkoj spremi Čovjeka-povratnika. Postoji skriveni karakter naših susreta s nepoznatim, što nas zapravo i nagoni da istražujemo ono što jest, a ne ono što izaberemo reći. Premda usmjeruje k redizajniranju društvenoga položaja pojedinca, spram patibuluma Križa zbirka ne izražava pesimizam, dapače, pršti nadom ostavljajući okosnicu u nemiru. Ako kršćansko opravdanje svega stvorenog na zemlji i u svemiru nije dovoljno, što to onda jest, što to pokreće mašineriju duhovnoga pjesništva? Apsurdno, ali iz ne-odgovora – upravo te „košnice“ – bit će rođeno „vječno vraćajuće otkriće: da je ovo naše postojanje dar nebesa i da će se tamo, u izvor (nebesku svjetlost ili tamu) i vratiti“.

U začudnim vremenima za čovjeka vode se još začudniji dijalozi. Teorijski fizičar reći će: „Život temeljen na ugljiku imat će svoj dan i tada će iščeznuti zauvijek.“ S druge strane, teist laik poslat će poruku: „Ako to nešto znači, u svom životu nisam vidio ništa bliže božjem otisku prsta na Zemlji od ovoga što radiš i mjeriš.“ Između tih dviju isprika budućnosti leži ovaj esej u koji ulazim potaknut aktualnom rukoveti pjesničke zbirke Atonalne strune (misling), splitskog autora Nikše Krpetića, nagrađivanog skladatelja, tekstopisca i pjesnika nadasve naglašena angažmana unutar hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva. Stratigrafski gledajući, možda aktualni geološki bezbojan sloj miriše na bezvoljkost, ali Zemlja je ista, ona od prije četiri milijarde godina. Tako je i s književnošću, nije nestala, samo se pojavio pogubniji neprijatelj od postmoderne komunizma – vrijeme na izmaku!...