Naslovi autora

Prošavši ratište riječi i stvarno ratište kao sudionik rata i vojnik, pjesnik se od surove stvarnosti otkupljuje kao odličan stvaralac novih svjetova; njegovo je pjesničko putovanje započelo retrospektivno – iz dubina i daljina postanka gdje čovjek čovjeku nije vuk. Nije vuk ni svemu što ga okružuje. Novi pjesnički svjetovi u zbirci Krljušti otkrivaju zagonetan, apstraktan svijet u kojemu različiti, živi i neživi oblici supostoje u stvarnosti i sakralnosti, no uz uvjet da se dogodi pomirba svjetla i tame, i tada, tek tada, kako nas pjesnik „nagovara“, možemo razumjeti da jedino ljubav nema svoje pra. Ona je uvijek moguća kao dio vidljivoga i nevidljivoga svijeta.

Prozni je prvijenac Stanka Krnjića obilježen impulsima nemirnih i bolnih prisjećanja, od kojih se bježi i kojima se pribjegava, kao u stihovima „Daorske“ Luka Paljetka: „Zašto me usred noći sjećanje na vas budi, Daorsi, braćno, ne znam/Ono što znam nije pouzdano/sve curi kroz prste kao zrnje proje, a nju smo jeli, još osjećam joj okus…“ Čudovišna stvarnost romana „Ostavljeni“ počiva baš na takvome sjećanju, na sjećanju koje se obnavlja stalnim podražajima da se trauma prošlosti nadiđe i preboli...

„Na kraju ćemo / sami leći u svoje grobove / iskopane u zemlji / gdje smo othranili svoje poraze.“ Ima li ljepših riječi o besmislu i uzaludnosti ratnih osvajanja?