Veljača 2026.

Ovdje nema katarze, nema pobjede niti iskupljenja. Posljednje stranice nisu porazne zbog naglašenog nasilja, nego zbog osjećaja neizbježnosti – sve se odvija onako kako se moralo dogoditi, jednom kad su već prve granice prijeđene... Ako je nada u romanu uopće prisutna, onda ona ne leži u obećanju promjene, nego u sposobnosti da prepoznamo što se to događa upravo dok se događa. Možda to nije dovoljno da se zaustavi raspad, ali može biti dovoljno da se ne izgubi svijest o njemu. A ta je svijest posljednja krhka granica gdje civilizacija još uvijek nije sasvim poražena.

Samom činjenicom da je odabrao najradikalniju dekadu svoga života, Brezinščak svojoj domovini nameće obvezu propitivanja povijesnih slabosti hrvatskoga društva i nacionalnoga bića, iskoračenog, najbolje je reći naglo, u labirinte (ne)ostvarivih demokratskih vrednota. Referirajući se na fragmentarne zapise iz ciklusa Moje razgolićeno srce, Ch. Baudelairea, Z. Zima drži kako bi ovaj pamćeni francuski pjesnik mogao biti ključ za čitanje romana Traganje za samim sobom. Složio bih se, ali samo u beogradskom izdanju. U aktualnom, dopunjenom, tu bih radije rekao – glava jedno, tijelo drugo – Hiron, inteligentan, civiliziran i ljubazan, stručnjak za umjetnost, jarac i kotrljan zajedno. Zašto bi netko bio samo prč, a neposvećen bogu Sunca. Zapravo, i ne znam što to treba ljudima: za zlato će izopćiti, ubiti, ispirat će rijeke, a ne znaju da žensko tijelo sadrži šest puta više zlata od muškoga. Dobro došli u budućnost!  

Kao važan svjedok ne samo svoga autora, a time i svjedok vremena jedne i dalje prestižne književne prakse, najnovija Primorčeva knjiga poželjan je i dobrodošao orijentir svakome istraživaču i/li slučajnom namjerniku na putu kroz modernu hrvatsku prozu dok u našem „vrlom novom svijetu“ bujaju strahovi što od umjetne inteligencije, što od političkih huligana i avanturista. Pisana jasno i jednostavno, moderno i angažirano, i ova (u međuvremenu Nagradom „Julije Benešić“ za kritiku ovjenčana) knjiga Strahimira Primorca ide u red onih koje doista ne samo da čuvaju „vjeru u priču“, nego je i prenose s punim povjerenjem u onoga tko priče javno čita.