Siječanj 2026.

Zweigovo samoubojstvo 1942. godine u Brazilu ne bismo trebali čitati kao poraz intelekta, nego kao izraz dubokog očaja čovjeka koji više nije prepoznavao svijet u kojemu je odrastao i živio. „Jučerašnji svijet“ stoga postaje elegijom, ali i moralnom opomenom: brzinsko upozorenje na to kako se urušavaju vrijednosti koje držimo neupitnima.

U snažnoj napetosti između želje i razočaranja ruše se stereotipi i dovode se u pitanje sentimentalni obrasci. Zapisi 100 slomljenih žena i jedna podmetnuta jabuka neizravno govore o društvenoj površnosti, banalnosti i ispraznosti, a zaoštrenije u zapisima-groteskama: o skrivenom, potisnutom, tabuiziranom, kao što su ljudske mane (ne samo ženske), seksualni poticaji, unutarnje sjene i nezadovoljstvo međuljudskim odnosima. O tankoj niti visi razlika između jabuke u simboličnom značenju i slomljenih žena u stvarnosti. U inverziji naslova ovoga prikaza uspostavlja se kritička ravnoteža između temeljnih ljudskih osjećaja razočaranosti i ljubavi, temeljnih autorskih prijepora između riječi i njihova izbora, te stvaranja književna djela kao nove dimenzije stvarnoga svijeta.

Čapekova priča o stroju koji ima gotovo apsolutnu moć i koji čovječanstvo dovodi do ruba propasti danas se vjerojatno prije čini kao skorašnji scenarij stvarnoga svijeta nego kao puka znanstvenofantastična spekulacija. Bila je to, sve u svemu, pomalo vizionarska slika. Za Čapeka to i nije bilo naročito neuobičajeno, kao da mu je vizionarstvo nekim čudom bilo urođeno. No nije. Ono je proizlazilo iz njegovog akribičnog odnosa prema aktualnom svijetu koji je pomno secirao, da bi zatim u književnim tekstovima svoja opažanja, poput kakvog dobro istrenirana prognostičara, zapanjujuće pronicljivo projicirao u budućnost.

U upornosti toka Krasznahorkai podsjeća na Becketta, ali dok Beckett ostavlja prazninu, ovdje je riječ o svijetu prezasićenu smislom, pravilima i značenjima, svijetu u kojemu rutinska normalnost može biti opasna koliko i spektakularno nasilje... Krasznahorkai je rijedak pisac koji suvremenom svijetu ne govori ono što želi čuti, nego ono što mora čuti.