Ožujak 2025.

Cat Bohannon isporučila nam je, nama muškarcima, ne ženama, cjelovit „ušljivi“ (kako sama reče) reproduktivni aparat, taj nedokučivi perpetuum mobile... Napravila je to anatomski dosljedno, maštovito i vješto, inteligentno i za mačiste perfidno, suočavajući ih interdisciplinarno sa svojom evolucijski intrigantnom primatskom slikom. Tih njenih Eva je toliko, da se na kraju knjige „seronje“, poput raznih trumpova, „šupci“, hitleri, pol potovi, assadi..., jednom riječju čudovišta koja mijenjaju svijet, mogu postidjeti, a što vjerojatno neće učiniti... Čudovišta su svi koje „velika mama“ vidi kao „seronje“, koji će sebi asfaltirati ulicu, susjedu neće, koji se ističu u društvenim zadaćama, ali za vlastiti napredak (rođeni političari); oni „šupci“ zbog kojih će veliki dijelovi svjetske populacije biti siromašni, koji će narušiti povjerenje javnosti u pravosudni sustav, koji će podmititi i poštara, ili tipa koji upravlja mjesnom kanalizacijom, ili susjeda, ili policiju na autocesti kad idete na posao. „Mnoge nacionalne vlade funkcioniraju po načelima organiziranog zločina. Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala.“ Demagozi i autokrati i nisu poznati po tome da podupiru napredak čovječanstva. „Čudovišta u čijim se rukama nađe istinska društvena moć obično nas vode unatrag.“ ... Poslije čitanja knjige, nisam se mogao oteti dojmu: ako sam u nešto siguran, onda je to činjenica da Adam nije zagrizao jabuku, prije će biti naranču, nešto djeljivo, cjepljivo, narančasto-žuto na trasi evolucije! Dijelim s autoricom osjećaj matematičkoga izračuna koitusa!

Kako nas obavještavaju nadnevci nakon svake uvrštene pjesme, zbirka je napisana od 23. veljače do 2. kolovoza 2022. Prva uvrštena pjesma već naslovom Daleko je blizu potvrđuje pjesničku angažiranost kada je riječ o stvarnome ratu, o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Napisana je 23. veljače 2022., dan prije no što je Rusija napala neovisnu državu Ukrajinu zgranuvši svijet brutalnošću, „razlozima“ i „opravdavanjem“ svoje „specijalne vojne operacije“... Domovićev pjesnički put, obilježen dosljednom vjernosti metaforičkom govoru i klasičnom pjesničkom iskazu, traje mimo popularnih, ali tako brzo prolaznih pjesničkih strujanja i orijentacija.

Po povratku iz konfinacije u Bergamu, gdje je boravio od travnja 1941. do studenoga 1943., Božo Milanović, svećenik Tršćanske i Koparske biskupije, ponovno je u Trstu pokrenuo izdavačku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru. U novim političkim prilikama kada, nakon kapitulacije Italije, vlast preuzimaju Nijemci, Milanović je dopuštenje za izdavanje kalendara (za godine 1944. i 1945.) te Prve čitanke za hrvatske škole u Istri zatražio od njemačke vlasti u Trstu. Sve to izazvalo je lavinu napada iz redova Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) za Istru. Optuživan je da je dopuštenja dobio zbog suradnje s Nijemcima, a izneseni su i drugi „dokazi“ o njegovu „izdajničkom“ radu. Nakon potpisivanja sporazuma između predstavnika Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) i Milanovića u Trstu, 16. srpnja 1945., stvar se potpuno mijenja – od neprijatelja odjednom postaje poželjan suradnik. No, Milanovićevo traženje da se Prva čitanka koristi u hrvatskim školama ili slobodno prodaje nije prihvaćeno. Novoj je, komunističkoj  vlasti njezin kršćanski temelj, izražen posebno u pričicama i pjesmicama, toliko smetao da im je prihvatljivijim bilo otkupiti gotovo čitavu nakladu (24.000 primjeraka), a potom je prodati, i to kao „stari papir“ Tvornici papira u Rijeci.

Zbirka sadrži osebujan pjesnički idiolekt i, posebice, ostvaruje autorsku namjeru da nam podastre svjetonazor prema kojemu i male i najmanje stvari imaju svoju vrijednost te ostavljaju dublji trag i pobuđuju na spoznaje i refleksije o životu i svijetu u kojemu svakodnevno obitavamo tražeći i žudeći esenciju.

U knjizi nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.