Veljača 2025.

Poštovani čitatelji i suradnici, nakladnici i autori! Ovih je dana naš brojač pokazao preko petsto tisuća ulaza na stranice vašega i našega „STAVA“. Prvu smo kritiku objavili 5. veljače 2018. godine. Pa da nema književne kritike i da ju se ne čita... Svima hvala na suradnji, podršci i povjerenju. Idemo dalje!

Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.

Veselko Koroman autor je bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući... Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziramo njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.    

Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.