Svibanj 2025.

Tijekom plodnih desetljeća književne prisutnosti Nade Galant najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Galantova pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije...

„Meni se ovdje sudi radi navodne nacionalne mržnje. Čitava moja mržnja sastoji se u tome što iskreno volim svoju domovinu Hrvatsku.“ ... Mirno i meritorno čitam knjigu o kojoj sam već u vrijeme studija znao mnogo, učio sam od najboljih. Ono što ni danas ne znam, a čini se nikada neću ni naučiti, to je uopćavanje s pristojnom dozom spletkarenja, to je kraljevsko odvjetništvo zlouporabe krivnje, svojevrsna pukotina kroz koju će biti moguće razbiti izvanrednu auru zaštite koja okružuje nevinog profesora. Tjesnac nalik zaboravu kroz koji će se brod provući i zaboraviti prvo svjetlo svijeta, majku, zemlju, ocean, sve što je život moglo dati. Ostali smo stiješnjeni među liticama notornih luđaka kapitalizma i okorjelih despota komunizma. Koliko će u tom jazu pomoći humanistički pristup konzumerističkom društvu nisam siguran, ali i u najžešćoj kritici ondašnjega društva socijalizma hrvatski je čovjek uvijek živio od svoga rada. Problem vidim utoliko što su takvu tradiciju pomeli pod tepih privatizacije utihnule pred zovom savjesti tehnokratskih struktura vlasti. ... Zato knjigu Marka Veselice treba čitati danas, u aktualnom vremenu, i ne toliko zbog počinjena zločina, znamo da u sječi šume strada najbolje stablo, koliko radi zapamćenja, da se nikad ne ponovi.

Uz književne analitičare, i stilističari su ovime dobili produktivan tekst za sofisticirane stilske analize. Temeljno propitivanje o čudesnom životu, popraćeno prizorima biljnih i životinjskih vrsta, daje rukopisu predznak bio-poezije i evolucijske poezije, jednako poezije o smislu i protjecanju života. Posrijedi je poezija o krucijalnim pitanjima života i smrti, ostvarena na specifičan, gotovo djetinjski način, s gledišta subjektice koja iznutra, osobnim proživljavanjem a ne samo promatranjem s distance, sudjeluje u pitanju ZAŠTO, iako ga nijednom izravno ne spominje.