Rujan 2024.

Ljubomir Stefanović dosljedno i racionalno stvara katalog pjesničko-analitičkih postupaka, metoda, stilova i sl., sve kako bi u jednome pjesnički ograničenom univerzumu pokušao po/kazati Sve. Temeljni je postupak kojim se koristi – procesualnost, popularnije rečeno – work in progress... U jednoj poprilično tradicionalnoj kulturi književni iskoraci koje je Stefanović činio, uz petnaestak drugih suboraca, danas se čine još vrjednijima.

U krajnostima pojmova mala pjesma i veliki svijet izostaje moguća skromnost ili preuzetnost jer se već u prvoj pjesmi Mali stih pjesnički iskaz određuje prema poeziji kao prema nečemu časnom i vrijednom, a možda i najvrjednijem u svijetu u kojemu su mnoge „velike stvari“ daleko od vrijednosti koje zagovaraju poezija i umjetnost uopće... Riječ je o prizorima i portretima darovanima stvarnosti dvama različitim pjesničkim postupcima – od tradicijskoga lirskoga patosa do suvremene ludičnosti u humornome i ironijskome tonu.

U pogledu pjesničkog senzibiliteta Goran Rem nije pjesnik koji se mijenja. To znači da je od prve do najnovije knjige riječ o istom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu. Ono što se mijenjalo bili su interesi, bila je promjena fokusa, pojačavanje žarišne točke ili re-kreativno istraživanje mogućih formalnih promjena na razini stiha, pasusa, rečenične fraze, sintagme, poezije ili proze...

U moru raznih tema, nastalih u dugom vremenskom rasponu, teško je pronaći neke uporišne točke, određujuća mjesta Marasovih dubokih i snažnih, jasnih i preciznih, jezično pomnjivo isklesanih opažanja. Nama se ipak čini da se uz ono što se može nazvati „miscellanea“, a što čini najveći dio knjige, razaznaju dvije „zavičajne“ teme – ona s rodnih Studenaca i ona vezana uz Poreč i Istru, gdje je proboravio deset nezaboravnih godina.