Lipanj 2024.

Poezija Nevene Mlinko zagrijava srca, tali okamenjeni smisao riječi, na zaigran i uistinu duhovit način oslobađa ono najsuptilnije i najbitnije što očvršćuje unutarnji život čovjekov.

Albino Crnobori, hrvatski književnik, novinar i esejist, već se dokazao kao majstor kraćih književnih formi koje suvremena scena stavlja u zavjetrinu dok se opet ne vrate na velika vrata kao popularan žanr... Crnoborijeve se priče ulančavaju i zbog usuda i zbog manične brzine našega doba. Ni jedna priča nije samostalna i konačna ni u egzistencijalnom ni u esencijalnom smislu, jer sam je život nerazmrsivo pletivo. Pogotovo u modernom svijetu, u kojem se nadglasavaju vanjska buka i nutarnji muk. A tu disharmoniju autor je dočarao tako živopisno da ćemo se prije sprijateljiti s hirovitim i prevrtljivim životom negoli se posvađati s njime.

Za nekoliko desetljeća dionice iz knjige Film hrvatskoga romana mogli bismo čitati s nostalgijom kao dokument koji nas informira kako je – sudeći prema anketnim rezultatima koji se tradicionalno objavljuju u Noći knjige – možda posljednja generacija čitatelja književnosti u Hrvata mislila i razgovarala o pročitanome, pri čemu u ovom slučaju aluzije na Fahrenheit 451 nisu, naravno, dobrodošle, ali su sasvim dopuštene, pa čak i opravdane s obzirom na to kakva nam se potencijalna budućnost sprema. Kada iščitamo s ovih stranica čime se sve to današnjoj mladeži puni glava na katedrama književnosti, onda nam postaje jasnija dramatičnost sustavnih napora da se danas iz repertoara sveučilišnog obrazovanja škartira sve što se doima kao puko bacanje novca ukoliko se taj novac ne vraća višestruko. Suvremeno visoko školstvo danas je ustrojeno fašistički jednostavno u smislu crno-bijele simplifikacije: zahtijeva se samo funkcionalna korisnost, samo pitanje je u čiju korist?