Listopad 2021.

U ovih pet proza (možda zato i nisu objavljene za piščeva života jer njima iznevjerava horizont očekivanja urednikā novina i časopisa u kojima tiska svoje radove) izlazi iz okvira koje je publika očekivala, ali i preko obzora očekivanja njegovih književnih suradnika i urednikā časopisā. Tematska i žanrovska raznolikost ovih proza podsjeća na velik književni talent koji je prerana smrt otela hrvatskoj književnosti te na podcijenjenost i nepoznavanje Tordinčeva opusa. No, tome se u suvremenoj hrvatskoj kulturi ionako nije čuditi...

Ovdje možete pogledati tijek 19. Pulskih dana eseja, 1. i 2. radnu sjednicu: https://youtu.be/Wgh_Eq50iVk https://youtu.be/J2bwzwn1RPQ   (© IO DHK)  

Ovlaš slijedeći mimohod sjena svojih važnih obiteljskih prethodnika, Ferić se na najboljim stranicama ove proze (tj. u pet završnih poglavlja) usredotočuje baš na one znakovite pokazatelje djelomično uhvaćena vremena – koji su čvrsto urasli u njegovu intimu, potom ih majstorski transponira u narativno tkivo, gdje trenutno zaustavljeni prizori iz osobna života dobivaju iluminacijsku moć, postaju bljeskovi svačijih duhovnih i emotivnih stanja, životnih usuda pa i umiranja...

Majstorica opisa „običnoga života“, malih stvari, jednostavnih ljudi, sitnih događaja, J. Kljaić će nas kroz dramu potresa provesti kao kroz moćno, ali kulisama (teksta) ušuškano kazalište, brinući se da nas ne ozlijedi. Izići ćemo iz njega neoštećeni, a ganuti i potreseni – ljudskiji...

U neminovnu tijeku, u smislu postojanja (s)tvari i tijela u zbirci „Pjevno tijelo“ još je jedna pohvala prolaznosti i riječi koja je nadživljuje, kako je Mrkonjić označio poetiku Francisa Pongea, jednoga od njemu vrlo bliskih autora. Ili možda i odgovor djevojčici Mirti u pjesmi „Odlazak stvari“, kojom završava zbirka pjesama... „Kamo odlazi ono što je prošlo?“

Zbirka je prepuna raznorodnih poetskih, semantičkih i stilskih signala, iznutra vrlo kohezivna, a izvana vrlo koherentna. Gledajući s razine cjeline, Tuga Tarle ponudila je knjigu kao veliki kovčeg u koji je pospremila uspomene, nostalgiju, sjetu, radost, ironiju, marame i staru obuću. Podastrla to pred nas kao zainteresirane čitatelje. Netko će pogledati jedan dio, netko sve, a netko razbacati stvari i načiniti nove pjesme..

Biletićeva poezija, kritičarski ocijenjena kao „poetofilozofski postulat“, kao „postmodernistička i strukturalističko-konceptualna zamka“, nije samo i isključivo to: „globalno hermetički koncipirana“. Ima naš pjesnik i svoj 'incanto', svoju metaforu bajkovitosti. U prethodnoj zbirci, „Zato što vrime ne prolazi“ (2018.), usuglašava se samoopstojnost i taj se poetski postulat osmišljava kao „Eros i Thanatos“. U svemu tome je i pjesnikova pripadnost autentičnom istarskom zavičaju. Usprkos „izmima“ (kojima ga „časti“ naša suvremena književna kritika)...