Željka Lovrenčić: U POTRAZI ZA NEBESKIM JABUKAMA / Diana Burazer

U POTRAZI ZA NEBESKIM JABUKAMA

Diana Burazer, matematičarka i osebujna pjesnikinja, do sada je objavila šest zbirki po-ezije: Nesvanjivo, Četvrti zid, Na odmorištu između dva svijeta, Druga kuća, Izvan za-klona i Naranča. Nedavno je izišla sedma autoričina pjesnička zbirka, naslovljena Ne-beske jabuke, koja je na tragu, po mojemu mišljenju, njezine najuspješnije zbirke Na-ranča. No, u ovoj je knjizi Dianina poezija još zrelija, a tematici, kojom je inače za-okupljena, prilazi na misaoniji način. Nakon naranči, naša je pjesnikinja posegnula za još jednim slasnim voćem i čitatelja uvela u svoj bogat unutarnji svijet, u raskoš vlastitih promišljanja o pisanju i stvaralaštvu, o životu i smrti, o ljubavi i vremenu sadašnjem i onome prošlom...

Ova poezija nije lagana ni lepršava, ne govori o trivijalnim stvarima koje nas prate u sva-kodnevici, za pjesnikinju je poezija (još uvijek) nešto uzvišeno. Premda u potpunosti ne slijedi velikoga Jiméneza i njegovu uzrečicu por la minoría siempre (uvijek za manjinu), ne možemo reći ni to da je posvećena širemu čitateljskom krugu.

Zbirka Nebeske jabuke podijeljena je u sedam ciklusa.

Prvi ciklus, naslovljen Kupila sam brdo, obuhvaća osam pjesama kojima su osnovni moti-vi poezija i stvaralaštvo, vrijeme i prolaznost, uspomene koje nas prate. U Pjesmi protiv vremena, u kojoj se pjesnikinja suočava s njegovom prolaznosti, na vrlo emotivan način opisuje odrastanje i život obilježen selidbama, promjenama, dolascima i odlascima. Selidbe su, s jedne strane, neugodne jer nas „otrgnu“ iz određene sredine koju poznajemo i u kojoj smo već navikli živjeti, od ljudi koje redovno susrećemo, od prijateljā... Ali, s druge strane, svaka promjena obogaćuje i donosi nove susrete, nova zanimljiva lica i prostore. Izgleda da se Diana prilagodila promjenama životne sredine, iako joj rastanci još uvijek teško padaju. Primjerice, u pjesmi Protiv vremena piše: Usvojila sam / vještinu drhtanja selidbe / prilagoditi se vremenu / zanemariti tugu rastanka (str. 10). Topla pjesma o uspomenama, zaboravu i prolaznosti jest Fotografija, ona najljepša, jer kod svake promjene životnog okruženja za sobom ostavljamo djelić svoga bića i neke uspomene: Ostavljam samo ono najvažnije. / Moji portreti, / kojima zadnjih godina / pokušavam biti nalik, / ponovno oživljeni, / skromno stoje u prvim redovima (str. 14).

U ovome se ciklusu posebno ističu pjesme Sjena I, Sjena II i Sjena III, te Molitva, u kojima do punog izražaja dolazi pjesnikinjina misaonost i bogatstvo unutarnjega svijeta. Premda rado rabi metaforiku i simbole, Diana Burazer ne piše „pompoznu“ poeziju; njezine su pjesme „jasne“, gotovo „matematički precizne“, ali i emotivne.

To poglavito dokazuje drugim ciklusom naslovljenim Mali zapisi o velikim riječima. Tu je obuhvaćeno jedanaest pjesama čija je tematika posvećena ljudskim osjećajima i stanjima. Pjesme su: Oprost, Samoća, Depresija, Bolest, Nada, Misao, Tišina, Tuga, Mudrost, Pat-nja, Hrabrost... Svi su ti osjećaji i stanja dio mozaika svačijega života. Ovdje su opisani znalački i slikovito, uz bogatu metaforiku. U pjesmi Oprost pjesnikinja kaže: Naše pri-zemljene vojske / na poljani / svečano se postrojavaju / jedna drugoj / nasuprot (str. 23). Da, vojske se postrojavaju, međusobno se bore, ali na kraju ipak pobjeđuje razum ko-ji, prema Dianinoj tvrdnji, izjednačava pobjedu i predaju. Pročitavši pjesmu Samoća u kojoj autorica, između ostalog, piše: U početku smo / svakodnevno / vježbali rastanke, / prvo male / kratkotrajne / da nikoga ne zaboli (str. 24), zaključujemo da, usprkos sve-mu, moramo računati sa samoćom koja nam je vječna pratnja u životu te da se jednom ipak moramo suočiti i sami sa sobom. U pjesmi Depresija otkrivamo, pak, nježno sjećanje na neko prošlo, odavno nestalo sretno vrijeme, ono puno nježnosti i bujnih emocija. No, to je i pjesma o neminovnoj prolaznosti svega, pa i života. A pjesma Bolest, iako dotiče temu od koje bismo najradije pobjegli, ali ne možemo, zapravo utvrđuje neminovnost, činjenicu. Čovjeka u životu prati nada, ponekad tuga i patnja, čitamo dalje u Dianinim stihovima; dobro je biti mudar, a s vremena na vrijeme i hrabar, promišlja autorica nastojeći u pjesmi Mudrost, uz reminiscencije iz školskih dana, odrediti granicu između hrabrosti, straha i mudrosti.

Ciklus Restauriranje obuhvaća osam pjesama u kojima je pjesnikinja prije svega okrenuta sebi i unutarnjim previranjima, pitanju slobode (Važno je zamahnuti), razmišljanju o ži-votu, o vremenu koje na kraju sve odnosi. Primjerice, u pjesmi Vrijeme sve zaposjedne utvrđuje: Poput nestručnog kolekcionara / vrijeme / stalno nešto donosi / odlaže te-rete u naše dane / godine (str. 43). Da, vrijeme brzo odmiče, a mi smo, poput sjena, prisiljeni skloniti se u „tamnije kutove sobe“ kako mu ne bismo stajali na putu dok ne-milosrdno briše sve, pa i naše postojanje.

Ciklus Opasno vrijeme sadrži četiri pjesme u kojima se pjesnikinja bavi aktualnim te-mama i stvarima koje nas svakodnevno zaokupljaju: terorizam, mržnja, smrt, rat..., ali i utjecaj televizije na suvremenoga čovjeka. U pjesmi Protiv televizije zaključuje: Svijet koji jest moj / i svijet koji nije moj / zajedno u toj sudbonosnoj kutiji / danima se bore na ži-vot i smrt (str. 53).

Ciklus naslovljen Tjelovježba sastoji se od pet pjesama. U njemu se pjesnikinja bavi čo-vjekovom potragom za samim sobom, za ljubavlju... Posebno je zanimljiva i životna pje-sma Tjelovježba u kojoj opisuje život suvremenih žena u vječnoj težnji za boljim izgledom. U ispovjednoj pjesmi Nas tri pjesnikinja također dotiče dio svoje sadašnjosti govoreći o prijateljicama i određenoj zgodi u restoranu. Ovdje se opet susrećemo s osnovnom tematikom zbirke – prolaznosti vremena.

Ciklus naslovljen Posuđeno vrijeme ima pet pjesama posvećenih suprugu Slobodanu (Glazba) i onome što pjesnikinju čini sretnom i ispunjenom – jednome otoku (Hvaru), moru, brodovima, zimskome dobu, kiši. Ovdje prepoznajemo intimističku i ispovjednu liriku punu nostalgije, ali i unutarnjega spokoja. U pjesmi Trajanje vješto je i slikovito opisan mediteranski krajolik: Između dva otoka / lutaju valovi. / Sunce se slaže u iz-dužene / zlatne završetke / vidljivog (str. 70).

Posljednjim ciklusom, Nebeske jabuke, obuhvaćeno je devet pjesama. U njima se sim-bolički spajaju dva svijeta – ovaj u kojemu (još) živimo i svijet u koji su, nadamo se, otišli naši dragi kojih više nema među nama. Pet pjesama Diana posvećuje prijateljima koji se nalaze na nepoznatu mjestu gdje „traže“ nebeske jabuke, a koji joj, razvidno je, nedo-staju: Simi Mraoviću, Jozefini Dautbegović, Saši Meršinjaku, Anđelku Novakoviću i Vladi Puljiću. U pjesme pune nježnosti i topline vješto je uklopila nekoliko stihova iz Mra-ovićevih, Novakovićevih i Meršinjakovih pjesama, čime one dobivaju nov, drukčiji, sna-žniji emotivni naboj. Među stihove s posvetom onima kojih nema uvrštene su i pjesme Nebeske jabuke i Bicikl, naizgled čvrsto vezane uz životnu stvarnost ili pak konkretnu prošlost. Čini se kao da pjesnikinja ovako spaja dva svijeta u jedinstvenu cjelinu. Pri-mjerice, u Nebeskim jabukama naglašava: Kupujem voće / redovno, / jabuke i naranče / u plavoj staklenoj zdjeli na balkonu / izgledaju lijepo / i odgovaraju ostaloj / mrtvoj prirodi koja je odraz sadašnjeg života i brige o zdravlju koju nam savjetuju prijatelji i nameću časopisi i Internet (str. 80). Gotovo realistički opis svih blagodati koje jabuka pruža čovjekovu zdravlju završava zaključkom kako ćemo jednom na čarobnom letećem tepihu jednostavno i veličanstveno otputovati (str. 81). Kamo? Pa, u drugi svijet gdje „ima“ nebeskih jabuka...

Dirljiva je pjesma Bicikl koja govori o povratku u prošlost; pjesnikinja se prisjeća oca, „ostarjelog dječaka na Križnom putu“, i majke, „djevojke s otoka“, te početka jedne lju-bavi potaknute upravo biciklom.

U ovome ciklusu, koji možda sadrži najsnažnije pjesme čitave zbirke, Diana Burazer us-pješno objedinjuje uspomene na davna vremena i sjećanja na mrtve prijatelje sa stvar-nošću koju upravo živi.

Zbirka simbolično završava pjesmom Stihovi, neobjavljeni u kojoj se iščitava značaj vlas-tita stvaralaštva za pjesnikinju sámu, ali i za sve koje je obogatila svojim pjesničkim stva-ralaštvom.

Zaključno: pjesnička zbirka Nebeske jabuke Diane Burazer uspješan je spoj prošlosti i sadašnjosti, emocija i racionalnosti, svijeta koji nas okružuje i onoga „onostran“. Pre-poručujem je svima koji žele ozbiljnije promisliti o svrsi postojanja, o prolaznosti i vječ-nosti, o mjestu pojedinca u suvremenu društvu, o... koječemu još.