Marina Negotić: SOLIDAN ROMAN, ALI NE BEZ MANA / Jurica Pavičić

SOLIDAN ROMAN, ALI NE BEZ MANA

JURICA PAVIČIĆ: CRVENA VODA, Profil, Zagreb, 2017., 354 str.

Kao pisac, novinar, filmolog i filmski kritičar, Jurica Pavičić (1965., Split) nije nepoznat hrvatskoj javnosti, a nedavno se posebice našao u središtu zbivanja. Razlog je tomu nagrada „Fric“ tjednika Express za njegov sedmi po redu roman, Crvenu vodu. Osim romanā, objavio je zbirke priča, pripovijetke, eseje i feljtone te jednu dramu, a nagrađen je brojnim nagradama. Za Crvenu vodu, osim „Frica“, dobio je i nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“.

Pavičić radnju ovoga kriminalističkog romana smješta u fiktivno Misto, maleno mjesto na dalmatinskoj obali u blizini Splita, tipičnu sredinu gdje se svi poznaju, sve je dobro uhodano, sigurno i uvijek isto – sve dok se jedne večeri ne dogodi tragedija i nakon ribarske fešte ne nestane sedamnaestogodišnja Silva Vela. Policijska istraga ne daje pre-više rezultata, postoje tek neki tragovi, a nakon Silvina osamnaestog rođendana i služ-beno je prestaju tražiti jer je, ako i jest živa, punoljetna. No njezini najbliži, majka Vesna, otac Jakov i brat blizanac Mate ne odustaju i nikada ne prestaju tražiti nestalu kći i sestru, a životi su im zauvijek obilježeni tom noći i promijenjeni iz temelja.

Silvin nestanak, potraga i razrješenje osnovna je (linearno-povratna) radnja romana i ujedno ono što bi se moglo nazvati shemom kriminalističkoga romana (otprilike: zločin – istraga – otkrivanje krivca – kazna), ali usporedo se odvijaju još dvije posve linearne radnje. Prva je na razini nukleusa obitelji, gdje je prikazana propast jedne familije i pro-mjene njezinih članova kao individua. Tu čitatelj prati tri života koja su se razvila posve drukčije od „planiranog“, teret obiteljske tragedije i sve što ona sa sobom nosi, pri čemu su likovi psihološki dobro razrađeni i jasno motivirani. Druga usporedna radnja ona je koja se tiče države i društva u cjelini. Naime, radnja se proteže na gotovo trideset godina (točnije od 1989. do 2017.), pa se Silvin nestanak donekle podudara s preobrazbom društva zbog socioekonomskih i političkih promjena kroz koje je Hrvatska u tom razdoblju prošla.

Pavičićeva je kritika društva u cijelome romanu prisutna i neskrivena, ali je dovoljno ne-nametljiva te ne „preuzima“ roman i ne postaje plodnim tlom za nepotrebno mora-liziranje. Socijalizam je prikazan kao vrijeme loše društvene klime u kojoj je droge (barem u Splitu) sve više, a kriminalni milje cvjeta. Tu, pak, atmosferu prekida rat koji opet donosi iskrivljen sustav vrijednosti, do groteskne situacije u kojoj bivši diler postaje vojnim zapovjednikom (a kasnije i vijećnik pa župan). Vlada kaos i nesigurnost, mladi ljudi ginu (Lekaj), neki su otpušteni s posla (Šain), a drugi, podobniji ga dobivaju (Čović). Poslijeratno doba nosi svoje boljke: grabi tko što može, industrija propada, zemlja na obali mahnito se i bez razmišljanja prodaje, a „hiperturizam“ polako, ali nezaustavljivo nadolazi. Pavičić promjene dobro oslikava nekim usputnim momentima, poput onoga kada se u istražiteljevu policijskom ured Titova slika na zidu zamjenjuje križem, kada Misto zimi postaje gradom duhova jer su nekadašnje kuće, zapravo domovi, sada vikendice stranaca ili služe za iznajmljivanje turistima i sl. Takvi su piščevi „manevri“ uspješni jer ne dulji, ne objašnjava i ne potcjenjuje čitatelja, a svima je „sve jasno“. Sadašnje doba najbolje je predočeno riječima jednoga lika: Zato, jer smo najsmrdljivija generacija. Jer mislimo živit bez rada, jer mislimo trošit šta nismo stekli, jer mislimo da nas spada živit dobro. A ne spada! Ni po čemu! Zato neću prodat, baš zato da svima bude gore. Jer svi miritaju da im bude gore.

Te su riječi dvojako zanimljive jer su ujedno i najava kazne. Već je spomenuta općenita shema krimića, koja je u ovome romanu osobito zanimljiva kada je riječ o zadnjem ele-mentu sheme, odnosno o kazni. Poznato je to kako svaki kriminalistički roman sadrži i stanovit osjećaj za pravdu i čitatelj unaprijed očekuje da će krivca snaći zaslužena kazna. U ovome romanu počinitelj zločina emocionalni je ubojica, onaj koji (u svojim očima) zločin čini zbog višega cilja, vođen sirovim osjećajem, ljubavlju, a ne proračunatošću ili glađu za koristi, novcem ili moći. Kazna u Crvenoj vodi ne dolazi u očekivanu obliku, nema privođenja, lisičina i zatvora, kazna je biblijska, „antigonovska“ – svi su kažnjeni, i umiješani i nevini, i nemoralni i ispravni, društvo u cjelini trpi posljedice toga grijeha. Na toj je razini možda najjasnija Pavičićeva kritika naše zbilje, a opet je uspio izbjeći do-ciranje.

Struktura Crvene vode dobrano je razgranata, ali čvrsta. Roman je podijeljen u četiri op-širnija dijela (Silva je nestala, Putevi koji se razilaze, Silvin povratak, Crvena voda), a poglavlja se granaju na više potpoglavlja naslovljenih imenima likova-fokalizatora iz čijih se perspektiva priča raspliće. Čitatelj je uključen tako što mu je – iako je pripovjedač u trećem licu, odnosno sveznajući – dana prilika da sam polako upoznaje likove i donosi zaključke, a autor pritom ima nekoliko dobrih poteza navođenja na krivi trag, što daje dodatnu zanimljivost radnji.

Roman nije bez razloga nagrađen dvjema književnim nagradama, međutim čini se da su neke njegove sastavnice ipak mogle i trebale biti bolje. Naime, uzmemo li u obzir to da se kriminalistički roman nerijetko svrstava u „ladicu“ trivijalne književnosti, odnosno književnosti napisane prema svojevrsnoj „špranci“, dakle književnosti od koje se a priori očekuje neka već, barem donekle, viđena struktura, likovi, jezik, onda od krimića ne bis-mo ni trebali očekivati ili zahtijevati bogzna kako specifičan, originalan ili začudan stil. Međutim, Pavičićev roman ipak nadilazi shematiziranu konvenciju, i to vrlo čvrstom, razrađenom strukturom romana, ali i dvjema pozadinskim temama koje unose elemente obiteljske drame, čak natruhe povijesnoga romana. Pa ako već uspijeva izići iz okvira „tipičnoga krimića“, možda ne bi bilo odveć od autora očekivati ponešto bolji stil i do-rađeniju rečenicu. Upravo u tome jest moja najveća zamjerka ovome romanu.

Jezik je, naime, jednostavan, pitak, standardni hrvatski obojen regionalizmima splitsko-ga govornog područja (npr. balatura, umideca, tavalja, miritat'...) i takav se lako čita, no golemi problem nastaje u dijalozima, u kojima je pisac očito nastojao koristiti dijalekt, ili žargon, ali provedba je te nakane vrlo, vrlo nedosljedna. Kao rezultat imamo jezično ne-uvjerljive likove, neurednost i, nažalost, nelagodu pri čitanju. Primjerice, lik u dijalogu najprije kaže vratija se, a odmah zatim bio je, što je naprosto nešto što nitko živ ne bi re-kao, odnosno tako naglo i bez vidljiva razloga smjenjivao dijalekt i standardni govor u istoj rečenici (jednako tako: gdje – nigdi, vidio – posli, vidjeli – nedilja, itd.). Nejasno os-taje je li to do autora koji nije dosljedno izveo ideju, urednika kojemu je promaklo ili lektora koji je (možda) htio „postandarditi“ dijaloge, pa je negdje to provedeno, a negdje nije, ali likovi u svakom slučaju govore čas posve standardno, čas hard core dijalektom. Šteta, jer uz regionalizme koji „omekšavaju“ rečenice, pridodaju uvjerljivosti i toplini, pojačavaju sveukupan dojam o Mistu, te da su dijalozi u čitavu romanu, primjerice, di-jalektalni, na jezičnoj bi razini učinak djela bio kudikamo bolji i snažniji. Osim dija-lektalnih problema, određeni problemi postoje i s rečenicama koje, doduše, jesu gra-matički i pravopisno točne, ali su mnoge nedovoljno „izbrušene“, autor pribjegava po-navljanjima kako bi (pretpostavljam) ostvario dojam skepse, sumnje ili blage jeze, ali taj dojam na koncu izostaje, a čitanje je otežano. Nadalje, neki izrazi, koji su se autoru učinili zgodnima, provlače se na previše mjesta, pa i to postaje zamorno (grozd kuća, grozd novinara, grozd ljudi...) te čitatelj višeput gotovo čezne za novom metaforom.

Posljednji propust ovoga romana tiče se sadržajne razine, odnosno pogreške koja pozor-nome čitatelju, vjerujem, neće promaknuti, a također pridonosi dojmu nedovršenosti, nedorađenosti i nepažnje. Naime, na početku romana doznajemo kako je Silva posljednji put viđena u cvjetnoj haljinici, crvenim starkama i s vrećastom torbom (str. 15: „Prekratka haljina cvjetnog uzorka, visoke crvene starke, široka vrećasta torba. Pod miškom crveni šuškavac.“). Međutim, dvadeset i osam godina kasnije taj se outfit najednom pretvara u nešto sasvim drugo (str. 251: „Džins i majicu su, doduše, trulež i vlaga izjeli do neprepoznatljivosti.“)... E da bi se naposljetku sve to pretvorilo u suknju (str. 281: „trake crvenog šuškavca, ostatak tenisica i donekle očuvana krpica suknje“).

Crvena voda jest zanimljiv, napet i dobar roman koji pruža čitalački užitak, a Pavičić jest autor koji ima priču, poznaje zanat pisca kriminalističkoga romana i usput uspješno registrira društvene anomalije, ali nemoguće se oteti dojmu da se na romanu, ipak, trebalo još raditi kako bi bio – izvrstan.