Franjo Nagulov: JE LI MOGLO BOLJE? / Goran Čolakhodžić

JE LI MOGLO BOLJE?

GORAN ČOLAKHODŽIĆ: PRED GRADOM SU KOSCI,  HDP, Zagreb, 2018., 104 str.

S razlogom ću započeti nešto pristranije. Gorana Čolakhodžića (Zagreb, 1990.), dobit-nika dviju prestižnih književnih nagrada (Goran za mlade pjesnike 2015. te Mostovi Stru-ge 2017.), smatram jednim od najtalentiranijih autora najnovijega vala hrvatskoga pjesni-štva, sukladno čemu je i horizont očekivanja u odnosu na njegovo pismo izraženiji no što je to u nizu drugih slučajeva. Neobjektivno, znam, k tomu i pomalo nepravedno. Ali tko god da je čitao Čolakhodžićev prvijenac Na kraju taj vrt (2015.), siguran sam, nije mogao ostati ravnodušnim.

Konceptualno pisana i zanatski pribrana nova mu zbirka sadrži četrdeset i četiri teksta raspoređena u šest ciklusa, uz svojevrsne nenaslovljene pjesmoprozne umetke koji su prijelaz iz ciklusa u ciklus. Uvodni tekst, onaj koji dakle prethodi prvoj cjelini, nudi svoje-vrsnu demistifikaciju ili, pak, remistifikaciju prostorno-vremenske relacije.

Prva je cjelina naslovljena Razlaz, a otvara je nenaslovljen tekst Gledaj sveučilišnu bolni-cu (nenaslovljene tekstove, dakako, navodim citirajući prvi stih), prepoznatljive pričljivo-sti, obilježen, k tomu, opkoračenjima kakva često primjećujemo u pismu mladih „Gora-novaca“ posljednjih godina. The man looks them all tekst je mjestimice jakih trenutaka, ali i povremenih slabosti kao posljedice posezanja za gustim genitivnim konstrukcijama: Svatko svoj protestant, žedan / neposredovanja, šalicā glazbe / lakih zora iznad ulica / jasnih od posla i dana. U prvoj strofi teksta U ime obitelji primjećujemo figuru ponav-ljanja ne odveć uvjerljive izvedbe: Bila sam suha / krošnja domaćinstva / plodove mi po-jela učmala blizina / bila je jača / i htjela ih je još još još. Tekst 00:00 nešto je narativnije prirode te osobito razvidne estetičnosti s problematičnim položajem pomoćnoga gla-gola biti u drugoj strofi: Jedan po jedan smo ustajali / suočeni s crvenim očima satova u mraku. Semantosintaktičke konstrukcije povremeno su nepotrebno opterećene podvla-čenjem, smjelo ću reći, autorove nedvojbene teorijske osviještenosti, što na kvalitativ-nom planu, međutim, posljeduje protuefektom. Kao primjer navodim treću strofu nena-slovljena teksta (Krenuli smo hodnikom u najkasnije proljeće): Napuštajući grad, u nedo-statku glasova / duboko smo studirali sintaksu drvoreda. U istom tekstu, a uz stilski upečatljivu primjenu anafore, svjedočimo upečatljivu trenutku (peta kitica): kojim redom smjena žutih i zelenih tonova / kojim ključem breze ili javori pred praznim / oknima stubištā. Razvidniju liričnost primjećujemo u završnici cjeline, nenaslovljenu tekstu Gu-dalom dubi jamice, čija je završnica jedan od rukopisnih vrhunaca: Ja se penjem s mač-kama na lijesku i odande / gledam niz ceste // u zlatne peći istoka / odakle se valjaju prozori i brajde.

Prelasci iz jedne u drugu cjelinu, uvodno sam napomenuo, odijeljeni su pjesmoproznim fragmentima – posrijedi su redom nenaslovljeni tekstovi koje, usprkos prividnoj struk-turnoj disperziji, možemo čitati i kao zaseban ciklus teorijsko-esejističkih naznaka viso-ke pismenosti.

Druga cjelina, naslovljena Za koprivama [I], započinje nenaslovljenim tekstom Ovaj i ta-kav dio grada jedini, koji je lucidno odmjeren, stilski discipliniran komad možebitno op-terećen korištenjem pokazne zamjenice dvaju stupnjeva deikse (ovaj/taj), što je već pomalo prepoznatljiva boljka pojedinih novijih glasova suvremenoga hrvatskog pjesniš-tva. Tekst Amerika, zapeta puška uočljivijega je angažmana, ali uz prijetnju „skliznuća“ u nepoželjnu zonu pamfletizma, što je osobito zorno u trećoj strofi: Blago sam oplakao, buržujskije / od vaza od mramora / Ameriku i Englesku i sve druge / zemlje proleter-ske. Nenaslovljen tekst Puno, puno kasnije, bez najave, uz opasku kako isti jako podsjeća na diskurs pjesnikova prvijenca, ujedno je pokazateljem autorovih iznimnih kapaciteta sadržajno-semantički složene, ujedno poželjno „pričljive“ metafore. Nenaslovljen tekst Još jednom pokazatelj je rukopisno čestih posezanja za prilogom i/ili priložnom sintag-mom, koji su u odnosu na sintaktički kontekst odijeljeni zarezom, što je stilski slično rje-šenjima u novoobjavljenim zbirkama Mehanika peluda Martine Vidaić ili Doba bršljana Davora Ivankovca (obje također iz 2018.).

Povijest prava naslov je trećega ciklusa koji otvara tekst Hegel kaže jebiga te kojem, u odnosu na rukopisnu cjelinu, možemo pripisati značajnije stilsko odstupanje – stihovi su kratki, odsječeni te lišeni kontekstualno primjetne težnje za složenijim sintaktičkim rje-šenjima. Završni se distih pritom čini zalihosnim: da ti fali / možda zemlja? / stalno kruške? / neka tvoja mršava / lipanjska ljepotica? / neka majka sestra? / voljena pa o-teta // i sad ti budi ljudski / sveapologeta. Završnicu teksta diskretnijega angažmana, naslovljenog Ministarstvo obrane, ističem kao potencijalno antologijski trenutak done-kle osnažen dovitljivom djelomičnom primjenom aliteracije: pod čelikom čuči / povra-tak na početak i kraj // Povijest se dijeli prolaskom brigada // od njihova marša / ne možemo preko. Natruhu narativnije sintaktostilističke progresivnosti primjećujemo u nenaslovljenoj Nakanili smo se iskreno zgražati, i to posebice u antroposociološki „bud-noj“ četvrtoj strofi kojom je domišljato prikazan normativni diletantizam uzročnosti sintagmi „općedruštveni progres“ te „pojedinačna žrtva“: Kad čovjeka bacaš na otpad / je li važno ako se usput izubija / ako mu otpadne pokoja noga / ako mu izrežeš jezik / i šutneš na lomaču. Metahistoriografsko pozicioniranje subjekta u službi teksta diskret-noga, ali primjetnog angažmana bitno je obilježje nenaslovljena „komada“ Mene jednog odbor za bušenje; ističem: na jednom od četrnaest prilaza Zagrebu / bilježim povijest prvih smaknuća / ugodno razapet između teorija. U završnici teksta sintaktička slože-nost poprima razinu stilski zabrinjavajućega opterećenja; čitamo: ili su ih šume, svegu-tajuće, drugačijim datostima / potakle da razviju nove finese / grupnih patologija? Re-lativistička diseminacija prostorno-vremenskog suodnosa semantička je dominanta pje-smoproznoga zapisa Time machine; i ovdje se problematičnom pokazuje zalihost sin-taktičkoga te leksičkoga materijala, što je pak posljedicom odveć jasne autorske težnje da pokaže vlastitu elokvenciju: Sliježeš ramenima, opet na cesti, / misliš: što treba pri-grliti, Bibliju, Hegela, pušku, / ili kartu za vagonski prijevoz, može sa slamom, bez pro-zora.

Sjena tornja naslov je četvrtoga ciklusa koji otvara egzistencijalno-patološki nenaslov-ljen tekst Jutra su još ličila na suživot, čija semantika počiva na nepomirljivosti civili-zacijskoga progresa te prirodnoga balansa, a čemu je protuslovno dopisana emocio-nalna izoliranost množinskoga subjekta: Osjećali smo kako ravnici ne dolaze u obzir / gradovi ni sela. Tekst Manila obilježen je učinkovitim anaforičkim gomilanjem u trećoj kitici: Što radite vi dok ste nerođeni / Što radite vi dok ste živi dok mrtvi / Što živite vi dok se radi. U tekstu Noriljsk dana je sarkastična opaska na račun usiljene uravnote-ženosti prirode i industrije, pri čemu osobitu stilsku upečatljivost pripisujemo prvoj strofi: U krajoliku danom samo geologiji / kristalne forme provociraju / kristalno reza-nje rijeka / i šuma trasama tvornica. Pjesma Dobri vojak Semjonov s razlogom je me-dijski isticana kao nedvojben rukopisni „forte“; posrijedi je antologijski neupitna pjesma čiju završnu strofu izdvajam kao jedan od dragocjenijih trenutaka domaće pjesničke produkcije minule godine: Golemi ljudi prave male države / jer znaju, i jedne i druge / progutaju šume ili ono / za što je šuma bila riječ. Tekstovi kao što su Duga-1 te Ekume-nopolis slabiji su fragmenti – od nespretnih naslovnih rješenja do traljavo kapacitirana leksika, uz nedostatno discipliniranu sintaktičku strukturu. Završnicu ciklusa čini nena-slovljen tekst Prvo smo vidjeli, kao staru topovnjaču gdje nalazimo upravni govor; ostaje dojam teške uklopivosti istoga u rukopisni kontekst.

Naslov je petoga ciklusa Za koprivama [II]. Ciklus je obilježen stilskim manevriranjem koje, usprkos mjestimičnim potvrdama jezična umijeća, narušava postojanost rukopisa. Tomu možemo uvodno dopisati nenaslovljen prijelazni pjesmoprozni fragment Veliko stoljeće administracije koji, zahvaljujući radikalnoj leksičko-sintaktičkoj gustoći te raz-mjerno dosljednoj primjeni opkoračenja, stilski asocira na pismo pokojnoga Elia Panelle čija zavidna rukopisna ostavština zaslužuje dodatni istraživački napor. Prije kartografije tekst je iz čijega bi se čitanja dalo naslutiti autorski možebitno nesvjesno nastavljanje pi-sanja prvijenca, a na tom je tragu i, stilski doduše ogoljeniji, tekst Žive.

Zadnja košnja šesti je rukopisni ciklus otvoren nenaslovljenim pjesmoproznim zapisom Mamutica tame, mravinjak, monolit. Posrijedi je isječak rezignirajućega značenjskog pa-tosa, pripisiv kakvoj predapokaliptičnoj slutnji na tragu Lautréamontove mračnjačke sintakse. Uzmemo li primarno u obzir sintaktostilistički plan, na sličnu je tragu tekst Bruckner ex machina. Neonaturalistički predznak možemo pripisati vrlo dobro nenas-lovljenu tekstu Hrđava kugla i dalje se vrti; pritom valja obratiti pozornost na suptilno ostvarenu sliku fizičke dekompozicije u izvedbeno iznimnoj drugoj kitici: Ribe su nijeme / i kušaju uhom kako zrnca soli / ispunjaju ušća: Svoju ikru u boli / sade u vrtove dna / gdje bobe metana / polaze gore. Tekst Kosci ističem zbog naslovne poveznice, uz opas-ku, u odnosu na cjelinu, nepotrebnoga grafostilističkog iskakanja; ovdje, kao i u jednoj ranijoj situaciji (nenaslovljen tekst Čuli smo rađa se, iz trećega ciklusa), primjećujemo ne odveć sretno posezanje za inačicom stepeničastoga stiha. Zaključni je tekst rukopisa ta-kođer nenaslovljen (Od jutra, od vjetra) te je ponešto liričnijega hipersenzibiliteta, koji bi mogao naznačiti smjer daljnjega autorskog razvoja: Svemir prodire lakše u prozirnu / jabučicu Zemlju / izbuljenu strahom i skučenu u mraku // U dnu mulja noći ono jedno žablje oko.

Iz napisanoga je, nadam se, lako zaključiti kako je posrijedi rukopis čije čitanje navodi na naslovno postavljen upit. Doista: je li moglo bolje? Moram napomenuti kako je mjerilo vrednovanja rukopisa, sukladno već navedenom obzoru očekivanja, bilo iznimno oštro. Drugim riječima, rukopis neupitno spada među jača pjesnička ostvarenja hrvatskoga pjesništva u prethodnoj godini. No, ono što nipošto ne smijemo prešutjeti jest ukupan kvalitativni „regres“ u odnosu na prvijenac kojim je autor bio izazvao oduševljenje i u strožih ocjenitelja aktualne pjesničke prakse. Na trenutke čak ostaje dojam kako je isti blistav prvijenac autor pokušao napisati po drugi put. Ili mu barem dopisati nastavak. Koji je, supostavljajući ih pa uspoređujući drugi s prvim rukopisom/knjigom, kudikamo slabiji. No, valja još jednom podvući: Goran Čolakhodžić rijetko je nadaren autor čije krajnje dosege tek očekujemo i u koje, vjerujem, ne bi trebalo previše sumnjati. Upravo stoga nov je naslov trebalo komentirati bez uvijanja, konačno odgovarajući na naslovom kritike ovdje postavljen upit, i to ovako: da, moglo je i morat će bolje!