ZDRAVKO ZIMA: KULTURA JE SVE ONO ŠTO POLITIKA NIJE... / intervju

KULTURA JE SVE ONO ŠTO POLITIKA NIJE, A SMIJEH NAM JE POTREBAN KAO KRUH!

ZIMA: „Mnogi danas bježe od književnosti kao vrag od tamjana; bježe zato što se boje samoće, boje se sebe i svoje praznine. Spektakl podržavaju svi režimi jer donosi velike novce i neutralizira vitalne instinkte njegovih konzumenata... Skribomanom i mitoma-nom proglasio sam se sâm da zaskočim svoje antagoniste ili da to ne učini netko drugi. Osim što je posrijedi oblik autoironije, te atribucije ne treba po svaku cijenu shvatiti ne-gativno. Zar Krleža nije bio skriboman? A Tolstoj, Dostojevski, Proust i toliki drugi? Kad nema drugoga, pisac se obraća samome sebi. Ne svojoj taštini, nego svojoj unutrašnjosti i potrebi da odgovori na hiljade pitanja, kako dnevnih, banalnih, tako onih suptilnih, dalekosežnih, na koja će odgovarati cijeli vijek, ne gajeći pritom iluziju da će ikad doći do konačnih rješenja. To je pisanje... Književnost je molitva.“ 

Književni kritičar, esejist i publicist ZDRAVKO ZIMA (Malinska, 1948.) ime je u hrvatskoj književnosti i kulturi, no uobičajeno je reći – i šire. Prvi je naš intelektualac kojega inter-vjuiramo ekskluzivno za STAV.

Završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti i apsolvirao sociologiju na Filozof-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Književne kritike, eseje, feljtone i druge tekstove objavljivao je u najvažnijim listovima i časopisima u Hrvatskoj (Omladinski tjednik, Stu-dentski list, Vjesnik, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Novi list, Vijenac, Forum, Republika, Quorum, Mogućnosti, Nova Istra, Rival, Lettre International, The Bri-dge...). Bio je urednik i kolumnist tjednika Danas, urednik časopisā Bridge, Lettre Inter-national i Cicero te savjetnik za izdavaštvo u Ministarstvu kulture. Od 2000. do 2013. djelovao je kao „freelancer“ i stalni suradnik riječkoga Novog lista (kolumna Zimsko ljetovanje u kulturnom prilogu Mediteran). Za tisak je priredio knjige mnogih istaknutih autora, među kojima: Nedjeljka Fabrija, Irene Vrkljan, Feđe Šehovića, Veselka Tenžere, Edvarda Kocbeka i dr. Član je Društva hrvatskih književnika.

Objavio je knjige ogleda, kritika i dnevničkih zapisa: Noćna strana uma, 1990., Zvjezdana prašina, 1992., Zagreb je kriv za sve, 1993., Purgeri u purgatoriju, 1995., Porok pisanja, 2000., Zimsko ljetovanje, 2001., Močvara, 2002., Prikazi, prikaze, 2003.; Gondolijer na Vltavi, 2004., Metak u petak, 2005., Lovac u labirintu, 2006., Život je tabloid, 2007., Bordel u plamenu, 2009., Adam i Eva u raju, 2012., Ekstraeseji, 2012., Dnevnik jednog skribomana, 2015. i Dnevnik jednog mitomana, 2017. 

Časopis Relations objavio je izbor iz Zimina opusa. Dobitnikom je nagrada: „Kiklop“ za najbolju knjigu eseja (Gondolijer na Vltavi), „Marija Jurić Zagorka“ Hrvatskoga novinar-skog društva, „Goranove nagrade“ lista „Vjesnik“ (Lovac u labirintu), „Julije Benešić“ Društva hrvatskih književnika (Porok pisanja) itd.

Zdravko Zima razmjerno je čest i uvijek rado viđen sudionik Pulskih dana eseja, objav-ljuje u „Novoj Istri“, plijeneći erudicijom, elokvencijom, temeljitošću u pristupu svakome tekstu, osobito pak kulturom čitanja i kritičkoga promišljanja o pročitanome, ali i o društvenim pojavama i fenomenima. Bez dlake je na jeziku i izaziva poštovanje čitalaca, kako kolega i prijatelja tako i onih drugih – i među takozvanim lijevima, iako se lijevim drži, rjeđe dovodeći u pitanje tu i takvu poziciju danas i ovdje, i među takozvanim des-nima, prema kojima je naglašenije kritičan, ako takve podjele/„podjele“ danas još uopće imaju nekadašnje, recimo tradicionalno politološko, svjetonazorsko i ino značenje – sla-gali se s njim, posve ili djelomice, ili uopće ne. Vjerojatno će tako biti i ostati i nakon či-tanja ovoga razgovora kojemu se kolega Zima spremno odazvao. Naposljetku, o sebi će reći: „Ako u meni ima nečeg dobrog – a nadam se da ima – onda je to upravo miks. Heterogenost, a ne homogenost, univerzalnost, a ne uniformnost, množina, a ne jed-nina.“ Nadamo se da će čitatelji „Stava“, sve u svemu, sa zadovoljstvom i angažirano moći uživati u ovome vrlo sadržajnom, opsežnom i otvorenom intervjuu.

Kritičar dijelom svoga bića jest profesionalno gunđalo

STAV: Dragi i poštovani gospodine Zima, već dulje nemate svoju kolumnu, nigdje... Nije riječ samo o Vama kao, dopustite, znakovitu amblemu jedne književne, osobito kritičke epohe i prakse, riječ je očito već o nepovratnom stanju u koje je zapala (i) hrvatska kul-tura, osobito ona pisane riječi. Možete li definirati bitne razloge i posljedice takve situ-acije, zapravo nedostatka ikakve kritike i pomanjkanja kritičnosti kamo se god osvrnuli?

ZDRAVKO ZIMA: Ton Vašeg pitanje sugerira isto takav odgovor, pa ne znam trebam li išta dodati, tim više što razlozi aktualnog stanja, nepovratnog, kako kažete, nisu jed-noznačni. Nisam sklon pretjerivanju, još manje mistificiranju, ali ne znam u kojoj su se epohi u tako kratkom vremenu dogodile tolike bitne i toliko strelovite, ako hoćete i strmoglave promjene kao u ovoj, na prekretnici milenija, u kojoj upravo živimo. Pad Ber-linskog zida, perestrojka, slom komunizma kao planetarnog projekta, s tim i raspad Ju-goslavije, globalizacija, suton Gutenbergove i uspon elektronske galaksije, klonirane ov-čice, eksplozija nove medicine, umjetna inteligencija, kinetička stvarnost, a sada, na raz-među dviju godina, očekivana ali ipak zastrašujuća najava da diferenciranje stvarne od lažne osobe nije više puka fikcija nego je pitanje dana. Uza sve to, u eri Donalda Trumpa i, hvala na pitanju, naših lokalnih trampova (vidi vraga, trump je na engleskom adut) i krampova, možda anonimnih, ali dovoljno borniranih i korumpiranih da poslije svih olu-ja unište ono malo što je ostalo na površini, poslije svega toga i još mnogo inog i im-plicitnog, koga uza sve to još briga za kritiku? Naravno, rijetko koga. Tim bolje za one koji misle da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, ali utoliko gore za sve druge. I za one koji će doći, nesvjesne da je drukčiji svijet ikad postojao i koji će na našu prez-renu kulturu, austrougarsku i mediteransku, gledati onako kako smo mi gledali na anti-ku i na stare Grke.

Spominjući sve to, uvijek se pitam nisam li zabrazdio, nisam li se pretvorio u profesio-nalno gunđalo – a književni kritičar to jednim dijelom svoga bića svakako i jest – ali raz-like između mog naraštaja i djece digitalne ili globalizacijske ere su neizbježne. Samim tim razlikuju se i naše slike svijeta. Kad se netko popne na Mount Everest, ne slijedi mu ništa drugo nego nizbrdica, svojevrsno razočaranje nakon što je boravio u božanskim visinama. Isto je ili slično s našim lokalnim Mount Everestima, jer nakon uspona na vrh Učke ili Sljemena nužno slijedi katabaza, silazak. Nije drukčije ni s ljudskom egzisten-cijom, što će reći da se pojedinac nakon stanovitog razdoblja, možda poslije pedesete godine, više obraća prošlosti nego budućnosti, poput automobilista koji umjesto da gle-da naprijed stalno viri u retrovizor. Nisam ja u tome neka iznimka i mislim da je to prije pravilo nego izuzetak. Rezerviran spram svog vremena, u romanu Polaganost Kundera se vraća u klasicističko 18. stoljeće, vraća se u doba galantnosti i naduvenih krinolina, u kojem je vrijeme protjecalo bitno drukčije nego danas. Roman završava simulacijom lju-bavnog odnosa, a to dovoljno svjedoči o Kunderinoj poziciji. U Hadrijanovim memo-arima, romanu u kojem se spominje Vaša i naša Pula, Marguerite Yourcenar pobjegla je još dalje, u osvit naše civilizacije, u epohu rimskog cara Hadrijana. Takvih i sličnih prim-jera ima napretek. Prije ili kasnije obraćamo se prošlosti, to je biološki, ali i duhovni zakon. U divnom eseju U pohvalu sjene Junichiro Tanizaki objašnjava da starenje neiz-bježno rađa nostalgijom i vjerovanjem da je prošlost bila bolja od sadašnjosti. Prije sto godina starci su sanjali za vremenima otprije dvjesto godina, oni otprije dvjesto sigurni su da je bolje bilo prije tristo godina. I tako dalje. Nema naraštaja koji je zadovoljan pos-tojećim stanjem, a to se posebno odnosi na naše vrijeme u kojem su promjene nevje-rojatno brze i dramatične. Tako misli Tanizaki, a tako mislim i sâm jer ga inače ne bih spominjao. Dakako, promjene su neizbježne, one su jedina konstanta, ali nisam siguran da su ikad bile tako nagle kao na prijelazu iz drugog u treći milenij. Pa mi smo u škol-skim klupama učili kaligrafiju, knjige smo tretirali kao relikvije, deklamirali naizust cijele pjesme, gotovo epove, a novi klinci jedva se znaju potpisati i to samo na glatkoj površini svog laptopa. Prije desetak godina, ako se dobro sjećam, Mirko Kovač je u nekom kasno-noćnom televizijskom terminu govorio naizust Ujevićeve stihove. I za mene je taj prizor bio neočekivan, ali ipak dirljiv, dok je na druge djelovao kao puki anakronizam.

Nekoć smo se zgražali nad staljinističkom cenzurom, a danas plutamo u oceanu okuženom fake newsom

S.: Svojedobno ste govorili i pisali o plemstvu duha, o ljepodusima, što povezujemo i s pojmom Kinderstube. Gdje je, kako i zašto nestala ne samo navika, vještina, znanje, trud oko lijepoga ophođenja, „viteškoga“ stila i uopće stila kako u društvenim, ljudskim (na-mjerno ne velim „međuljudskim“) odnosima, tako, posljedično, i na polju Vaše primarne djelatnosti, one praćenja i tumačenja ne samo tekuće negoli i tradicijom obilježene, po-viješću ovjerene književne kritike i korpusa bitnih ostvarenja na koje se kritika referira?

Z.Z.: Poslije Drugog svjetskog rata pojam Kinderstube bio je radikalno odbacivan kao re-ziduum prezrene buržujske kulture. Onda se dogodio dvostruki obrat, politički i teh-nološki, koji nas je u prvom času doveo u stanje kolektivne euforije, da bi u drugom re-zultirao tek djelomičnim ili samo sporadičnim otrežnjenjem. Nismo htjeli slušati Krležu koji je dalekovidno upozoravao da se strpimo i da ćemo prije ili kasnije i mi dočekati ostvarenje svojih ideala. I dočekali smo ih! Kao što ih je u svoje vrijeme dočekao i Krleža s efektima koji su poznati i verificirani. I naše efekte zbrajat će dolazeći naraštaji, iako za tu vrstu historijski predvidljive matematike nisu potrebne algoritamske tablice ni neka osobita pamet.

Ne volim lamentirati, iako to ne znači da uživam u svim brzometnim promjenama i da pred megastoreom čekam svaki novi model iPhonea. Nema sumnje da je elektronska tehnologija omogućila neslućenu disperziju znanja, informacija i podataka, ali širinom svoje obuhvatnosti ona je to znanje isto tako kontaminirala. I u nekoj mjeri degradirala. Možda će zvučati oholo i arogantno ako ustvrdim da znanje nije za svakoga, ali je u skla-du sa starom latinskom mudrošću – margaritas ante porcos. Raspredati o krajnje sup-tilnim ili vrhunaravnim pitanjima s onim tko nije u stanju dospjeti ni u podnožje pret-postavljene planine, uzaludan je napor. Šamaranje vjetra. Govoriti o posebnosti Mah-lerovih simfonija nekom tko misli da je Mahler ličilac koji farba zidove i tko ne zna raz-liku između simfonije i simonije, jednako je besmisleno i suvišno. Ako ne postoji placebo, univerzalni lijek primjenjiv na svaku jedinku, blizu je pameti da ni svako znanje nije su-đeno baš svakome. Fatalno je ideju nacionalne, vjerske, spolne i kakve sve ne korekt-nosti prakticirati tamo gdje joj nije mjesto. Svi smo mi ljudski stvorovi i u tom smislu barem načelno jednaki, ali nismo jednaki po predispozicijama, talentima i spremnosti da te talente aktiviramo. Dakle, internet je postao nova Encyclopaedia Britannica, ali nje-govo nevjerojatno bujanje nije pospješilo kreativne potencijale, kako su neki u svojoj na-ivnosti prognozirali. Ono što me kao vječitog rebela i gunđala upravo zastrašuje, ogleda se u činjenici da tehnika umrtvljuje buntovničke instinkte. Kako ih neće umrtvljavati kad se sve manje ogledamo u samima sebi, a sve više u blještavom zaslonu laptopa?! Umje-sto kreativnog procvata, internet je rezultirao banalnošću, površnošću, divljaštvom, pornografijom i bujicom neprovjerenih podataka. Količina nije uvijek sukladna s kakvo-ćom. To je staro dijalektičko pravilo, a najviše ga zanemaruju oni koji ga s odgovara-jućom dozom cinizma pripisuju Marxu. U pomanjkanju osjećaja za finese, takvi ne shva-ćaju razliku između Marxa i marksizma, kao što ne razumiju razliku između katolika i klerikalca.

Nekoć smo se zgražali nad staljinističkom cenzurom, a danas plutamo u oceanu oku-ženom Fake Newsom. Ovo drugo je na neki način još pogubnije od onog prvog jer su te govnarske vijesti aranžirane tako da računaju s onim u čemu je čovjek najslabiji. Dakako, najslabiji je u pitanjima vlastite gluposti i narcisoidnosti koje, podmazane odgovarajućim parolama, postaju pogonsko gorivo za svaku novu vlast. A vlast je uvijek to što jest, ne-mojmo se zavaravati. Vi me pitate o kritici, dok je u Hrvatskoj pedepsan novinar koji je napisao da je jedan visoki saborski dužnosnik prepisivač diplomske radnje. Iako je to op-ćepoznato, iako i vrapci na krovu znaju da je dotični prepisivač, ili kradljivac tuđe pa-meti, sud nije presudio u korist novinara nego u korist visokog saborskog dužnosnika. Vi me pitate o kritici dok Njemačku – i ne samo Njemačku – potresa skandal zvan Claas Relotius. Dotični je dobio najveću njemačku nagrada za novinarstvo, a onda se usta-novilo da je reportaža o sirijskom dječaku, za koju je honoriran, od slova do slova izmi-šljena. Što je još grotesknije, Relotius nije bio bilo kakav novinar i nije pisao za bilo kakve petparačake listove. Pisao je za Der Spiegel. Hajde, nećemo moralizirati, ali skandal s nagrađenim novinarom, od kojeg će se ugledni hamburški tjednik teško oporaviti, bez dvojbe je i refleks opće kakofonije, postavljanja znaka jednakosti između blogosfere i cr-ne burze, brisanja granice između stvarnosti i privida ili, drugim riječima, između istine i laži, s konzekvencama koje ne može predvidjeti ni najbizarnija literarna mašta. A kri-tika? Ona je ponajprije moralno i stručno pitanje, a kako do morala malo tko drži, do struke isto tako (vidi knjigu Andrewa Keena Kult amatera), o njoj je u ovom času uza-ludna svaka ozbiljnija rasprava.

Krleža je godinama ignorirao Matoša

S.: Matoševac ste, dakako, i ne samo taj. Pa eto nas u rasponu duljem od stoljeća u ko-jemu kako jedan veliki Gustl tako i više negoli jedan suvremeni autor – a sada mi, vje-rojatno ne slučajno, na pamet pada Maruna – do neke mjere, no zacijelo znakovito i ne bez vraga, bar u krajnjim „porukama“ slično svjedoče pišući o hrvatskoj društvenoj, kulturnoj, svekolikoj, pa dakle i književnoj stvarnosti i uopće krizi moralnih i estetskih vrijednosti u ovome narodu i ovoj kulturi? Kako je moguće da se u nas stvari toliko „mi-jenjaju“ e da bi, generacijama i gotovo epohama, u biti svojoj ostale uvlas iste?

Z.Z.: Kriza kulture nije ništa drugo nego refleks sveopće krize evidentirane na svim ra-zinama. Matoš? Gotovo da ga je neprilično spominjati. Matoš je pisao rukom, doslovce, pisao je svojom krvlju i svojom pameću, a današnji njegovi sljedbenici, ili „sljedbenici“, lupkaju nonšalantno po tastaturi, gledajući usput kroz kavansko ili avionsko okno i ča-vrljajući s prijateljicom, ako ne izravno, onda posredovanjem skypea, vibera ili tko zna već čega. Kako svjedočiti o Matošu, koji jer svaku riječ i svaku rečenicu alimentirao vlas-titim životom, u vremenu u kojem su glavne spisateljske teme krađa intelektualnog vlasništva, internetska kladionica i digitalizacija knjiga bez primisli da bi ikom za takvu rabotu valjalo platiti makar i skromna autorska prava? Pretenciozno je reći da je Matoš svaku riječ plaćao svojom krvlju, ali je i istinito. To bi trebalo biti jasno svakom tko zna makar nešto o Matošu. On je naš prvi profesionalni pisac u punom značenju te riječi. Zašto? Zato što je živio od honorara, od onog što je napisao i potpisao, a nije živio od društvenog položaja ili sinekure koja bi mu omogućavala, ako ne lagodnost, onda barem da se ne zlopati kao pas. A živio je tako. Kao pas, premda mnogi kerovi, na njihovu sre-ću, uživaju danas komfor kakav naš najveći stekliš nije mogao ni sanjati. Živjeti u Be-ogradu ili u Parizu i čekati honorar za tekstove što ih je slao Obzoru, Savremeniku i drugim listovima, to je usporedivo s kaskaderom koji nastupa u najluđim akcijskim fil-movima, vjerujući da će nakon svega dočekati starosnu penziju.

Da nije živio kako je živio, ne bi Gustl umro onako jadno, ne navršivši ni 41 godinu. Bio je jedva prešao tridesetu, kad je sa svojim upalim obrazima i koščatim licem djelovao kao starac. Početkom 1905. godine, u Beogradu, pojavili su se prvi znaci oboljenja njegove desne ruke. Naravno, bolest je bila uzrokovana frenetičnim pisanjem, ali i činjenicom da je obitavao u vlažnim sobama, lišen elementarnog komfora. Zbog bolesti koju je nazvao Schreibkrampf, odonda je pisao lijevom rukom, a morao je i prestati svirati violončelo. Ovo drugo je bilo podjednako pogubno jer mu je jedino angažman u kazališnom orke-stru jamčio kakve-takve stalne prihode. Čitajte njegove putopise, čitajte njegove feljtone i njegove Bilježnice objavljene u Sabranim djelima, da shvatite koliko se često u njegovim rečenicama spominje imenica glad. Nitko glad nije opisao tako impresivno kao Hamsun, ali nitko je nije ćutio tako trajno kao Gustl.

Razmišljajući o našem najvećem vandrokašu, najvećem feljtonistu, najvećem svađalici, a Matoš je bio sve to i još mnogo drugoga, redovito se sjetim Krleže. Valjda zato što su njih dvojica najveći protagonisti novije hrvatske književnosti, kolege po peru koje mnogo toga zbližava, iako je još više onoga što ih pretvara u dva daleka i nedodirljiva planeta. Oni su antagonisti koji se ne podnose, iako su u mnogočemu slični i iako ne mogu jedan bez drugoga. Ni Krleža nije mogao bez Matoša. I nije problem u tome što nije mogao bez Matoša, jer kako bi jedan velik pisac, makar pro futuro, mogao ići dalje bez referiranja na svoje velike prethodnike? Problem je u tome što je Krleža godinama ignorirao Matoša, kao da ne postoji, a kad se ipak nakanio priznati ono što mu duguje, učinio je to krajnjim naporom i s figom u džepu. I Matoš i Krleža su naše karijatide. Ili telamoni, ako mislimo na stupove koji utjelovljuju muške figure. Neću reći tko je od njih dvojice veći, ali meni je bliži Matoš. Zbog lutalačke sudbine, zbog bezuvjetne odanosti ljepoti, zbog duhovitosti (koja ne spada u naše nacionalne karakteristike), zbog feljtona kakve nije smišljao nitko prije ni poslije njega, zbog sposobnosti da bude pjesnik i psovač, kajkavac i Srijemac, Zagrepčanin i Parižanin u punoći kreativnog intenziteta koji je u našoj kulturi bio i ostao neponovljiv.

Spektakl podržavaju svi režimi, a književnost nije spektakl

S.: Što je književnosti, još, činiti a da već nije učinila, u ovo doba cirkusantske karneva-lizacije i opće spektakularizacije svega, uz nepismene i manipulativne medije koji odav-no protjeraše kritičku misao, potirući vlastitu informativnu funkciju sredstava javnog priopćavanja, osobito uz ovakve televizijske programe, novinarsku poćudnost te politi-zaciju svega i svačega?

Z.Z.: Spomenuo sam maloprije da mi je gotovo neprilično svjedočiti o Matošu. Ne zbog Matoša samoga, nego zbog duha vremena u kojem takvi i slični tipovi nisu na cijeni. Ku-glica na ruleti otkotrljala se bespovratno daleko i za našeg vijeka neće se zacijelo vratiti na točku koju bismo željeli i koja bi značila dobitnu kombinaciju za poklonike klasično pojmljene i „konzervativne“ kulture. Spomenuli ste spektakl, a spektakl i književnost, barem ona seriozna, nikada nisu bili u intimnim odnosima. Niti su bili, niti će biti. Spek-takl je inherentan takvim disciplinama kao što su balet, drama, muzika, a književnost je nešto drugo. Književnost je molitva, koliko god to nekom odbojno ili anakrono zvučalo. Kad kažem da je molitva, onda mislim na činjenicu da se autentični čin pisanja, jednako kao i autentični čin čitanja, događa u samoći. U obraćanju samome sebi kojem je daleka bilo kakva pomisao na senzacionalnost i spektakularnost. Mnogi danas bježe od književ-nosti kao vrag od tamjana; bježe zato što se boje samoće, boje se sebe i svoje praznine. Spektakl podržavaju svi režimi jer donosi velike novce i neutralizira vitalne instinkte njegovih konzumenata. Književnost nije parada à la Ballon d'Or na kojoj se nagrađuju najbolji nogometaši odjeveni u smokinge i leptir-mašne praćeni fanfarama. Pisac, ako to jest, ne podilazi nikome i ničemu. Ne podilazi ni samome sebi, a kamoli onima koji ma-nipuliraju milijunima, draškajući tako strasti svoje fanatizirane pastve. Kad usporedite koliko zarađuje najprosječniji gurač nogometne mješinice, a koliko najbolji pisac, shvatit ćete koliko današnji svijet drži do književnosti. Béla Hamvas nije prvi, a ni jedini, koji je najavio da dolazi vrijeme u kojem će se zaboraviti svekolika prošlost. Vrijeme slova je minulo, objašnjavao je davno taj mađarski mudrac. I zaključio bez prepotencije i bez pardona: toliko sam sâm da sam jedino ja taj koji zna i razumije ono što sam poduzi-mao!

Poslije svega u sebi prepoznajem otok

S.: Iskustvo otoka i otočnosti držim posebnim, iako nisam rođeni otočanin; osjećam on-dje nešto što bih definirao inzularnom slobodom kakvu ne osjećam na kontinentu. Go-vorili ste i pisali o fenomenu otoka. Uostalom, bodul ste rođenjem. Može li se kamo više danas uteći usred ovoga moralnog, etičkog, duhovnog, naposljetku i materijalna rasapa koji kao da stalno teži dnu propasti, a nikako da dosegne dno vlastita dna?

Z.Z.: Tko zna, možda je propast elementarno civilizacijsko, a samim tim i ljudsko stanje. Kad ne bismo znali što je noć, ne bismo znali ni što je dan, kad ne bi postojalo zlo, dobro bi samo po sebi bilo nevidljivo i neraspoznatljivo. A kako se zove ona pjesma Vlahe Paljetka? Mene zovu bodulo. Mene možda ne zovu, ali ja se tako osjećam. U Zagrebu se i dan-danas mnogi čude da sam otočanin jer ne govorim čakavskim dijalektom, barem ne kad sam u Zagrebu. Rodio sam se na Krku, u ranom djetinjstvu proveo sam kratko vrijeme u Puli, osnovnu školu pohađao sam u Zagorju, u jednom selu pokraj Varaždina, a od srednjoškolskih dana obitavam u Zagrebu. Zašto to spominjem? Zato što u mojoj glavi koegzistiraju čakavica i kajkavica, pa mi u konačnici možda i nije preostalo drugo nego da se izražavam na standardnoj štokavici. Dakako, uz neizbježne digresije te agra-merske i druge lokalne poštapalice, ovisno o prilici i mjestu na kojem se nalazim. Moji preci po očevoj liniji bili su pripadnici češke obitelji koja se u doba Austro-Ugarske iz grada Hradec Králové preselila u Slavoniju. Taj grad, kraljičin, kako sugerira njegovo ime, poznat je po klavirima tvrtke Petrof, a iz istoga grada u ranom djetinjstvu u Beograd je dospjela Jara Ribnikar u pratnji svog oca, klavirista i sveučilišnog profesora Emila Hajeka. Očevi preci bili su i ostali češki Slavonci. (Jest, onda se Slavonija naseljavala, a danas smo je mi sami pretvorili u pustu zemlju, ne onu Eliotovu nego našu domaću s autentičnim hrvatskim potpisom. Ali kad sam se već dotaknuo Eliota, neka mi bude dopušten jedan usputni citat iz njegove Puste zemlje: On koji je živio sada je mrtav / Mi koji smo živjeli sada umiremo / S nešto strpljenja.) Očeva majka, moja baka Rozalija Potza, bila je Mađarica i u svom materinskom jeziku snalazila se mnogo bolje nego u hrvatskom. Moj nono, ili mamin otac, rodio se u Puntu na otoku Krku. I ja sam se rodio na Krku, u Malinskoj, u kući u kojoj je moja nona imala pekaru. Bio je to Bäckerei za pamćenje, u kojem su se spravljali kruh i pogača kakvi se danas mogu samo sanjati. Moj drugi nono, onog pravog nisam nikada vidio, imao je talijansko prezime, dok je moja nona imala francusko, preuzeto od vojnika koji su s Napoleonovom vojskom dospjeli u naše krajeve. Zvala se Marija Barbiš, što je izvorno Barbusse. Uostalom, Henri Barbusse, znameniti francuski pisac i duhovni otac njihove ljevice, pročuo se u svoje doba romanom Oganj, provocirajući javno mnijenje naturalističkim prikazima ratnih strahota i atakom na domoljubne konvencije. To je ono što znam o svojim korijenima, a znam vrlo malo. Nekoć, u svom mladenačkom buntu, ispitivanje vlastitog genealoškog stabla činilo mi se kao snobovsko zanovijetanje, a većina onih koji bi mi u istraživanju nekih detalja mogli pomoći sada su na drugom svijetu. Da sam se ozbiljnije pozabavio tim pitanjem, vjerujem da bi se tu našlo još neke, a ne samo češke, mađarske, francuske i hrvatske krvi. Dakle, ja sam mješavina svega i svačega, echt Hrvat, kako bi rekli stari Zagrepčanci. Zašto to spominjem? Zato jer sam uvjeren da ako u meni ima nečeg dobrog – a nadam se da ima – onda je to upravo spomenuti miks. Heterogenost, a ne homogenost, univerzalnost, a ne uniformnost, množina, a ne jednina.

A moje otočko državljanstvo? Ponekad imam osjećaj da bih se mogao identificirati s His-pancem, Luzitancem ili čak Japancem, ali poslije svega u sebi prepoznajem otok. To će reći da se ne može pobjeći od sebe kao što se ne može pobjeći ni od vlastite sjene. Otočanin, to može biti povlastica, ali i svojevrsno prokletstvo. Pogotovo ako se inzular-nost poistovjeti s provincijalnošću. Divnu knjigu o tome napisao je davno Radomir Kon-stantinović. Zove se Filosofija palanke. Prva rečenica iz te knjige (Iskustvo nam je pala-načko) i danas nas pogađa kao grom. Slaba je pritom utjeha argument jezičnih i inih čistunaca koji tvrde da je palanka srpska, a provincija hrvatska riječ, što bi u krajnjoj liniji imalo značiti da se Konstantinovićeve teze odnose samo na njegovu zemlju i njegove sunarodnjake. U jednom i u drugom slučaju radi se o istom: o nepovjerljivosti, strahu od tuđeg utjecaja, strahu od stranaca, strahu od promjena. Strah kao takav imanentan je palanki. I provinciji jednako tako.

U mojim shvaćanjima lijeve politike participiraju Mounier, Kocbek, Illich, Berlinguer, Palme, Ellul

S.: Čitajući Vas i slušajući, nikad Vas ne bih svrstavao, najmanje u nekakve „nostalgiča-re“, što su Vam činili, ili pak u shematske i priproste, agresivne i isključujuće lijevo-de-sne ideološke kombinacije. Držim da ste cjelokupnim svojim radom, tekstovima, knji-gama, javnim djelovanjem... ne samo iznad negoli i izvan svih takvih i sličnih kategorija. Osim u knjigama i biranim autorima, te ljudima koje nerijetko spominjete, poglavito unutar svoje zagrebačke svakodnevice, imate li poticajnih sugovornika, ima li ih još do-voljno u Vašemu svijetu, izvan radne sobe, kućne biblioteke, nekih institucija?

Z.Z.: Političke teme vulgarizirane su do te mjere da je o njima suvišno raspravljati. Ni-malo me ne tješe, štoviše, nerviraju me oni koji tvrde da s tim temama ne stoje bolje ni mnogo civiliziranije zemlje. Kakvi su to argumenti? Nikakvi, jer polaze od ambicije da vlastitu bijedu minoriziraju skrivanjem iza tuđih leđa. Premda sam radni vijek velikim dijelom proveo u novinama, nikada nisam bio član niti jedne stranke. Ni jučer ni danas. Ni u bivšoj državi, kad sam radio u Vjesniku i kad se partijska pripadnost sama po sebi podrazumijevala. Osim što se i zahtijevala. Ni sa stvaranjem Hrvatske nisam se priklonio nijednoj stranci, pogotovo se nije moglo dogoditi da se priklonim nekoj desnoj ili radi-kalno desnoj stranci. Premda je klasična podjela izgubila nekadašnju validnost, moja po-litička pozicija bila je i ostala lijeva. Nije lijeva na način kakav su propagirali dogmatici iz jugoslavenske ere, a još je manje lijeva na način koji imputiraju pripadnici aktualnih de-snih stranaka. Njihovo podmetanje nije niša drugo nego znak impotencije i krunski do-kaz da svoju ispraznost mogu na neki način kompenzirati samo stalnim reproduci-ranjem neprijatelja. Iz vlastite zemlje, dakako, jer sa strankama iz drugih zemalja po logi-ci svoje zatvorenosti i alarmantne neobrazovanosti ne komuniciraju ili komuniciraju iz krajnje nužde. Moja lijeva pozicija podrazumijeva socijalni instinkt, borbu za pravedno društvo – implicirajući pravdu za siromašne i dostojanstvo za takozvane manjine – te ono što je u punom intenzitetu svog postromantičarskog idealizma i s vjerom u temelj-na načela demokracije najbolje izrazio Walt Whitman u Pjesmi o sebi (The Song of My-self) i drugim stihovima. U mojim shvaćanjima lijeve politike participiraju takva imena kao što su Emmanuel Mounier, Edvard Kocbek, Ivan Illich, Enrico Berlinguer, Olof Pal-me, Jacques Ellul (ovaj potonji je teolog i anarhist) i drugi. Mogao bih spomenuti još koje ime, ali mislim da je i iz ovoga savršeno jasno za kakvu politiku plediram. Plediram za Civitas Solis kakav lokalni desničari u svom nacionalističkom bunilu nisu u stanju ni za-misliti, a kamoli trasirati i ovjeriti vlastitim primjerom. Da ne kažem žrtvom jer taj pojam im je apsolutno stran, iako se na Krista pozivaju češće nego katolički dušobrižnici. To je krug naše politički postulirane svakodnevice iz kojeg se ne vidi izlaz. Na dugi rok, naža-lost.

Kad netko misli tako, kad se kloni stereotipa i kolektivističkih zanosa parfimiranih miri-som neodoljivog oportunizma, na prijatelje i još štošta drugo, uključujući povlastice i sinekure, teško može računati. Zato sam tu gdje jesam. Na obali, zagledan u Učku, u ne-koj zagrebačkoj kavani u kojoj se može sjediti bez terora zaglušujuće glazbe, ili u časo-pisu s okusom Istre koji čita možda stotinjak znatiželjnika. Ako nisam pretjerao. Ali, znate kako kažu na mom otoku: bo'je sam, nego krivo kumpanjan! Pametnome dosta.

Možda sam anarhist

S.: Što mislite, kakva još smisla i svrhe imaju tradicionalne kulturno-znanstvene institu-cije ili, primjerice, udruge, društva, asocijacije pisaca, recimo? Dakako, najprije u vezi s našim prilikama opće podijeljenosti i upravo u ovome vremenu…

Z.Z.: Trebali bismo se prije svega zapitati kakvog ima smisla književnost i kultura u ka-nonskom značenju te riječi a onda, posljedično, kakav je raison d'être službenih insti-tucija koje bi tu i takvu kulturu imale podržavati. Odgovor na to pitanje nije jednostavan ni jednoznačan. Koristeći se političkim žargonom, mislim da bi kultura za našu zemlju trebala biti strateško pitanje. Ona to, naravno, nije, osim možda u površnim parolama političkih službenika. Što i nije prava riječ, jer oni u pravilu ne služe nego paradiraju. Kad bi kultura bila strateško pitanje, onda Hrvatska ne bi bila na zadnjem mjestu među članicama Europske unije po infamno jadnom izdvajanju za kulturu. Naše strateško pita-nje su izraelski borbeni avioni F-16 Barak s posljedicama koje su poznate, iako bi bilo bolje da nisu poznate, ni posljedice ni blamaža koja im je prethodila. Ali što nije tako ja-dno da se u našem političkom miljeu ne bi moglo nazvati blamažom, dakako, bez odgo-vornosti za one koji su toj sramoti i bruci na ovaj ili onaj način kumovali? Inutile parlare, rekla bi moja pokojna mama.

Književnička društva u našoj maloj deželi postoje zato da bi političari mogli reći, ako ih tko ne daj Bože zapita, da i mi imamo pisce, a postoje i zato da bi skribent iz nekog bezi-menog mjesta društveno i materijalno ovjerio svoj literarni status. Možda zvuči cinično, ali je u osnovi tako. Naravno, za to što su se kulturne institucije pretvorile u glomazne i skupe organizme, u reptile ili dinosaure koje malo tko želi šopati, zaslužna je i elektron-ska era. Nekoć su se hrvatski pisci deklarirali po logici generacijske i časopisne pri-padnosti, pa smo krajem 20. stoljeća u Hrvatskoj imali krugovaše i razlogovce. Danas takva vrsta kolektivnosti nije moguća ili je moguća vrlo teško. U nekim zaboravljenim vremenima tekst, pisan rukom ili kucan strojem, trebalo je fizički donijeti u redakciju. Sama ta činjenica omogućavala je kakvu-takvu društvenost, pa i profiliranje generacija oko njihovih glasila. I danas možete surađivati u nekom časopisu, a da njegova urednika ili njegovu urednicu nikada niste ni upoznali. A možete isto tako surađivati volonterski ili, drugim riječima, besplatno. Nitko se zbog toga neće ljutiti! Posljedice su poznate. Što se mog participiranja u književničkim društvima tiče, sveo sam ga na najmanju moguću mjeru. Kad putujem svijetom, a sad se to iz dobro znanih razloga događa rijetko, uvijek se uvjeravam da su države, pa i religije, ove druge u mjeri u kojoj su kanalizirane u ideo-logiju, najveće prepreke među ljudima koji imaju iste ili slične želje i koji sanjaju iste ili slične snove. Tamo gdje prestaje država, počinje pojedinac koji može biti slobodan. Ta-mo gdje prestaje institucija, počinje restitucija, ona prava, duhovna i okrepljujuća. Mož-da sam anarhist. Ako i jesam, ne kanim se zbog toga mijenjati, još manje opravdavati.

Skribomanom i mitomanom proglasio sam se sâm, da zaskočim svoje antagoniste ili da to ne učini tko drugi

S.: Etiketiranje nekada i danas: malograđansko, političko, svjetonazorsko, rodno i spol-no, služinačko... Nakon što ste u prenesenu smislu „postali osvjedočeni 'skriboman', 'mitoman'“ i slično, gdje vidite prostor daljnjega (samo)etiketiranja, dakako u jednome dijaloškom spisateljskom okviru i pokušaju otvaranja, ako je i koliko to danas više mo-guće, s ono malo knjiške populacije – od čitateljā do kolega pisaca do kojih Vam je još stalo? Pa i na „širim/ovim/našim/regionalnim...“ prostorima (a ne samo nacionalnom), kako to katkad eufemistički, a katkad surovo i sirovo praktično definiraju dnevne politi-ke i takozvane političke elite. Inače me posljednja sintagma, naime ta o „elitama“, nas-mijava koliko i zabrinjava kad god je čujem!

Z.Z.: Vaše pitanje račva se u različitim smjerovima, pa ne znam od čega da počnem. Eti-ketiranje ovakve ili onakve vrste, s ideologijskim, vjerskim, seksističkim ili kakvim dru-gim predznakom inherentno je malim sredinama koje su se utaborile u svojim fiksaci-jama i stoljećima njegovanim navikama. Tragedija provincije manje se krije u njenoj pro-stornoj skučenosti, a više u osjećaju praznine koja poništava razliku između stvarnosti i iluzije. Zato nije rijetkost da u nekoj vukojebini uskrsne lokal s pompoznim imenima kao što je Manhattan, Florida i Copacabana. Ponekad putujem cestom koja vodi iz Varaždina prema Sloveniji. U jednom od sela koja su se načičkala na toj dionici nalazi se gostionica Mayerling. Ne znam da li uopće radi jer se moja supruga i ja ondje ne zaustavljamo, ali natpis je očigledan i ostentativan. Jasno, da nije bilo tragedije, da prijestolonasljednik Rudolf ondje nije ustrijelio svoju ljubavnici Mariju Večeru, a onda i sebe sama, Mayerling bi ostao bezimen poput zagorskog sela kroz koje se vozim i koje se od svoje anonimnosti pokušava otrgnuti grandomanskim nazivom jedne birtije. Via negativa, provincija je vazda u nerazmjeru sa samom sobom i sa svijetom koji je okružuje. Zato poseže za bombastičnim gestama i senzacionalističkim prispodobama kao kompenzacijom za ono čega naprosto nema. Istini za volju, ne treba biti nepravedan prema zagorskom ili nekom drugom selu. U usporedbi s velikim svijetom i Zagreb je svojevrsna provincija. Da nije, ne bi replicirao Bečke balove, ne bi se za novogodišnjeg interregnuma zlopatio sa snijegom na Sljemenu, imitirajući Garmisch-Partenkirchen, Oberstdorf i Bischofshofen, a pogotovo ne bi na svakom kantunu postavljao fontane koje su najveća inspiracija za kučke u blaženom činu mokrenja praćenog neizbježnim podizanjem jedne stražnje noge. Napokon, ne treba zaboraviti da je Vaša Pula nemjerljivo starija od Zagreba. U rimsko doba funkcionirala je kao važna luka i, sudeći proporcionalno, prije dvije tisuće godina bila je mnogo naseljenija nego danas.

Skribomanom i mitomanom proglasio sam se sâm, da zaskočim svoje antagoniste ili da to ne učini netko drugi. Osim što je posrijedi oblik autoironije, te atribucije ne treba po svaku cijenu shvatiti negativno. Zar Krleža nije bio skriboman? A Tolstoj, Dostojevski, Proust i toliki drugi? Kad nema drugoga, pisac se obraća samome sebi. Ne svojoj taštini, nego svojoj unutrašnjosti i potrebi da odgovori na hiljade pitanja, kako dnevnih, banalnih, tako onih suptilnih, dalekosežnih, na koja će odgovarati cijeli vijek, ne gajeći pritom iluziju da će ikad doći do konačnih rješenja. To je pisanje. Ne piše se zbog ovoga ili onoga, ne piše se zbog honorara koji su u našoj zemlji nečasni (honor je na latinskome čast, poštovanje), ne piše se zbog slave, koja je rezervirana za ministre, mafijaše i fudbalere, nego se piše zbog sebe i zbog jezika koji u svojoj paroksističkoj snazi balansira između afirmacije i potrebe za (samo)uništenjem. Vi živite u Istri, pokraj mora, pa znate kako je to; kao kad sjediš za timunom jedrilice, flok se lagano napinje, a onda te nagli udar vjetra okrene za 360 stupnjeva. Opasno i spasonosno istodobno.

Ako je to bilo pitanje, na suradnji s piscima iz drugih balkanskih enklava ne inzistiram. Ne zato što ne bih želio, nego zato što znam kakvo je stanje stvari. A nije nikakvo. Osim toga, ne treba smetnuti s uma da nikada nisam bio tiražan pisac, a onaj tko se bavi kritikom, feljtonistikom i esejistikom ni u boljim vremenima s velikim nakladama nije mogao računati. Drugi problem tiče se potencijalne suradnje sa susjednim zemljama. Svi mi njegujemo jako dobre veze s Australijom, Novim Zelandom, Namibijom i Gabonom, ali smo u međusobnim odnosima na balkanskom potkontinentu posvađani na nož. Ne bih u tome nikome davao popust, ali političkim prvacima s ove i one strane bilo koje rijeke i bilo koje granice, fiktivne ili stvarne, takva situacija očito odgovara. Jer osim an-tagonizacije spram drugog ili, točnije, prvog susjeda, oni svojim narodima nemaju što ozbiljnije ponuditi. Stanje rata, makar i virtualnog, idealno je za nesposobnjakoviće i mračnjake koji su zasjeli u sedlo i koji se brinu da našu propast ni u jednom času ne dovedu u sumnju. Samo budale misle da je Donald Trump osamljen u ambiciji da izgradi kineski zid prema jednoj susjednoj zemlji. Suradnja sa susjednim narodima svakako je dobrodošla, kad bi je tko uistinu želio. Dovoljno je vidjeti kako se u Zagrebu dočekuju beogradska kazališta. Svako njihovo gostovanje popraćeno je ovacijama, čak i kad se predstave ne izdižu iznad prosjeka. To znači otprilike troje: da je zagrebačka publika još uvijek uljuđena, da voli teatar i da je potreba za komunikacijom s komplementarnim i po mnogočemu bliskim kulturama nasušno potrebna.

„Znanstvena“ stajališta usklađena s dnevnom ideologijom

S.: Ima li ikakva, reći ću to utješno, ma i kompromisna izlaza iz hrvatske posvemašnje žabokrečine, entropije, stanja bez vizije i projekcije, iz svekolike društvene, zatim nevje-rojatne ne samo političke negoli i kulturne centralizacije, bolje reći metropolizacije? A glavni nam je grad, onaj „svih Hrvata“, zapravo jedan osrednji ili manji europski grad, ia-ko nama prevažan i jedinstven…

Z.Z.: Žabokrečina je zeljasta alga (Zannichellia palustris) koja uspijeva na ustajalim voda-ma. Zato nije čudno da se i jedna moja knjiga, objavljena daleke 2002. godine, zove Moč-vara. Lamentacije na tu temu već su prilično otrcane i zamorne. Nije sretna spoznaja da je Hrvatska pored svih svojih ljepota na koje se pozivamo, kao da u tome ima neke naše zasluge, u konačnici svedena na jedan, kako ste rekli, osrednji europski grad. To je naša sudbina s kojom se nije lako nositi. Žalimo se na malu državu, a takvu smo zapravo i htjeli, ako zanemarimo neke mitomanske i prekogranične projekte koje osuđujemo u tu-đem dvorištu, ali prešućujemo ili furtimaški podržavamo u vlastitom. Zašto su Matoš i Krleža veliki pisci? Zato što su shvatili što je panika Kroatenlagera i zato što su je sna-gom svoje umjetnosti nadišli. Po raspadu Jugoslavije i stvaranju samostalne Hrvatske, narodu je podmetnuta euforija da bi se prikrilo ono što se iza nje krilo. A krila se pre-tvorba ili, nježno rečeno, radikalna preraspodjela materijalnih dobara kao drugo ime za krađu. Sama po sebi euforija nije nešto dobro, pogotovo ako traje dugo. Ovdje traje predugo, premda za takvo što nema nikakve osnove, osim za one koji drže uzde u ru-kama i koji širenjem jeftinog nazdravičarstva i mahanjem zastavama održavaju status quo. Ne kanim moralizirati ni propovijedati, ali nevjerojatno je s koliko se iskrene ener-gije u nekim malomišćanskim sredinama mrzi Zagreb, a kad tamo – ne niječući ni slu-čajno čudo zvano Dubrovnik, Split, Šibenik, Varaždin i tako dalje – osim Zagreba i nje-gove gravitacijske snage teško da još išta imamo, pogotovo u svijetu globalizacije i transnacionalizacije, koji računa s takvim brojevima od kojih se nama Hrvatima može samo zavrtjeti u glavi.

Bilo je u našoj povijesti protagonista koji su nas pokušavali izvući iz žabokrečine. Takve koji su imali forcu za velike pothvate, i koji su nas htjeli pomaknuti s mrtve točke, mi smo zaboravili i, štoviše, prezreli. Juraj Križanić, Vitezović, Strossmayer, Supilo, Krleža, Supek, što o njima i mnogim drugima znaju dolazeći naraštaji? Poslije raspada Jugo-slavije dogodio se teški damnatio memoriae s posljedicama kojih je malo tko svjestan. Sad smo tu gdje jesmo, u močvari, ili na mrtvom moru, s dobrim izgledima da se to na-izgled privremeno stanje pretvori u trajno. Nadnoseći se nad mitove i prošlost mađar-skoga naroda, Béla Hamvas se doslovce zapitao: Je li ovdje učinjeno nešto veliko, osim što su jedan drugoga nabijali na kolac i osljepljivali? Za nove promotore hrvatske povije-sti, koji brižno paze da svoja „znanstvena“ stajališta usklade s dnevnom ideologijom, takav način razmišljanja nije ništa drugo nego blasfemija. Zato smo dospjeli tako daleko, iako to nikome, pa ni samima sebi, ne kanimo priznati.

Posvajamo tolike angloameričke bedastoće

S.: Gledajući odavde, iz istarske „provincije“, raspoznaje se otuđenost tzv. centara moći, primjerice ondje gdje se dijeli bijedno malen „kulturni“ financijski kolačić svih nas po-reznih obveznika, sa svim manipulacijama na razini centralnih institucija, poput tijelā unutar Ministarstva kulture i slično. S druge pak strane, kao da se „provincijalci“ katkad mogu smatrati čak sretnima što ne pripadaju zagrebačkim koterijama, klanovima i drugim interesnim skupinama. Jesu li nemetropolitanci možda u zabludi, ili? Inače, moj je dojam kako se zagrebački centralizam i istarsko (bolje reći „istrijansko“) novodobno a tradicionalno autonomaštvo od utemeljenja Hrvatske do danas zapravo pothranjuju iz čiste koristi i obostrane dobiti – na štetu pauperizirana puka i u prekarnim uvjetima bijedne egzistencije...

Z.Z.: U kolopletu pitanja ponudili ste i implicitne odgovore, pa bih sve to u krajnjem slučaju mogao uredno odšutjeti. Kad spomenemo Rimske provincije, onda to zvuči po-malo apartno, ali kad spomenemo naše, balkanske, onda kolutamo očima, niječući čak i flagrantnu činjenicu da smo na Balkanu. To je mudrost usporediva s pretpostavkom da Talijani negiraju da su na Apeninskom poluotoku. Antički Rim sklapao je saveze s italskim gradovima-državama, a jedna od njegovih prvih provincija, možda i prva, bila je Sicilija. Sve je to relativno. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća raspao se Sovjetski Savez, ali je i nakon raspada ostao najveća država na kugli zemaljskoj. Doduše, u svom ženskom obličju, kao Rusija. A najveća država u Europi, ako zanemarimo Rusiju koja se komforno rasprostrla na dva kontinenta, zove se Ukrajina. Ali da ne bi bila tako velika, pobrinula se, i još uvijek se brine, Putinova politika, koja nije ništa više nego nastavak carske i boljševičke politike u novim, a zapravo starim okolnostima. U imenu Ukrajine krije se i njeno prokletstvo jer se golema zemlja tretira kao provincija ili, u očima velikoruskih pretendenata, kao njihova legitimna gubernija. Usporedite onda Ukrajinu i našu Krajinu, između kojih se ispriječilo tek jedno fatalno U!

Žitelji provincije žeste se na metropolitance, a ovi potonji s prezirom gledaju na pro-vincijalce, iako rado dolaze u njihove krajeve, uživajući u moru i drugim ljepotama. Sve je to komično, premda u nekoj mjeri i neizbježno. Ali razlika je vitalno važna jer kad bismo svi obitavali u velikim gradovima, onda provincije ne bi ni bilo. Radi se samo o tome da bi metropola i provincija u idealnom slučaju trebale funkcionirati u interaktivnom odnosu, nudeći svoje prednosti, a ne pokušavajući biti ono što nisu i ne prigovarajući drugom ono u čemu je ovaj prirodom same stvari nužno zakinut. Svi mi koji živimo u Hrvatskoj, i kvadraturom i poviješću sličnim zemljama, s veličinom bismo se najmanje morali opterećivati. I Messi se na zelenom travnjaku doima kao patuljak, Modrić isto tako, a opet su njih dvojica među najvećim majstorima nogometne igre na planetu. Finalmente, zamislimo li naš čudesni planet iz neke svemirske visine – iz koje ga je imao privilegiju gledati Gagarin – shvatit ćemo da je i ta naša polukugla, polulopta u beskraju svih mogućih galaksija, koju mozak u svom antropocentričkom narcizmu ne može ni pojmiti, jedva vidljiva mrlja, fleka, sitnica, neusporedivo manja od Hrvatske ako je kojim slučajem promatrate na rotirajućem globusu. U usporedbi sa svemirskom besko-načnošću, cijeli je naš europsko-američko-azijsko-afrički i tako dalje planet notorna provincija. Ili provincia deserta, kako bi rekao Ezra Pound, a s njim i naš neizostavni Marko Grčić. Kad spominjem svemir, moram priznati da mi se kudikamo adekvatnijom čini riječ vasiona ili vaseljena, koju mali i provincijalni Hrvati drže ruskom, štoviše, srpskom, iako je crkveno-slavenska, a samim tim i naša. Ali da i nije tako, zašto je ne bismo prisvojili ili nostrificirali, kad posvajamo i nostrificiramo tolike angloameričke bedastoće? A prisvajamo ih zato da bismo pokazali koliko smo u dosluhu sa svijetom, a zapravo smo u dosluhu samo sa svojim provincijskim kompleksima. I jedan tako velik pjesnik kao što je Ujević rabio je imenicu vasiona. Nimalo slučajno. Ujević je bio duboki ronac, ali za rimu, za srok, nužan mu je bio vasionac, nikako svemirac! Pokušavajući imaginirati vaseljenu u zastrašujućim dimenzijama i milijardama godinama, spram kojih su naše ideje o prostoru i vremenu infantilna igra, čini mi se da je Bog tu negdje blizu, iako se o nečem takvom ne usuđujem svjedočiti, pogotovo ne na način jeftin i prostački kojim danas svaka šuša obnaroduje svoje tobožnje katoličanstvo. Nisam fizičar ni metafizičar da bih sve to mogao razumjeti, a još manje sam Einstein, premda smo obojica rođeni u istom zodijačkom znaku. Volim Einsteina ne samo zato što je pomicao granice, one koje su važnije od politički cementiranih granica i zidova, nego i zato što je unatoč svojoj vaseljenskoj pameti uvijek čuvao duh, ostajući dječački veseo i mudar do kraja.

Zanemarimo li finese, totalitarizam ozbiljno kuca na vrata

S.: Ako postoji regionalna književnost, zašto primjerice ne postoji pojam „metropolske“ književnosti, da parafraziram kolegu Milorada Stojevića? Mislim da bi u smislu pomanj-kanja odgovarajućih kriterija tumačenja ove dvojbe, koja možda to i nije, ipak suvišno bi-lo nabrajati sve „provincijsko“ što je preseljenjem iz zavičajā u Zagreb velike većine naj-većih naših pisaca, sve ako ne i njihovim temama, postalo „metropolsko“…

Z.Z.: Hoće li književnost biti regionalna, univerzalna ili ne znam kakva, manje ovisi o voluntarizmu književnih kritičara i povjesničara, a mnogo više o vrijednosti stanovitog djela. Ali ako slušam ili čitam pjesmu na čakavštini, obojenu deminutivima, talijanizmima i predvidljivim motivima, ne znam zašto tu i takvu pjesmu ne bih svrstao u regionalnu liriku. I ne vidim u tome ničeg spornog, još manje uvredljivog. Uzmimo Balotine stihove iz zbirke Dragi kamen, u kojoj se spominju koze, tovari, roženice, odnosno sopele. One su duboko regionalne i koliko god su mi bliske, iz razloga koje ne trebam spominjati, ipak se ne mogu uspoređivati s Devinskim elegijama. Niti time ponižavam Balotu, niti uzdižem Rilkea. Balota je bio svjetski čovjek koji je prijateljevao s katedarskim umovima, ali se jednako tako znao poistovjetiti s istarskim težacima i ribarima, baš kao i Branko Fučić. U dječačkim godinama viđao sam Balotu u Malinskoj jer je u Vantačićima, u blizini mog rodnog mjesta, našao svoj drugi zavičaj. Hodao je rivom u kratkim bragešama vezanim špagom i, tko ga nije poznavao, povjerovao bi da je pred njim nekakav kalafat, ili pescatore, a ne pjesnik, sveučilišni profesor i akademik koji je još kao 25-godišnjak doktorirao u Frankfurtu s tezom o Flaciusu.

Živimo u svijetu koji je s jedne strane pozornica najgoreg nasilja, permanentnih ratova, šovinizma i rasizma, deseci tisuća djece umiru svake godine od gladi, dok se s druge strane, nošeni parolom o etničkoj, vjerskoj, spolnoj i svakoj drugoj „korektnosti“, po-našamo kao mimoze. Više ne možeš reći da je netko Ciganin, ako to etnički jest, jer će ti prigovoriti da vrijeđaš Rome. Više ne možeš ispričati vic sa seksualnim aluzijama jer će ti spočitnuti da si fašist i da ponižavaš spolne manjine. Pa najbolje bi bilo da se zabrani smijeh i da se humor stavi izvan zakona. Hrvati su u humoru ionako insuficijentni, a smijeh nam je potreban kao kruh. On je kao joga, kao pilates i ne znam kakve sve vježbe koje su danas u modi. Ako nismo u stanju lučiti zdravi smijeh od teške uvrede, onda smo zbilja ugroženi jer je ugrožena elementarna pamet. Ako novinari caltaju debele globe jer su nekog političkog pik-zibnera s pravom proglasili lopovom, dok policija tolerira da lopovi slobodno paradiraju uokolo i slikaju se na televiziji, onda je vrijeme za alarm. Kad govorimo o slobodi, književnosti ili nečem naizgled tako banalnom kao što je kuli-narstvo, uvijek su posrijedi finese! Ako zanemarimo finese, ako se istina identificira s duševnim bolima, onda totalitarizam ozbiljno kuca na vrata. To će reći da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Zamislite vic o škrtim otočanima, kakav užas. Ja bih se odmah trebao uvrijediti jer sam, kako ste rekli, bodul. Ali ja se ne vrijeđam iz nekoliko razloga: jer volim humor, jer nisam škrt i jer znam malu ali presudnu razliku između štedljivosti i škrtosti. Do prije kojeg desetljeća, dok se nisu pomogli turizmom, otočani su živjeli teško, pa se štedljivost ili šparnost sama po sebi podrazumijevala. Otud valjda i potječe ona fama o otočkim cicijama.

A da su se mnogi primorski i dalmatinski autori preselili u Zagreb… I neka su. Kao da je drukčije u Parizu, kao da hiljade Francuza, i ne samo njih, lagodnost vlastite provincije nisu žrtvovali ili trampili za šarm najljepšega grada na svijetu. Kao da London nije pozornica svih mogućih Škota, Velšana, Iraca. Azijate i druge da i ne spominjem. Svaki drugi važniji pisac u Britaniji potječe iz Indije, Pakistana ili Japana. To je naprosto tako i nad tim ne treba zdvajati. Metropola i provincija se međusobno hrane i nadopunjuju. Bolje tako nego da se međusobno proždiru.

Mržnja je biološko stanje i dokaz ljudske mizerije

S.: Često čitamo i slušamo o „govoru mržnje“. Ima ga, ali što je on, prema Vama, točno, koja bi bila njegova najbliža definicija? Može li se iza te sintagme skrivati također pro-gon, odstrel neistomišljenikā, slabih i/ili jakih pera, politikantsko dodvoravanje i po-litičko (pre)svrstavanje, naposljetku – nepristajanje na poziciju drugoga i drukčijeg kao sugovornika, suparnika, već proizvodnja i „prokazivanje neprijatelja“? Sve je to davno već viđeno, nije li?

Z.Z.: Mržnja je bolest, a da naše društvo nije zdravo, nego da mu je zdravlje ozbiljno narušeno, za to se argumenti nude na svakom koraku. U stvari, teško ih je zauzdati da ne šiknu poput bujice, kad se podigne ustava nakon dugih i pretpotopnih kiša. Da bi se izliječili od teške i opasne bolesti zvane mržnja, ili da bismo je bar donekle sanirali, potrebo je krenuti otpočetka. Tko je posijao sjeme? Ako to nije jasno, onda ništa ne može i neće biti jasno. Pa nisu valjda kriva djeca koja mašu fašističkim parolama i kliču u slavu svojih crnokošuljaških pradjedova. Krivi su oni koji su ih tako učili ili su u najmanju ruku okretali glavu, ne objašnjavajući tim klincima koliko je pogubna fašistička praksa. Ako tražimo krivca za takvo stanje, onda bez krzmanja treba uperiti prst u političare i najviše državne instance. Oni su zaslužni za izraelske avione, za poreze koji su usporedivi s haračem, za opustošenu Slavoniju, za egzodus mladih, za obeščašćena Plitvička jezera, za Hrvatsku pretvorenu u Zimmer frei, za sirotinju koja kopa po kon-tejnerima, za djecu koja umiru zbog neadekvatne zdravstvene njege, za kulturu, a još više za nekulturu, za ustaške grafite i ultradesne neofite, oni su zaslužni za defetizam, za mrak i za mržnju koja se rasprostrla na sve strane, pa je skoro više nitko ne pri-mjećuje. Riba od glave smrdi, a tko misli drukčije, zaslužio je Nobelovu nagradu za poltronstvo. Što se pak ulizica i ulizništva tiče, konkurencija je u našoj zemlji vrlo jaka. Liga prvaka, bez dvojbe. Kad bih makar površno pobrojio sve što su posljednjih de-setljeća izgovorili politički vođe, od najviših do najnižih, kad bih samo pokušao ponoviti što su sve u svojoj pustopašnosti – što je eufemizam za neodgovornost – natuknuli, bila bi to debela knjiga, deblja i mračnija od Baudelaireovih Cvjetova zla. Ali zbog svojih cvjetova znameniti francuski pjesnik našao se na sudskoj klupi, a kako stoje stvari, za svoju rabotu naši sijači drača i korova neće odgovarati nikome. Čak ni svojoj savjesti. Dovoljno je spomenuti onu nevjerojatnu sintagmu „srpske čokoladice“, lansiranu iz usta predsjednice države. Kad je takvo što moglo proći, a da se nitko nije ni osvrnuo ili makar udostojao reći pardon, onda je licemjerno, ili nešto još gore, zgražati se nad kukastim križevima ili mamlazima koji na Facebooku objavljuju fotografije svojih idola, a idoli su zato što u rukama umjesto srpskih čokoladica drže glave svojih krvnih neprijatelja. Shvaćam da čovjek može biti ove ili one narodnosti, iako me to nikada nije previše impresioniralo, ali da čokoladice ne čine kakaov maslac i šećer, nego da i one imaju svoj etnički sastav, shvatio sam nedavno zahvaljujući vazda budnom oku prve gospođe s Pantovčaka. Tako se, eto, educiraju novi naraštaji, ubrizgavajući u njihove vene sjeme mržnje dok su dovoljno zeleni i dok svaku glupost upijaju kao spužva. A onda će se za deset godina netko opet zgražati i okretati oko svoje osi kao slinavi ker oko svoje pud-lice.

Mržnja je biološko stanje u kojem se ljudska mizerija u trenucima posvemašnje nemoći najkomfornije osjeća. Nije to neka nova, a pogotovo ne osobito produktivna emocija. Zna se kako se neutralizira i kako se potiče stanje koje joj je suprotno. Postoje primjeri za to. I pojedinačni i kolektivni. I u sadašnjosti i u prošlosti. Mogli bismo nešto učiniti, ali naprosto nećemo. Jer jao si ga nama ako prestanemo mrziti i ako se poslije svega suo-čimo s vlastitom ispraznošću.

Gdje nema kulture, nema ni demokracije

S.: Zašto u programima i javnim raspravama, osobito u raznim predizbornim kampanja-ma, pa i na najvišoj razini, kulture, o književnosti da se i ne govori, ili ima u neznatnim tragovima ili je, najčešće, uopće nema? Ni u političara niti u politikanata; ako ta dva poj-ma u nas već neko vrijeme nisu istoznačnice…

Z.Z.: Tko misli na dugi rok, taj misli i na kulturu. Ali valjda ne treba dokazivati da naši političari ne misle dugoročno nego poročno. Za njih je kultura uistinu strano tijelo, nedostojno njihova dragocjenog vremena i još dragocjenijeg dodira. Imaju oni važnijeg posla, što se vidi svaki dan, zahvaljujući izvještajima institucionalnih medija koji brižno prate njihove korake. Da su malko pametniji, a nisu, ne bi dopustili tako ekstenzivne prijenose saborskih i ministarskih sjednica koje podsjećaju na prizore iz serijala Monty Python's Flying Circus. Zlu ne trebalo, Hrvati su demokratski iznjedrili svoje autentične pajtonovce koji za pišljive dvije-tri tisuće eura svaki mjesec moraju svraćati u saborsku parlaonicu i povraćati po svojim oponentima. Sve je to na razini najluđeg nad-realističkog humora: ništa ne treba režirati ni inscenirati, a pogotovo ne treba otimati lovu od ionako operušanih pretplatnika. Osim nekih jedva zamislivih iznimaka – a iznimke potvrđuju pravilo – političarima je kultura sa svim svojim akterima veličan-stveno sporedna. Što je jednako simptomatično, u skromnom osjećaju svoje misionarske uloge u tek propupaloj hrvatskoj državi, oni svoj stav duboko usađene ignorancije ne pokušavaju ni prikriti. Često sam slušao i još češće se bunio protiv glasno proklamirane teze da su svi oni, desni i lijevi, u osnovi isti. Sada se više ne bunim. Premda oni koji su desetljećima na vlasti, i oni koji im kao tobožnja oporba tobože oponiraju nisu potpuno isti, u nečem su blizanci. I jednima i drugima se fućka za kulturu. Možda vam to zvuči pretjerano, ali u punini svoje javno dejstvujuće skromnosti, što je još jedna provokacija iz crkveno-slavenskog, a za neke sumnjivog soldatskog repertoara, ja se takvog dojma te-ško mogu osloboditi. Ne sjećam se kad sam nekog premijera, da ne spominjem imena, vidio na kazališnoj premijeri, koncertu. Govorim obične, prostoproširene rečenice, ali u sprezi dvaju takvih pojmova kao što su hrvatski politički dužnosnik s jedne i stara ras-puštenica kultura s druge strane, one zvuče nespojivo, gotovo blasfemično.

Kultura implicira duh, duhovitost, kreativnost, inspirativnost, polemičnost, koncilijan-tnost, sposobnost razumijevanja drugog i drukčijeg, kultura je dijalog, oblik otvorenosti i permanentne znatiželje koja dopire dalje od susjednog plota. Kultura je kopanje, strp-ljivost, reagiranje i oponiranje, kultura je istina ili traganje za istinom, kultura je ljepota ili pokušaj da se dospije do nečeg iole sličnog, kultura je vjera, ali ne u fundamenta-lističkom značenju te riječi, kultura je poniznost i pouzdanost, ali je isto tako protivljenje i provjetravanje, kultura su oni koji je stvaraju u širokoj skali svog mentalnog i moralnog angažmana, kultura je sve ono što politika nije, a što bi kao briga za opće dobro, kao djelatnost koja vodi brigu o poslovima od opće važnosti morala biti. Kultura nije nad-gradnja, a još manje je oblik parazitiranja na nečijoj grbači. Naprotiv, paraziti su oni koji u svojoj nemoći kulturu i njene protagoniste časte takvim insinuacijama. Tamo gdje ne-ma kulture, nema ni demokracije. U nas možda i ima kulture, makar u tragovima, ali za to su najmanje zaslužni oni koji se diče svojom popudbinom, svedenom na žutu štampu i vlastiti lik u zrcalu državne dalekovidnice. Teško onom tko ne može nijedan dan u ži-votu biti sam, a da pritom ne osjeti mučninu i dosadu, zaključio je na jednome mjestu Xavier de Maistre. U 99 posto slučajeva, a možda i više, političari to ne mogu dokučiti jer je dosada njihovo elementarno stanje.

Zato ponavljam da je kultura sve ono što politika nije. Premda su jedna i druga ženskoga roda, one su duboko podijeljeni antipodi. Dva daleka i nedodirljiva tijela. Ne mogu se susresti, osim možda sudariti, kao u Von Trierovoj Melankoliji, u kojoj Zemlju pogađa misteriozni planet. Jasno mi je da to zvuči kao pretjerivanje, ali u vremenu općeg pretjerivanja moje su riječi samo model obrane od svih vrsta javno i državno namet-nutog pretjerivanja. Mislite da je to tautologija – nije! Ipak, jedan visoki državni duž-nosnik, zapravo najviši, zanimao se itekako za kulturu, posebno za slikarstvo starih majstora koje je skupljao u golemim količinama. Zbog svoje revnosti na koncu je završio iza brave, pa se ni u njegovu slučaju ne može govoriti o sretnom braku politike i kulture, kakav je egzistirao u Periklovoj eri, u vrijeme pape Julija II. po čijoj je narudžbi Michel-angelo oslikao svod Sikstine ili u zlatnim dekadama Habsburške monarhije dekorirane Krausom, Klimtom, Kokoschkom i drugima. A možda nam se samo čini da je povijest, tako daleka i pomalo mistificirana, bolja nego što je bila. Kako god uzeli, zavaravati se ne možemo, zanositi još manje, pogotovo ne onim što gledamo u vlastitom dvorištu.

Proust i cyberman

S.: Što i koga danas čitate, što pišete? Je li eros svakodnevna čitanja i pisanja u Vas, bez obzira na više negoli oskudicu i pomanjkanje dostojna, pa reći ću i vrhunski meritorna, književnokritičkog prostora za odabrana pera/tipkovnice poput Vaše, je li dakle taj i takav eros u Vas još uvijek snažniji od možda malodušja; dopustimo na koncu i čistoj patetici malo prostora, je li još uvijek i nakon tolikih desetljeća javnoga djelovanja taj poriv možda jači? Svemu usuprot. Možete li se nositi i kako s bjelodanom pustinjom duha koja nas je opasala – kao u logoru; može taj biti onaj metaforički, na primjer, kao iz djelā jednoga velikog Frica, a možda još i gore, onoga posljednjih Mohikanaca?

Z.Z.: Pustinja, koju ste apostrofirali u Vašem pitanju, budi dvojake asocijacije. Želju za putovanjem, a pisanje je isto tako svojevrsno putovanje, o čemu svjedoči i formalna či-njenica da povijest europske kulture počinje Odisejom, velikim epom koji se čita kao svojevrsni putopis. Moja genetska određenost opsesivno me vezala za morska prostran-stva, ali mame me također pustinje sa svojim dinama koje u mješavini vjetrova i me-teoroloških prilika simuliraju svoje valove. Pustinja je čudo koju Europljani, pogotovo Europljani, identificiraju s pustom zemljom, premda je ona iskušenje koje može voditi do neslućenih vrhova. Koliko je to točno, sugerira židovsko traganje za Obećanom zem-ljom, locirano za Sinajsku pustinju. S druge pak strane, ako bih, idući za Vašim na-putkom, htio biti patetičan, zaključio bih da je pisac, onaj pravi, glas vapijućeg u pustinji. Tko ga uopće čuje u cybersurferskom stoljeću, u kojem homo novus sanja neke drukčije svjetove, kreirajući stvarnost na svoju sliku – kao da je Bog – u kaosu blogova i You-Tubea, u vremenu onlinea i deadlinea, dok se goleme svote novca nevidljivo trans-feriraju s jednog na drugi kraj globusa, tko se još može poistovjetiti sa staromodnim piščevim putovanjem koje nije bijeg u nemjerljive sfere nego je, naprotiv, potraga za so-bom samim, ali je istodobno potraga za središtem koje je u našoj civilizaciji i kulturi, makar tradicionalnoj i preživjeloj, simbolizirala knjiga s velikim ili malim početnim slo-vom, kako hoćete.

O čitanju i pisanju koje je vezano za svakodnevicu i radni stol, neprilično je govoriti. Dakako, pisanje se poslije svega nerijetko pretvara u javni čin, ali u početnoj fazi ono je nešto posve suprotno. Pisanje, jednako kao i čitanje, podrazumijeva samoću, koncen-traciju, izolaciju, sve ono od čega cyberman bježi kao vrag od tamjana. Digitalno društvo je ukinulo svaku privatnost, shvaćenu kao sposobnost potrage za spokojnošću, istinom i besmrtnošću, nalazeći da će se sve to, besmrtnost pogotovo, roditi iz cybermana sa-moga. U takvom svijetu Dante, Shakespeare, Goethe, Tolstoj i Rilke samo su muzejske maskote. Ukinut će i njih i njihove maskote jer im ne trebaju, ali će ih jednako tako klo-nirati ako se pokaže potreba za tim. Najavljivati novosti iz vlastite radionice uvijek mi je djelovalo pretenciozno, što zbog praznovjerja, što zbog prirode mojih interesa. Koga mogu zanimati knjige ili tekstovi s kritičarskim i esejističkim predznakom? Koga mogu zanimati dnevnici u svijetu u kojem svi pišu, fotografiraju i multipliciraju svoje živote? Kopija na tko zna koju potenciju, to je ono čemu se divimo. Naravno, mogu samo-dopadno konstatirati da se moji dnevnici radikalno razlikuju od srodne dijarijske lite-rature, kao što se i ja razlikujem od drugih individua, iako zagovaram pobratimstvo lica u svemiru. Obitavamo u svijetu koji je takav kakav jest, ali naivno je vjerovati da slika, koliko god zavodljiva, može zamijeniti riječ. Takva vrsta rošade, ili zamjene jednog medi-ja drugim, može samo dokinuti kreativnost koja je s eksplozijom internetskih moguć-nosti ionako pod velikim upitnikom. Dokidanje riječi vodi do dokidanja komunikacije. Potom do tišine i u krajnjoj liniji do smrti. Pojedinačne i kolektivne. Kao iskustvo vječitog preispitivanja, književnost je nezamjenjiva, pogotovo ako je točna ona biblijska, naime, da u početku bijaše riječ. Na jedno pitanje čovjek prije ili kasnije mora odgovoriti: u što je tehnika pretvorila njegovu težnju za duhovnim horizontima? Nema sumnje da ju je minorizirala i marginalizirala, svodeći ljudsko biće na savršenost koja je, ako izostavite prvo slovo abecede, drugo ime za svršenost. Ili za kraj. Priznajem da je to tako, ali nisam ja ni prvi ni zadnji koji se hrani prošlošću, privatnom i onom drugom koju nam je namrla naša civilizacija.

Pretpostavljam da će to zvučati staromodno, ali digitalna tehnika stvara potrebe za koje nikada nismo znali, a ukida one koje su nas činile vitalnim i znatiželjnim stvorovima. Ukida emocije, nepredvidljivost i, što je najgore, ukida elementarnu sposobnost čuđenja. O tome je sudio nekoć divinizirani, a danas uvelike osporavani Heidegger, najavljujući da će sprega tehnike i moderne znanosti rezultirati zaboravom bitka i oskudnim vreme-nom svjetske noći. Nekad je to djelovalo kao maglovita fraza, ali sada je tretiramo kao opipljivu činjenicu. Pisanje i čitanje? Ne znam koliko sam se puta zapitao zašto sjedim u sobi, provodeći ili čak gubeći dane među knjigama i papirima, umjesto da odem u pri-rodu, možda najbližu, na Sljeme, ili negdje daleko, ovisno o afinitetima i platežnim mo-gućnostima. Teško je ustanoviti koliko sam puta pomislio da, ostajući tako doma, tratim i vrijeme i život. Valjda nisam jedini koji se takvo što zapitao. Koliko je onih koji nikada nisu iskoristili svoje mogućnosti, koliko je potencijalnih cvjetova koji nisu postali ni pu-poljci ili su se prije nego što su uvenuli pretvorili u cvjetove zla! Koliko je onih koje u nji-hovom usponu ili relativnom uspjehu nije blokirala glupost nego njihova vlastita pamet? Pitanja se množe brže nego odgovori. U jednom tekstu Proust je objašnjavao da ne žali za zrakama sunca, ni za zabavama s prijateljima što ih je propustio zbog opsesivnog či-tanja neke knjige. Poslije svega, nema druge nego složiti se s Proustom. Poslije svega, svijet se svodi na privid, što ionako tvrde proroci nove, a možda već stare i etablirane cybersurferske ere.

Razgovarao: Boris Domagoj Biletić