Josip Bratulić: JAKŠI FIAMENGU U SPOMEN

S Jakšom Fiamengom vezivalo me iskreno prijateljstvo. U našim susretima lako i bez na-pora započinjao je razgovor o knjigama poezije i proze, o književnosti domaćoj i su-sjednima, ali i o poslovima koji su nas zaokupljali. Čitao sam njegove pjesme u zbirkama od kojih mi je neke poklonio, druge sam kupio. Napisao je je skoro dvadeset zbirki pje-sama s lijepim i pjevnima pjesmama, od kojih su mnoge pjesme, na književnom i na ča-kavskom, bile uglazbljene te se pjevaju kao da postoje oduvijek, kao tzv. narodne pjesme. Rekao je u jednom razgovoru da je sa Zdenkom Runjićem sastavio 150 pjesama. Htio je reći: „Mislio sam kako će on najbolje i najljepše uglazbiti, opijeviti moje stihove“. Slično i s Oliverom Dragojevićem. Lako je stvarao na zajedničkom književnom jeziku, ali su i nje-gove pjesme na čakavskom narječju napisane kao da su na književnom jeziku, tj. lako su razumljive i onima koji ne poznaju dobro čakavski izraz, jer je jezik njegovih pjesama svojevrsna koine, svima lako razumljiv kao zajednički govor.

Nikad ni o jednom našem zajedničkom prijatelju nije rekao riječ pokude, a nekmoli osu-de za neki čin, misao, ili napisanu riječ, ocjenu, prikaz. Volio je putovati Istrom, rado su ga zvali, a on se odazivao na pozive. Iz tih je putovanja nastala cijela zbirka soneta Mravi iz Nezakcija: istarski sonetni abecedarij (Istarski ogranak DHK, Pula, 2006.; pogovor Jo-sip Bratulić, ilustrirao Josip Diminić, op. ur.). Mješoviti zbor iz Pule Rondo Histriae iz-veo je, pak, niz pjesama iz njegove zbirke Sidro u čoviku.

Jakša Fiamengo (Komiža, 1946. – Split, 2018.) umro je u 73. godini života. Neočekivano, nakon banalne nesreće, morao je mirovati u krevetu. Očito, to mu je, putniku po zavi-čaju i domovini, teško palo. Bio je svojim poslom i svojim pozivom književnik, pjesnik i novinar; ubraja se među najuglednije i najpoznatije hrvatske pjesnike svoje generacije. Autor je brojnih pjesničkih zbirki. Njegove su pjesme uglazbljene te se pjevaju u izved-bama pojedinih pjevača, zborova, klapa. Neke su toliko poznate da se smatraju naro-dnim pjesmama. Njegov je izraz jednostavan, neposredan, bez teškoga ornatusa. Zato se njegove pjesme rado recitiraju i lako ih daroviti glazbenici uglazbljuju. Posebice su zanimljivi njegovi soneti, pa tako i niz o istarskoj zemlji, ljudima i zbivanjima. Od 2014. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Za svoj je rad dobio brojna priznanja, nagrade, ali i pohvale onih koji su slušali uglazbljene ili govorene njegove pje-sničke poruke.

Od renesanse, preko romantizma pa sve do naših dana sonetno je umijeće i sonetna umjetnost označavala puninu nadahnuća: vještinu izražavanja, punu slobodu pjesničkih slika, ali i strogost iskaza. Okvir – forma nije smio biti ljepši od sadržaja – slike, poruke i svega onoga što se domišljenošću i domišljatošću zajedno moralo izreći u jeziku koji je morao „zvonjeti“ (sonare, zvonjelice). Prostor izražavanja – 14 stihova u četiri strofe, dvije kvartine i dvije tercine – može biti golem zaslon za raznovrsne slike, simfonija zvu-kova, suglasje pomno odabranih rima, plemenitoga i uzvišenoga govora. Svladati vješ-tinu stihovanja, podrediti strogoj formi uznosite riječi, potražiti i naći onoliko pravih i punih rima koje svojom pozicijom na kraju stiha otkrivaju važnost izrečenoga i domi-šljenoga, i to tako da se već iz rima, koje nisu samo ukras, mogu otčitavati poruke pje-sme – to je vječni izazov soneta. Ne samo dovršiti napornu intelektualnu igru, nego je zaigrati jednom zauvijek, neponovljivo, bez mogućnosti da se nešto, dodajući ili ispu-štajući, ispravi ili dotjera.

Forma je zadana kao prvotno stvaralaštvo, i mora biti prostrana i ugodna za misao koja slobodno i nenametljivo izabire riječi – četrnaest cvjetova – kao najljepši ukras za govor umjetnosti i vještine. Umjetnosti kao najsnažnijega misaonoga ostvaraja, vještine kao najljepše igre u kojoj ne vidimo napora nego samo posljednji rezultat – savršenstvo.

Od svih pjesničkih formi sonet ostaje sonet i onda kad je banalan; kad propituje, igrajući se, kako sam nastaje, od stiha do stiha, od prve strofe do konca.

Jakša Fiamengo napisao je lijep broj soneta. Ne onih banalnih koji bi sebe opisivali ili bili neobavezna igra i vještina, nego onih kojima se autor, stvaralac otkriva čitaocu, ispovi-jedajući u strogoj formi svoje osjećaje prema ljudima, stvarima, pejsažu, prirodi.

Posebna zbirka od skoro sedamdeset soneta – zvonjelica (naši su stari pjesnici sonet nazivali zučnopojka, jer zučiti znači zvoniti, a u XIX. stoljeću on se naziva zvonjelica) – nastao je na putovanjima Istrom. S pravom ih možemo smatrati baš zvonjelicama jer se najčešće pozivaju na točno određeno mjesto i povezuju svoj nastanak uz živ toponim, ispunjen ciljem putovanja. A istarskim prostorom dominiraju zvonici. Oko zvonika oku-plja se grad na vrhuncu ili u dolini: jednako Grožnjan kao i Vižinada, Žminj kao i Momjan. Istarski zvonici orijentiri su u pitomoj prirodi, među ljudima i tovarima, djecom i koza-ma, pticama i ženama; ali u mnogim su mjestima danas to samo uspomene na prošla vremena kad su ljudi živjeli kao i priroda. Malo je djece, još manje koza, ništa tovara! Sta-ri zvonici i ostarjeli stanovnici čuvaju prostranstva da se i uspomene ne uruše. Mi koji smo bujniji život sretali na svakom koraku, u svojemu sjećanju vezujemo prošlo i sadanje u čvrsto supostojanje krajolika i života, prirode i ljudi, bilja i životinja, ziđa i vremena, a ta igra traje stoljećima. Jakša Fiamengo sve što je vidio i doživio na istarskim putima za-pisao je u pjesmi, te kao u jantaru sačuvao čistoću i svježinu doživljaja i riječi.

Mnogi su stoljećima, koja su prošla, putovali Istrom kao slučajni prolaznici, namjerni putnici, ambiciozni istraživači. Vjerojatno su svi uživali u pitomim prostranstvima i jedinstvenim vizurama. Mnogi su Istrom putovali s notesom, bilježeći što su doživjeli ili crtali što ih je uzbuđivalo (V. Svečnjak, I. Režek, E. Murtić, E. Kokot, J. Diminić i brojni drugi ). Najbliži su nam oni koji su Istru opisali riječima, u knjigama jer knjige možemo lako imati pri ruci: Vladimir Nazor, Franjo Horvat Kiš, Stanislav Šimić, Matko Pejić. Na poseban način i Branko Fučić – tragajući za freskama i glagoljskim natpisima, a uvijek nalazeći ljude, dobre ljude za razgovor i za prijateljstvo. Među Talijanima don Luigi Pa-rentin, tragajući i za najmanjim zrnom talijanstva, i Dario Alberi – kao geometar i kon-zervator, metrom i perom crtajući crkve, kule, brda i doline, sastavljajući gustu mrežu topografije Istre, jednako onu povijesnu kao i suvremenu. Jezik svoje majke Ćićke nikad nije dobro naučio. Takva su bila vremena.

Jakša Fiamengo, Komižanin, autentični Mediteranac, guštao je putovati Istrom. On je tražio cjelinu Istre – prostora i ljudi, govora i gradova, ptičjega pjeva i dječjega žagora, ali i opuštenoga razgovora u „oštariji“ kad se ne pita od kuda je tko stigao – glavno da je došao preko praga gostoljubivih vrata do stola koji čeka umorne i željne ljudskog raz-govora. Svemu se otvarao, sve mu se otvaralo. Njegov istarski putni brevijar najljepše je svjedočanstvo rodbinskoga osjećaja za ono najdublje, najljepše, najtoplije čime se uza-jamno daruju prostor i pjesnik, ali i pomni čitatelj, jer oni se pobožno razumiju bez ostatka. To razumijevanje ovi su stihovi, soneti kao slova, abecedarij Istre. Od a do kraja. Soneti se najčešće pišu iz ljubavi i odanosti, da nekoga dostojno proslave. Istra je pros-lavljena sonetima Jakše Fiamenga. Hvala mu za taj napor, i za taj gušt njemu i nama. Hvala mu za užitak čitanja.

I nakon smrti svojim riječima ostaje trajno s nama.