Božidar Alajbegović: PUTOVANJE U SEBE / Kristina Gavran

PUTOVANJE U SEBE

KRISTINA GAVRAN: KIŠA U INDIJI, LJETO U BERLINU, Disput, Zagreb, 2016., 126 str.

Već naslov prve zbirke priča Kristine Gavran „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ čitatelju sugerira raznolikost – podneblja, atmosfere, meteoroloških prilika…, a sve to kao simboličan preslik raznolikosti iskustava brojnih, različitih ljudi kojima je autorica „napučila“ svojih osamnaest priča. Riječ o konceptualno zaokruženoj zbirci priča povezanih motivima putovanja i izmještenosti protagonistâ izvan svakodnevnih domicila u prostore dotad im nepoznate (Indija, London, Portugal, Pariz, Berlin, Beograd, Skopje, Tunis, Istanbul itd.). Autoričini su junaci ljudi trenutno na putovanju, u stranoj zemlji i podneblju, ili se prisjećaju iskustava s putovanja, odnosno odlazak na putovanje planiraju, a neki tek maštaju o njemu, jer im je zbog financijske oskudice ili nedostatka slobodnoga vremena putovanje nedostižno. U nekoliko se tekstova radnje odvijaju u prijevoznom sredstvu – najčešće vlak.

Autorica kombinira pripovjedne pozicije, no bez obzira na to piše li iz pozicije tzv. sveznajućeg pripovjedača u trećemu licu jednine ili progovara iz perspektive prvoga lica – djeteta, mlade ili odrasle žene, starice ili pak muškaraca različitih dobi i nacionalnosti, Gavranova je uvijek vrlo uvjerljiva u posredovanju iskustava svojih protagonista. Najveća je kvaliteta knjige u eleganciji izričaja, mirnoći i staloženosti pripovijedanja, u uspješno dočaranoj atmosferi, što mlada spisateljica postiže pažljivom artikulacijom rečenica koje odišu blagošću, bistrinom, toplom, nježnom poetičnošću, a lišene su ogorčenosti, u posljednje vrijeme vrlo prisutne u domaćoj prozi.

Ovdje gotovo da nema društvene analize ili kritike (osim u dvjema pričama: „Pravda“ i „Ciganka“), po čemu je knjiga apartna u odnosu na prevladavajuću matricu recentne hrvatske proze. No, na rijetkim mjestima gdje društveno-kritičke elemente ipak uključuje u narativ, to je pretežito radi borbe protiv predrasuda i nepravdi. Tako, primjerice, u najboljoj priči knjige, „Ciganka“, koristeći motiv susreta male skupine ljudi u odjeljku vlaka s jednom Romkinjom, autorica upozorava na predrasude većine prema pripadnicima toga naroda, dok u priči „Pravda“, uzevši za junakinju ženu koja se s mužem pokušava izboriti za ravnopravnost u raspodjeli kućanskih poslova, tekst obogaćuje naglašenim feminističkim impulsom i osjećajem za pravednost.

Bez obzira na to u koji kraj svijeta radnju smjestila, Kristina Gavran redovito tematizira odnose među ljudima; češće su to ljubavni odnosi (bračni ili ljubavnički), a ponekad i odnosi između roditelja i djece.

Premda je odreda riječ o putovanjima, klasični elementi putopisnoga žanra (poput deskripcije – gradova, ambijenata, ulica, pejzaža itd.) rijetko su prisutni, češće se zapravo problematizira samospoznaja. Putujući, čovjek širi vidike, pozornije prati sve oko sebe, čula su mu aktivnija i otvorenija, a percepcija izoštrenija. Nakon što „obradi“ ono izvanjsko, naša se percepcija okreće prema „unutra“, pa tako junaci Gavranove, često u poziciji izmještenosti iz uobičajenih, svakodnevnih svojih domicila, upoznaju vlastitu osobnost u susretu s novim, nepoznatim (ljudima, običajima, podnebljima). Upoznavajući druge i drugo, junaci autoričinih priča osvješćuju sebe, nerijetko iznenađeni svojim neočekivanim reakcijama u pojedinim situacijama, pa tako spoznaju i osobne karakterne mane i slabosti.

Iako je posrijedi vrlo uspjela knjiga kvalitativno ujednačenih i dojmljivih priča, jedna je manjkavost ipak uočljiva: gotovo u pravilu čitamo ozračje melankolije, blagosti, određenu benignu atmosferu, prigušenu i tugaljivu. Takvu atmosferu Kristina Gavran, doduše, vrlo uspješno gradi, ali je pritom uočljiva jednoobraznost u načinu, tonu pripovijedanja te čitatelj, povremeno, osjeti jednoličnost zbog izostanka tenzije u inače maštovitim pričama. Znakovito je to da se upravo dvije priče („Pravda“ i „Ciganka“), koje kao važan izražajni element sadrže napetost, nepredvidljivost i latentni ili stvarni sukob među akterima, nadaju najdojmljivijima. Šteta je što takvih tekstova ovdje nema nešto više jer bi knjigu učinili dinamičnijom. Posebno valja pohvaliti uvjerljivost dijaloških dionica, koje su životne i autentične, zacijelo odraz autoričina dosadašnjeg iskustva pisanja uspjelih dramskih tekstova.

Kristina Gavran, dakle, nova je i važna mlada autorica (rođena 1987. u Zagrebu), koja će sasvim sigurno ostaviti traga u mainstream odjeljku hrvatske književnosti. Od nje možemo očekivati još mnogo lijepo napisanih knjiga punih pažljivo „ispoliranih“ rečenica, uočljive i uvjerljive literarnosti, knjiga blagih i odmjerenih, „atmosferičnih“ i poetičnih. No, bilo dobro kad bi se Gavranova odvažila i na poneki hrabriji iskorak u prostore subverzivnosti, nešto izraženije kritičnosti ili bar formalnog eksperimenta, što se od tako mlade autorice ipak očekuje. Riječ je, zaključno, o spisateljici očite darovitosti, načitanosti i neobično visoke razine pripovjedne staloženosti te kontrole nad pričom i tekstom.

(Božidar Alajbegović © IO DHK)